Krug se najzad ponovo zatvorio. Posle 70 godina zajebavanja sa Jugoslavijom, i posle 2 godine (sto sposoban covek moze za kratko vreme da upropasti stvari) zezanja sa Djindjicem, najzad smo se opet vratili u nase prirodno stanje, u kome nam je tako lepo bilo za vreme Milosevica.
Nakon ove sprdnje na liniji terorizam-BanjaLuka-nepostojecejavnomnjenjekojesejavlja-Ugricic-rukometnesofersajbne-... napokon se sve lepo, otvoreno i bez pretvaranja vratilo u nas prirodni modus vivendi i opet mozemo mirno da odahnemo jer smo ponovo uspostavili svoju logicnu stabilnu ravnotezu, gde je opozicija "opozicija", gde je vlast "vlast"... gde je predsednik pajac i gde su svi ostali koje identifikujemo imenom i prezimenom, a bave se necim sto se moze nazvati javna funkcija opet zauzeli pozicije odakle mogu normalno i bez fingiranja i da kupe kajmak i da principijelno brinu o "svojim" tekovinama, bilo da su to nacionalni i drzavni interesi, demokratija, ljudska prava, teritorijalni integritet, Kosovo, EU, 1244, vize, devize, ili bilo koja druga nepravedna i nicim izazvana stvar.
Zivot je tezak, a ako si se rodio u Srbiji, a nisi umro prvo pre kralja Aleksandra, a posle i pre Tita, zivot je i jedna vrlo nepodnosljiva i neprirodna pojava. Veliko je tehnicko-civilizacijsko dostignuce odrzavati nekog jadnog bolesnika vestacki na aparatima u zivotu u nadi da ce mozda jednog dana doci do leka, izlecenja, ozdravljenja. Jos je vece dostignuce (ali i gust!) ziv narod i zive pojedince koji ga cine vestacki odrzavati u stanju smrti u nadi da ce jednog dana zaista i umreti.
Srecom, ovih prvih dana 2012, vratilo se sve na svoje mesto i mozemo ponovo da disemo punim kancerogenim plucima. Sve iluzije koje smo imali i sva secanja koja jos uvek nisu izbledela mozemo slobodno i komotno da bacimo u kantu za djubre. Nista nismo dobili, ali nista nismo ni izgubili. Svaki otpor je uzaludan, svaka nada je besprizorna.
Srbija 2012 godine je samo malo komicnija od Srbije 1991. Iskreno se smejem i sam sebi, a i njima, jer strah vise ni u teoriji ne postoji. Jedino oko cega cu sada mozda samo malo revnosnije da se potrudim je na vec uveliko zapocetom procesu totalnog iskorenjivanja Srbije iz psihe, znanja, osecanja, secanja i gena mog narastaja. Deca zaista nisu nizasta kriva. Nema razloga osudjivati ih od malih nogu na bespotrebnu dozivotnu robiju...