jedini koji poštujem: danas je dan. Ostali su sumnjivog kvaliteta..
Sastavila bih plan od teza svih ikad sastavljenih planova. Kao zanimljivo štivo, koje neću čitati. Ili ih proveriti puštanjem u ritam: od jutra do jutra?! Pa: što se učita dok mu prija trajanje, ono će da biva.
Sasvimsasvim dovoljno, sa i bez leda: biti precizan u malim prostorima opisanog kruga - koliko treptaj dozvoli. Otvor za maštu, ako zadremaš pri obodu. I sećanje na tragu one toplote leta koju smo voleli. Kao otvaranje sveta ka svim stranama detinjeg pogleda, i širenje nozdrva za novi zapis.
Ne bih se složila da je vrelina koju ispušta leto sadašnje tolika da nije muzika. Pogledaj proigravanje haljina od gazastih lepršaja i perli na članku ljubiteljki zveckastog hoda: uživanja će uvek biti. I vetra.
Plan? Jedini koji poštujem: danas je dan. Ostali su kvarljiva roba..
A onaj, svih nas? Plan: jedini koji smo zaboravili: ?
Zemlja.
Posmatram ljude koji od njega prave lente i ostale plehane pohlepe. Posmatram kolektivno prepuštanje jedinog koji Postoji: šibic(k)arenju.. Čiji je greh skuplji? Posmatram odgovor: u šumu leta gospodnjeg: 012. Još jednog plana: u prolazu bez smisla, koji se očekuje:
od nas.
Ako vam se učini da zemljevam više nema, pokušajte da oprostite. Tu je. Ali ne ume da se odbrani od trupkanja bez ritma.
Ili odaberite neku drugu. I zavolite.
Oprostiće. Zemlja je.
(Koji put.