Bez obzira što, kako reče Jusuf-vezir, nezaboravni protagonista Andrićeve pripovetke Most na Žepi, "u [izbornom] ćutanju je sigurnost", osećam potrebu da vas baš sada gnjavim upravo sa nekim evropskim činjenicama i (hipotetičnim) evropskim načinom života. Evropa je, naravno, šesti satelit Jupitera, najveće planete u Sunčevom sistemu, i sam po sebi izvanredno zanimljiv svet. Otkrio ga je u januaru 1610. Galileo Galilej i skupa sa preostala tri velika Jupiterova satelita (Iom, Ganimedom i Kalistom) u čast svog pokrovitelja Kozima II nazvao "Medičejskim zvezdama" - ove čudesne svetove svako može videti već sa običnim dvogledom (a među astronomima amaterima se ispredaju legende o nekolicini nadljuski dobrih posmatrača, poput američkog astronoma Edvarda Emersona Barnarda koji su, bar po priči, videli bar neke od Galilejevih satelita i golim okom!). Uprkos njihovom velikom - u astronomskom kontekstu - sjaju, gotovo ništa nije bilo poznato o detaljima njihovih površina sve do proleta Vojadžera 1 i 2 krajem 1970-tih godina, kada su nam se pokazali u svoj svojoj raznovrsnosti: od paklenih sumpornih vulkana na Iou, do zagonetnih kanjona i ledenih visoravni Ganimeda, kralja među mesecima u našoj planetarnoj porodici. Međutim, beličasta i skoro potpuno bezlična površina Evrope ipak krije najveće misterije, a možda i jedinstveno kosmičko blago po kome je do sad samo naša planeta poznata - život.
Ovo je ljude odmah podstaklo da spekulišu o mogućnosti života u ogromnom subglacijalnom ("podlednom", eto nove reči koje valja uneti u naš jezik!) okeanu na Evropi. Ova ideja, nezamisliva do pre koju deceniju, dobila je strahovit zamah nakon otkrića prvih ekosistema nezavisnih od Sunčeve svetlosti u dubinama Tihog okeana 1977. godine blizu Galapagosa, a dve godine kasnije i u istraživanju daleko dostupnijoj vulkanskoj oblasti Baha Kalifornija. Ovakvi hidrotermalni "otvori" mogli bi, ideja je, snabdevati energijom, a možda i neophodnim organskim materijama, potencijalne ekosisteme na Evropi. Literarni doprinos toj temi dao je, naravno, ser Artur Klark u 2010: Drugoj odiseji. Međutim, da bismo razumeli u kojoj meri je realistično očekivati tako nešto moramo uzeti u obzir i ključne razlike koje postoje između uslova koji vladaju u zemaljskim okeanima i onog u evropskom okeanu.
Prvi faktor neophodan za život je izvor energije. Začudo, ovo se ispostavlja kao najmanji problem. Orbitalni ekscentritet ("izduženost") Evropine putanje se održava stabilnim zahvaljujući rezonanci sa Iom, što za posledicu ima periodično izduživanje i sabijanje unutrašnjosti satelita usred strahovitih plimnih sila koje uzrokuje snažna Jupiterova gravitacija. Kao posledica ovoga, mehanička energija se pretvara u unutrašnjosti Evrope u toplotnu, što za posledicu ima zagrevanje čitave Evropine unutrašnjosti i verovatno prisustvo toplih izvora i vulkana na okeanskom dnu. Ako ovakvi topli izvori mogu biti izvor energije čitavih kolonija raznolikih ekstremofila na Zemlji, čini se da ni hipotetički organizmi na Evropi ne bi imali problema što se energije tiče.
Znatno veći problem, međutim, predstavljaju oksido-redukcione reakcije neophodne za život, kao i strahoviti salinitet evropskog okeana. Mada tačnu vrednost, naravno, nije moguće izmeriti iz daljine, detaljni numerički modeli interakcije stenovitog jezgra Evrope, vode i površinskog leda daju pH vrednosti vode u okeanu u proseku iznad 11, što je zastrašujuće u poređenju sa zemaljskim morima (u srednjem pH vrednosti od 7,5 do 9). Kogod se kao dete pitao kako je moguće da mornari u avanturističkim knjigama i filmovima umiru od žeđi nasred beskrajnog okeana i ko je razumeo odgovor na to pitanje, zna da će "normalna" živa bića imati jako, jako veliki problem u okruženju kakvo vlada u evropskom okeanu. Samo ekstremni alkalifili i halofili (organizmi iz grupe ekstremofila koji su prilagođeni veoma baznim i veoma slanim sredinama) mogu se nadati opstanku u takvoj vodi.
Postoji još jedan problem. Kako je ukazao Kris Čiba, poslednji student Karla Segana i jedan od najznačajnijih astrobiologa današnjice, led blizu površine evropskog okeana je jako oksidujući (pre svega zbog prisustva snažnog zračenja, kako kosmičkih zraka, tako i Jupiterove magnetosfere), dok je dno okeana veoma redukujuće okruženje. Postojanje života zavisi od toga da li između ta dva ekstrema može postojati kruženje, ali ne bilo kakvo kruženje, već ono koje je dovoljno brzo sa stanovišta vremenskih skala koje određuju život individualnog organizma. Čiba je nedavno izračunao da je period kompletne zamene oksidujućeg ledenog pokrivača reda veličine deset miliona godina - ovako spore reakcije su veoma loše vesti za biogenezu na Evropi. Kao posledica toga, u poslednjih pet-šest godina je entuzijazam za evropski život značajno opao.
Međutim, nisu sve vesti loše. Džon Dilejni, američki okeanograf koji se kao posledica spektakularnih misija Vojadžer i Galileo opredelio za astrobiologiju, nedavno je sa kolegama sa Univerziteta Vašington u Sijetlu (inače jedan od najvećih svetskih centara potrage za životom van Zemlje) sugerisao da je evropski okean snažno stratifikovan, tj. izdeljen u hemijski sasvim različite slojeve. Ovakva pojava nepoznata je u zemaljskim vodama koje su gotovo bez izuzetka "dobro izmućkane" (mogući izuzetak, za koji iz očiglednih razloga postoji veliko interesovanje astrobiologa, je podledno jezero Vostok na Antarktiku - što nećemo znati dok se međunarodni konzorcijum napokon ne odluči da pokuša bušenje do same tečne vode, što je već jedna druga i podjednako zanimljiva priča). Ali, po Dilejnijevom modelu, u evropskom okeanu postojao bi sloj u kome bi bazni rastvor bogat natrijumom bio prihvatljiv za organizme nalik na zemaljske alkalifile; istovremeno, u tom sloju bi postojalo dovoljno hidrotermalne energije za njihov dugoročni opstanak i evoluciju. Dilejnijev model ostavlja otvorenim pitanje kako bi takvi organizmi mogli nastati. Ovde pomoć može stići sa druge strane: Kevin Zanle, Nasin konsultant za astrobiološka pitanja je pre par godina izračunao da bi u prvih par desetina miliona godina po nastanku Jupitera i Evrope infracrveno zračenje od gravitacionog kolapsa Jupitera bilo dovoljno snažno da se površinski led otopi i time - bar privremeno - ukloni prepreku biogenezi na koju je ukazao Čiba.
Koliko se ozbiljno shvata mogućnost postojanja života na Evropi svedoči i odluka bez presedana koju je donela Nasina Laboratorija za mlazni pogon u Pasadeni, zadužena za misije "dubokog svemira" da po isteku operativnog života sondu Galileo po cenu povećanih troškova misije (!) kontrolisano surva u Jupiterovu atmosferu gde je ova izgorela 21. IX 2003, umesto da je samo ostavi na dotadašnjoj orbiti. Naime, ispostavilo se da je dotadašnja orbita ovog prvog veštačkog satelita Jupitera nestabilna i mogla bi u nekom trenutku dovesti do pada sonde na Evropu, što opet, zaključeno je u Nasi, dovodi do rizika, ma koliko majušnog, kontaminacije tamošnjeg ekosistema rezistentnim mikroorganizmima koji su eventualno mogli preživeti sa Zemlje. Ova "planetarna kontaminacija" predstavlja realnu ekološku opasnost nakon što su astronautske misije pokazale da pojedine zemaljske bakterije mogu izdržati godinama u uslovima kosmičkog vakuuma i zračenja.
Naravno, konačnu istinu o mogućem životu na Evropi biće moguće utvrditi tek istraživanjem in situ, tj. bušenjem kroz led, čija je debljina, kao što rekosmo, jedna od najkontroverznijih veličina savremene planetologije. Ukoliko je "škola tankog leda" u pravu, tj. ako je debljina kore od stotinak metara do par kilometara, tada je realistično očekivati da će misije sprovedene tokom narednog veka biti u stanju da (recimo korišćenjem lagano raspadajućih radionuklida za topljenje leda, što je svojevremeno predlagano za bezbedno odlaganje nuklearnog otpada ispod antarktičke ledene kape) uzmu uzorke tečne vode i izvrše odgovarajuća biohemijska i mikrobiološka ispitivanja koja će nam dati odgovor na pitanje o postojanju života na Evropi. Sa druge strane, ako su "pesimisti" u pravu i ledena kora je debela više desetina kilometara, veoma je sumnjivo da li ćemo u ovom veku, pa i milenijumu, biti u stanju da pouzdano proverimo prisustvo hipotetičke evropske biosfere, naročito ako je ona u toj meri razređena kako ideje o visokoj baznosti sugerišu. Pored ingenioznih planetarnih misija koje se pripremaju u srednjeročnoj budućnosti, očigledno je potrebno još dosta teorijskog rada koji će nam približiti mogućnosti postojanja i načina života evropskih organizama.
I konačno, kada ljudski posmatrači budu po prvi put prodrli u dubine tog tamnog i tajanstvenog okeana, ono na šta će naići je za sad misterija. Ako, kao što je Heraklit isticao, treba da očekujemo neočekivano, nije isključeno da će nas dočekati i složeniji oblici života, možda baš kao ovi sa ilustracije mog dragog prijatelja Slobodana Popovića Bagija:
Dakle - ka Evropi!