Da je ostavljena mogućnost komentarisanja njegovog bloga, ja bih napisao: Kritikovati i osuđivati ono što su radili komunisti je u redu i legitimno, ali time se ne mogu amnestirati niti rehabilitovati kolaboracionisti i zločinci.
Međutim, ono što mene posebno irititira je revizija istorije. Nije mi jasno kome to u Srbiji odgovara da se antifašistička borba naših predaka tokom II svetskog rata sada relativizuje pokušajima rehabilitacije ravnogorskog pokreta i njegovog vođe Draže Mihajlovića?
Zašto Srbija ovakvim autogolovima sama sebe izbacuje iz pobedničke, antifašističke kolacije? Zašto poništava tolike žrtve, časno i hrabro poginule u borbi protiv Hitlerovog nacističkog režima?
Svetski i domaći istoričari, dakle istorijska nauka, saglasni su u sledećem:
SAD su svoj politički odnos prema pokretima otpora u Jugoslaviji utvrdili sredinom 1943. godine. Za SAD Balkan je bio ratište od malog značaja. Američka delegacija u pregovorima sa Sovjetskim Savezom nije pokazivala interes za Jugoslaviju, a vojnoobaveštajna služba (OSS) u svojim analizama odnosa snaga između partizana i četnika bila je naklonjenija partizanima.
Na Teheranskoj konferenciji lidera antifašističke koalicije Ruzvelta, Staljina i Čerčila, održanoj od 28. novembra do 1. decembra 1943, Vinston Čerčil se zalagao za pomoć jugoslovenskim partizanima. Na kraju konferencije, pored Deklaracije triju sila, doneti su i Zaključci. U njima je, između ostalog, pisalo: "Konferencija se saglasila da se partizani u Jugoslaviji potpomognu do najveće moguće mere snadbevanjem i opremom, kao i operacijama komandosa."
Posle Teheranske konferencije izdato je naređenje Vrhovnoj komandi saveznika za Sredozemlje da realizuje ovu odluku o pomoći partizanima.
U govoru pred Donjim domom britanskog Parlamenta, održanom 22. februara 1944. godine, premijer Čerčil je rekao i ovo: "...U sadašnjem trenutku sledbenici maršala Tita mnogostruko nadmašuju brojem sledbenike generala Mihailovića, koji deluje u ime jugoslovenske kraljevske vlade. Naravno, partizani maršala Tita su jedini koji se zaista bore u ovom trenutku protiv Nemaca. Voleo bih da Dom vidi da naši osećaji ovde, kao i bilo gde drugde, slede princip vernosti onima koji su nama verni i nastojanja da bez predrasuda ili obzira prema političkim osećajima pomognemo onima koji se bore za slobodu protiv nacističke vladavine i time nanose najveće gubitke neprijatelju."
Lideri antifašističke koalicije ponovo su se sreli pred kraj II svetskog rata, kada je već bila izvesna pobeda nad nacizmom. Od 4. do 11. februara 1945. godine u Jalti na Krimu Ruzvelt, Staljin i Čerčil su u tački 7, usvojili i odluku o Jugoslaviji:
„Mi smo se sporazumeli da predložimo maršalu Titu i dr Šubašiću da bi sporazum između njih trebalo odmah izvršiti i da bi trebalo obrazovati jednu novu vladu na osnovu tog sporazuma. Mi takođe preporučujemo da nova vlada odmah po svom obrazovanju izjavi da će:
- Antifašističko veće narodnog oslobođenja (AVNOJ) biti prošireno uključenjem onih članova poslednje jugoslovenske Narodne skupštine, koji se nisu kompromitovali saradnjom sa neprijateljem, obrazujući tako jedno telo koje će se zvati Privremena narodna skupština.
- Zakonodavna akta doneta od strane Antifašističkog veća narodnog oslobođenja biće podneta na naknadno odobrenje jedne Ustavotvorne skupštine."
Posle natezanja sa kraljem Petrom II oko ličnosti koje će činiti namesništvo 7. marta 1945. formirana je jedinstvena vlada sa predsednikom maršalom Josipom Brozom Titom, koja je samo formalno bila kraljevska. Vladu su tokom marta 1945. godine priznale najpre britanska, zatim sovjetska i na kraju vlada SAD.
Istorija je učiteljica života.
Rehabilitacija Draže Mihajlovića bila bi silovanje učiteljice. Ili da se poslužim četničkom praksom: klanje!