Lao Ce u knjizi Tao Te, glava LXVII, između ostalog konsekventno kaže:
Ja imam tri bogatstva:
Prvo je-Ljubav.
Drugo je-Nikad suviše mnogo.
Treće je-Nikad biti prvi u svetu
Treće bogatstvo ide u prilog mom mišljenju i stavu o radoznalosti, o saznavanju, o ispitivanju, studiranju, analizi, kopanju, otkrivanju, obogaćivanju sebe...Nikad biti prvi u svetu, po meni znači krotiti sopstvenu sujetu i želju za samoisticanjem, suzbijati sopstvenu oholost iliti taštinu.
Ilustrovaću to zgodom iz jednog filma (ne sećam se naslova). Glavni junak (Ričard Gir) pita stručnjaka za vanzemaljske inteligencije: Ako su ta bića na mnogo višem stupnju razvitka od nas, zašto nam se ne pokažu,zašto nas ne nauče svemu što znaju? Stručnjak (Alen Bejts) mu odgovara:Vi ste na višem stupnju od bubašvabe, jeste li ikad i jednoj bubašvabi pokušali da prenesete ono što znate?
Onda ću po ko zna koji put, citirati Konfučija: Čovek koji voli učenost bolji je od čoveka koji je poznaje, a čovek koji u njoj nalazi sreću,bolji je od čoveka koji je voli. I još: Znati ono šta znaš i znati šta ne znaš,karakteristično je za onoga koji zna. I još samo: Čovek koji se hvali bez ikakvog stida,uveriće se da je veoma teško živeti prema svojoj hvali.
A Ljubav? Čovek, mudrac, Lao Ce, koji je živeo pre više od 2500 godina, sa sigurnošću je znao da je Ljubav višeslojna moć i snaga kojoj po jačini nema premca!
U ovom trenutku mi padaju na pamet (već nekoliko puta citirani) stihovi arapskog pesnika iz Hiljadu i jedne noći: Ti breme ljubavi na pleća si mi svalio a ja sam tako slaba da jedva nosim haljinu. Ovi stihovi govore o ljubavi koja zbog svoje siline i snage postaje teret, breme. Ili je izgovor za neodaziv?
U filmu Lepotica i zver iz tridesetih godina prošlog veka, Zver kaže Lepotici: Et cependent, Votre reve et d'etre loin de moi. Tu već nije problem sa teretom ljubavi, u tom trenutku (barem), u pitanju je neostvarljivost ljubavi zbog fizičkog izgleda jedne od strana.
Teofil Gotje u Sonetu (prevod/prepev Danilo Kiš) peva:
Tvoj pogled u srce pada kao uglja ljuska.
Živeo bih s tobom u ćumezu nekom surom:
Tvoja ljubav svaku zabit ozari azurom.
Silina istinske ljubavi zamagljuje ili potpuno briše sve oko sebe, dovoljna je sama sebi, ništa van nje ne postoji!
I kao još jednu potvrdu, nudim vam Murakamija, odnosno bukvalno početak njegove knjige SPUTNIK LJUBAV: U proleće svoje dvadeset i druge godine, Sumire se prvi put u životu zaljubila.Bila je to ljubav snažna kao kad tornado protutnji kroz prostranu ravnicu,sve pred sobom sravni,zavitla u nebo, neobuzdano iskida i porazbija u paramparčad.
Pa onda Hajne u knjizi LE GRANDE u glavi I, ustvari iznad teksta, piše: Ona je bila ljupka i On je Nju voleo,On nije bio ljubak i Ona Njega nije volela.
Zanimljivo je i ovo Zaratrustrino : U ljubavi je uvijek ponešto ludila.
Ili crtica iz mog života. Moj drug Peca, lep crnomanjast momak, nizak rastom ali očaravajućeg ponašanja, izražajnih očiju i dubokog baršunastog glasa, gajio je posebnu vrstu sklonosti ka visokim krupnim devojkama. Sećam se dobro dok smo kao studenti džedžali u velikom ulaznom holu fakulteta i komentarisali i kibicovali koleginice koje su prolazile, da je on nezainteresovano pušio cigaretu. U trenutku kada bi Peca uzviknuo Jao! Kakva riba!, i bez okretanja glave smo znali da je visoka i teža od nas bar desetak kilograma. Često je znao da mi, dok smo se preko mosta vraćali kući, kaže: Mikele dragi, moj san je da se zatrčim a da me moja devojka uhvati u naručje i ljubi i nosi kao bebu. Oženio se iznenada mršavom i slabunjavom devojkom sa kojom je dobio sina i ćerku. Međutim, Peca nije odustajao od svog sna. Posle razvoda, oženio je Kristijanu (Dankinju) koja je iako skladno građena i lepa, bila viša za glavu od mene i teža bar petnaest kilograma! Pri upoznavanju rekao mi je: Gledaj! zatrčao se i Kristijana ga je spremno i spretno uhvatila u naručje. Čini mi se da bismo lako mogli pronaći uzroke ili razloge zbog kojih je Peca .....itd., ali mislim da to nije neophodno.Ovo je samo jedna priča o čoveku koji je ostvario svoj san u ljubavi. Iako je prošlo više od 30 godina i danas su zajedno.
Posebna vrsta ljubavi, prava, jedina prava ili šta već, je ljubav koju nam u svojim mislima na kraju knjige MOST SVETOG KRALJA LUJA, Torntona Vajdlera nudi igumanija Marija: Postoji svet živih i svet pokojnih a most između njih jeste ljubav, jedino što nadživljuje, jedini smisao.
Možemo naravno dugo i naširoko raspredati o manifestacijama i konsekvencama ljubavi ali nas to može odvesti daleko, nenadano gde. Ali, za kaj pa ne? Iako:
Antonio Tabuki u PRIČI O JEDNOJ SLICI piše: Nikad ne treba znati sve a u nekim stvarima bolje je ne kopati previše."
Kao da je u dosluhu s Hajneom koji je u FLORENTINSKIM NOĆIMA pisao: Ništa tako ne izmuči čoveka kao preturanje po starim uspomenama.
Ovo je samo croquis, na vama je da ga nadgradite ako imate volje i želje.