Upoznajte Magdu Janjić.
Tviterašicu. Pesnikinju. Novinarku.
Tim redom sam išla ja i nabasala na blog.
Pa se zagrcnula.
Zamisli, živiš u mraku, zamisli nagađaš put do kuće, a posle naučiš. Jedna prodavnica, jedna škola, vrtić, kafić. Sve po jedno. I svi su jedno. Doslovno. Zamisli, vraćaš se pijan kući, i svi to vide, pa si posle toga odmah u drugom stanju, i jebeš se sa komšijom, a možda i sa onim drugim, možda si narkomanka i majka ti je kriva. Da, zamisli da živiš u tom industrijskom naselju u kom živi 2000 ljudi, i zamišljaš da je to Detroit, ali nije. Nego je Besni Fok. I pripada Beogradu, Paliluli i tu nema ništa. NIŠTA.
Da vam objasnim. Ne da vam objasnim, da vam kažem. Kako se to preživljava? I kako se zauvek tamo ostane mrtav ili živ. Grešiću i nisam objektivna. Tamo sam odrasla, igrala se rata, išla u školu, učiteljica me čupala za kosu, ali sam pre toga bila glavna u vrtiću, prvi put se onesvestila od alkohola, imala prvi seks, pobila se i dobila batine prvi put.
Tamo nema društveno kulturnih pomagala. Nisu mi dali da idem u bioskop, na bazen, u grad, tamo su ljudi suočeni samo sa ljudima. Odatle rastu. Zamisli rasteš samo sa ljudima, zamisli nema ulica, zamisli ima samo jedna ulica, zamisli nema klizanja ni plivanja, ni engleskog ni francuskog, nema. Igraš se rata, onda kad malo porasteš, pokazuješ najboljem drugu ono dole i on tebi ili se igrate mame i tate u sobi, dok u drugoj čujete roditelje kako se kikoću dok igraju karte. Kasnije se pečete cigaretama po rukama i sečete jer je to kul, jer pripadate plemenu, ne društvu. Žurke se prave u podrumima i magacinima i vi uglavnom plačete na njima, jer ste mnogo pijani, i slušate yu rock ili Džeja i plačete stvarno jer niste mladi nego ste već propali. I težak vam je život, jer nema ničega. I najbolja drugarica vam se jebala sa dečkom, ne zato što je zla, već zato što nema s kim, on je najzgodniji i ona ne želi da propusti tu priliku.
Zamisli mrziš grad, jer voliš blato. I otkriješ knjige i da ima nešto. Ne, nije to selo, nema bezbrižnosti. Nema porodice, nema porodičnih ručkova. Nego otkriješ porodicu i toplinu u Dostojevskom i najmračnijim piscima, a Bukovski te pesnicama mazi, a seks imaš sa Markizom de Sadom...i sve to ako imaš sreće i pronašao si knjige. Ako ne, umreš, i tako mrtav živiš tamo, ili živiš daleko od toga sa tim mrtvim delom tela i duše. Sećaš se tih ljudi, ali ne želiš da ih vidiš više ikada. Ali se vraćaš, kod mame, kod babe i nikad nisi turista, već neko ko je tu odrastao. Ljudi ostavljaju taj trag, njihov si, s njima si se brusio i odbrusio.
Ostajem sa sećanjem na detinjstvo i na mraz kad idem da gledam kako kolju svinju, i dok čerupam polu mrtve kokoške jer to mi je najlepše sećanje.
Izvinite ljudi, ali nisam htela samo sa ljudima. Htela sam i šumu i da maštam, i da mislim da ima nešto drugo. I te knjige.
Iako nikad neću biti turista. Već iz Besnog Foka.
P.S. Srećne vam sarme i ostali praznici, od Besnoga Foka do Kanade i Herceg Novog. Poljupci od Cvetkovića!