Autor: Rodoljub Šabić
Danas sam se, još jednom, sastao sa predstavnicima Mreže za restituciju. Razgovarali smo, razume se, o problemima u vezi sa pristupom informacijama od značaja za denacionalizaciju odnosno restituciju. Prijalo mi je, da ne budem lažno skroman, što su me predsednik i generalni sekretar Mreže obavestili da je nakon intervencija Poverenika za informacije povodom njihovih žalbi dobijen zaista veliki broj informacija. Naravno, manje prijatno je bilo čuti to da i dalje postoje veoma ozbiljni problemi u pristupu informacijama, te da mogu da očekujem veliki broj novih žalbi. Moji sagovornici su u tom kontekstu apostrofirali posebno Ministarstvo finansija i Ministarstvo životne sredine i prostornog planiranja.
Već sam i ranije, i ovde na blogu, govorio da je zaista zabrinjavajuće veliki broj žalbi koji je Mreža za restituciju, radi ostvarivanja svog prava na slobodan pristup informacijama, morala da podnese Povereniku za informacije.
Statistika izgleda ovako - Podneto je čak 109 žalbi protiv raznih organa vlasti, uglavnom ministarstava. Do sada je rešeno 87 žalbi. U 51 slučaja, odmah nakon intervencije Poverenika, nakon njegovog zahteva da se organ vlasti izjasni, i bez posebnog naloga, date su informacije koje su prethodno uskraćene, a u 29 slučajeva informacije su date nakon što je Poverenik to i formalno naložio. Međutim, jedan manji broj naloga je izvršen „pro forme" i samo delimično, ili čak i nije izvršen.
Ovakvi problemi u ostvarivanju prava na slobodan pristup informacijama ne mogu se opravdati. Pogotovo, kada se radi o uskraćivanju informacija o nacrtima zakona čije se usvajanje uskoro najavljuje, a koji bi i inače morali biti na javnoj raspravi. Ili kad se radi dokumentima koji treba da predstavljaju analitičku podlogu za te zakone a čija sadržina je, po oceni Mreže za restituciju, za koju nude argumente, veoma sporna. Inače, imajući u vidu kvalitet sadržine „analitičkih dokumenata" koje su im nadležni dostavili nakon moje interevencije a koje su mi danas oni prezentovali, čini mi se da im to argumentovanje neće predstavljati nikakav problem.
Ali, i sasvim nezavisno od toga, moralo bi biti neposrno da su sva pitanja u vezi sa denacionalizacijom apsolutno legitiman predmet interesovanja javnosti, i to po bar tri osnova.
Na prvom mestu, ne može valjda biti sporno, to pravou vezi sa građanima koji su zainteresovani da se imovina koja je nekad oduzeta njihovim porodicama vrati.
Ništa manje je nesporno i pravo svih drugih građana Srbije, jer od načina, vrste i obima restitucije zavisi i deo tereta koji će direktno ili indirektno i oni snositi.
Konačno, pitanje restitucije je legitiman predmet interesovanja najšire javnosti i s obzirom na činjenicu da je i od strane EU apostrofirano kao pitanje od bitnog uticaja na proces evropskih integracija Srbije.
Imajući to u vidu, nekako se, bar na prvi poglem, prosto nameće pitanje - Mogu li se objasniti ili opravdati problemi u vezi sa ostvarivanjem prava na slobodan pristup informacijama koje se odnose na denacionalizaciju i restituciju? A ustvari, "zanimljivo" je samo to kako i čime bi se od strane nadležnih moglo „objasniti" njihovo hronično propuštanje da obezbede neuporedivo veći stepen transparentnosti svih aktivnosti na planu restitucije? Jer, kao što rekoh, opravdati se ne može ničim.