Autor: Rodoljub Šabić
Juče sam opet pisao ministru zdravlja. Još jednom na jednu „staru" temu - da bih upozorio na neophodnost i hitnost donošenja podzakonskih akata predviđenih Zakonom o transplantaciji organa.
Nesporno je da je doniranje organa sa humanog aspekta izuzetno vredan fenomen. Zato je svaka aktivnost usmerena na njegovu promociju, odnosno s njim u vezi važna aktivnost. S razlogom je, dakle, predmet brojnih promotivnih kampanja koje, opravdano, angažuju rad mnogih ljudi i odgovarajuća finansijska sredstva. Ali baš zato je neprihvatljivo da „druga strana medalje" bude pravna neuređenost i neusklađenost sa zakonom, dakle nešto što može biti, zapravo jeste, izvor ozbiljnih rizika masovne povrede osnovnih ljudskih prava.
Nisam slučajno rekao da je reč o „staroj" temi. Radi se o jednoj možda nezapaženoj ali već viđenoj sekvenci uznemiravajućeg (da baš ne kažem horor) filma o našem „sistemu" zaštite podataka o ličnosti. Još sredinom 2011. Poverenik je sproveo nadzor nad sve tri ustanove koje vrše promociju dobrovoljnog davalaštva organa i izdaju donatorske kartice - Vojnomedicinskom akademijom, Klinikom za nefrologiju Kliničkog centra Niš i Kliničkim centrom Vojvodine. Tada su, uz dobru saradnju sa ljudima iz navedenih ustanova koje su postupile u skladu sa merama, koje je Poverenik odredio, neki nedostaci otklonjeni.
Međutim, određene a bitne nedostatke može otkloniti isključivo Ministarstva zdravlja, na šta sam, odmah po sprovedenom nadzoru, ministarstvu skrenuo pažnju.
Naime, Zakon o transplantaciji organa predviđa obavezu ministra da podzakonskim aktima uredi vođenje evidencije, zaštite podataka o davaocu organa, obrazac donatorske kartice, kao i uslove koje treba da ispuni ustanova koja daje donatorsku karticu, kao i da propiše način i postupak vođenja i upisa davalaca organa u Jedinstveni republički registar davalaca, čuvanje i zaštitu podataka, postupak pristupa podacima, način i postupak davanja i čuvanja šifre itd.
Zakonski rok za donošenje ovih podzakonskih akata je istekao sa krajem prošle godine imajući u vidu dosadašnja negativna iskustva za poštovanjem rokova (za rešavanje sličnog problema u vezi sa transfuzijom krvi trebalo je više upozorenja Poverenika i ogromna docnja) neophodno je naglasiti značaj njihovog donošenja u što kraćem roku, zbog evidentnog rizika povrede prava velikog broja ljudi.
U postojećoj situaciji procedura obrade podataka davaoca krvi i donatora organa ne vrši se na način predviđen zakonom, nije jedinstvena za čitavu teritoriju Srbije, a podaci donatora nisu adekvatno zaštićeni. U odsustvu definisanih pravila normalno je da se dešava svašta. Nadzor je npr. pokazao da se u nekim od ustanova elektronske evidencije čuvaju isključivo na jedno USB stikeru, a da se ne radi back up, u drugim je back up rađen na više mesta. U nekim se u elektronske evidencije ulazilo bez ikakvog korisničkog imena i lozinke, a u drugim pomoću lozinke ali je više lica znalo i koristilo istu lozinku. U nekim ustanovama su se nakon opoziva saglasnosti donatora podaci brisali, u nekim nisu. Sve ovo otvara mnoštvo pitanja u vezi sa mogućim gubitkom, zloupotrebom...
Dakle, obrada podataka o ličnosti donatora organa vrši se na način koji nije u skladu sa zakonom i Poverenik bi trebalo da je zabrani, pogotovo imajući u vidu da je reč o podacima o zdravstvenom stanju koje zakon tretira kao tzv. naročito osetljive. Naravno da, zbog ogromnog humanog značaja ove delatnosti Poverenik, to ne može i neće uraditi. Pa čini ono što može - još jednom apeluje da ministar bez odlaganja donese potrebne podzakonske akte.