Sjećam se ka da je danas bilo!

Počinjalo se od Pizdulje. Ja sam skočio s nje u osmom osmogodišnje. Pizdulja je bila stijena koja se ko zna kad otkinula od Pećina i survala u Moraču, bliže desnoj obali. Nije bila visoka, pedeset do osamdeset santimetara u zavisnosti od doba godine i nivoa Morače. Najveći problem je bio popet se na nju, bila je ka jež, bodljikava s bilo koje strane da joj priđeš. Bilo je i onih koji su još ka đeca skakali s nje, na primjer Džaka koji je s Pizdulje skočio kad je imao osam ili devet godina. Džaka, Džavid Redžić umro je nešto malo prije dvadesetogodišnjice nam mature. U naše II f odjeljenje došao je kao ponavljač ali smo ga primili ka brata, znali smo se godinama. Ništa nije učio, ćutao je na časovima i kad se predavalo i kad se propitivalo. S vremena na vrijeme, dok smo pušili iza košarkaškog, Džaka bi zagledan u suncem okupano nebo, izgovarao jednu jedinu riječ: Kalefornija! Kalifornija je bila njegova životna opsesija, njegov životni san! Neko mi je, ne sjećam se više ko, Filip ili Zoran Medeni, Mirko...na dvadesetogodišnjici mature, dok smo obilazili Kolašinske kafane, ispričao da je Džaka vrlo brzo poslije mature otiša u Kaliforniju. Ostao je dvije godine kod brata a onda se vratio u Titograd. Riječ nijesi moga iz njega izvuć! Ni na jedno pitanje nije odgovarao ali više nikad nije izgovorio Kalefornija. Rekoše mi još da je umro od infarkta u tridesetdevetoj godini.

Nego da se vrnem stijenama i skakanju u Moraču. Poslije Pizdulje, sljedeća stijena je bio Podgorički. Isto ka Pizdulja i Podgorički je bio od Pećina odvaljena stijena ali visok, opet u zavisnosti od nivoa vode, od tri do četiri metra. Nije to bila neka visina ali je tu Morača bila plitka a dno joj je bilo prekriveno bubuljima od veličine pesnice do veličine ljudske glave. Postojao je jedan dubok vir sa sjeverne strane ali ga je trebalo potrefit. Sjećam se jednom kad je Mitko, za koga nije bilo mjesta s kojeg nije skočio, promašio vir i nije ga bilo da izroni. Sve što je bilo na plaži polećelo je u vodu vičući i zapomažući! Mitko se pojavio tridesetak metara niže, krvave glave. Posekotinu su mu u bolnici na Kruševcu spojili kopčama ali je mjesec dana nosio čalmu od zavoja. Mitko je bio posebna priča, ono što se veli luda glava ili muanat kako je znao da kaže moj otac, ne samo za njega nego bogomi i za mene. Muanat nije isto što i manit. Bio je u to doba u Titogradu jedan div od momka Mašan ali su ga svi zvali Majo maniti, naravno iza leđa. A jes bio  manit! Nikad nijesi znao a vjerujem ni on sam, kad će ti prilijepit šamarčinu, šutnut te u prkno ili ti učinjet kakvo drugo zlo.Jednom smo nas tri najbolja druga Garo, Puco i ja išli pored stadiona put gimnazije. Odjednom se pred nama stvorio Majo maniti! Prišao je Garu, skinuo mu patiku i bačio je preko tribina uz riječi: Ode patika da gleda utakmicu. Kad te ufati, pred Majom si mora stojat mirno i trpjet koješta sve dok mu to ne bi dosadilo ili bi mu nešto drugo palo na'm. Jednom prilikom je čuo da me neko zove prezimenom, priša mi i reka da je njegova majka iz iste familije. Mi smo rođaci, braća jadan! Od tad kad god bi se sreli, prilazio bi mi, zagrlio bi me: Đe si brate, đe si rode rođeni. Uvodio me besplatno u baštu bioskopa Kultura, pored Zeka Efovića koji je cijepao karte i bogzna kako se radovao što nas vidi. Nego da se vratim na očevo muanat. Grubo prevedeno značilo bi: Prgav, prznica, svojeglav, na svoju ruku, nemoj mu stanut na žulj... Takav je bio Mitko. U gimnaziji je bio jedan od najboljih đaka u nekoliko generacija, u rukometu nadaleko čuven golman poznat po neustrašivosti i nevjerovatnim refleksima...ipak jednom, bio sam prisutan, Ćupa ga je strahovitim i brzim udarcem iz penala pogodio usred čela! Mitko je pao ka pokošen! Svi smo pritrčali i Ćupa ali se Mitko ustao, otresao glavom i krenuo na Ćupu da se bije. Ćupa Krivokapić je bio možda najsnažniji momak u Titogradu, visine oko dva metra, nabreklih mišića ali relativno pitome naravi. Ufatio je Mitka za ramena i mucao nešto kao: Ama Mitko nijesam htio u glavu, neka te jadan... Mitko je mlatarao rukama ne bi li ga dokačio, jedva ih razdvojiše. Ne bojim se nikoga do Boga, takav je bio.

Sjećam se bio sam na kuhinjskoj terasi i vidio Mitka, vazdušne linije dijelilo nas je tridesetak metara, kako na svojoj terasi podmazuje lanac na biciklu. Samo su on i Slobo Ćita iz Stare Varoši imali prave trkačke bicikle, one s tankim gumama, uzanim sicom i uvijenim guvernalom. Vraćajući se s Morače, grupa Ribničana počela je odozdo da podjebava Mitka. U prvi mah nije reagovao a onda sam ga vidio kako preskače ogradu terase i skače s visine, ne manje od četiri metra, na zemlju. Zabezeknuti Ribničani su se dali u bijeg ali je Mitko stigao jednoga i zalijepio mu dobar šamar. Sebi je dozvoljavao mnogo toga. Istine radi, nikad nije prvi nikoga napadao ali je imao i pogan jezik. Vraćam se iz berbernice i sretnem ga. Ko te to tako ošiša? Martin Malisor... Moga sam i mislit, eto ti glave ka ka kamen za kišeli (meko š) za kupus, i ode smijući se iz glasa.

Digresije, digresije...

Poslije Podgoričkog na red je dolazio Momiški. E to već nije bila šala! Momiški je bio visok šest do sedam metara a Morača ispod njega u ljetnjem periodu duboka najviše do ispod brade. S njega se nije moglo skakat trupačke, na glavu ili zgrčku, samo Lasta. Nije ih bilo mnogo koji su se mogli pohvalit da su skočili Lastu s Momiškog! Jedini koga se odlično sjećam a skakao je i po nekoliko puta na dan, bio je tadašnji golman Budućnosti, Hajduković. Bilo ga je milina gledat! Raširenih ruku ka lastavičja krila, kliznuo bi prsima po površini vode na ushićenje i zadovoljstvo ženske a bogomi i nas muške publike. Hajdukovića su doveli pošto su iz tima izbačili Kiku Radunovića koji je za Vespu prodao utakmicu (FK Boru, koliko se sjećam?), primio je šest ili sedam golova. Hajduković nije bio neki naročit golman ali je branio sezonu, dvije dok se na golu nije ustalio glavati Božo Dedović.

Poslije Momiškog najveći izazov su predstavljale Pećine. Podgoričani Pećinama zovu desnu obalu Morače, malo niže od Bukova pa do visećega. Hiljadama godina dubeći svoje korito, Morača je na tom potezu načinila litice visoke petnaest, šesnaest metara. Pećina je bilo i naviše ka Momišićima i naniže ka ušću Ribnice ali je voda tu bila plitka i načičkana svakojakim stijenama i bubuljima. Kad bi se reklo Pećine, i mala đeca su znala na što se misli. Za mojega vakta provedenog u Titogradu, današnjoj Podgorici, vidio sam samo tri momčića iz Stare Varoši, neđe oko Velike pjace i Sahat kule, koji su s Pećina trupačke skočili u Moraču! Birali su đe ja voda najdublja ali su ipak dobro podbili tabane. Nikome, ama baš nikome, od najglasovitijih momaka i skakača, n'am nije padalo da se dokažuju skakanjem s Pećina! Jedino je Mićo Slijepi moj školski drug, na iznenađenje svih koji su ga znali, skočio s visećega! Bio je to podvig itekakav! Viseći je bio niži od Pećina dva, najviše tri metra. Zašto iznenađenje? Slijepi je bio visok skoro dva metra, mrke puti, sastavljenih gustih obrva, dugačkih ruku i šaka ka lopate ali strašljiv ka zec. Po neprestanom osvrtanju, šaranju očima, uvlačenju glave u ramena, trzanju na svaki šum, svi bi vrlo brzo u tom mrkom deliji koji je na prvi pogled ulivao strahopoštovanje, prepoznavali kukavicu i strašljivca. Ne rijetko smo morali rašćerivat starovarošku dječurliju kad bi skolila Slijepog sa svih strana, štipajući ga, čupajući ga za kosu i odjeću, sprdajući se s njim. Slijepi se ili bespomoćno obrtao oko sebe ili bi mlatarao rukama ne uspijevajući da dokuči ni jednog od mangupčića. Najzad sam zamolio svog dobrog druga a bio je autoritet u Staroj Varoši, Meta Gunjca da učini nešto da to prestane. Što je Meto učinio, ne znam ali je kao nožem presječeno prestalo maltretiranje Slijepog. Mislim da je taj skok s visećega bio znak da je Slijepom došao do grla sopstveni kukavičluk i da je odlučio, makar glavu slomio, da se suoči s njim. I bogomi imalo je efekta! Počeli su da ga gledaju drugijem očima. A i on se promijenio. Od skoka s visećega nije se više plašljivo osvrtao, išao je visoko podignute glave, isturenih grudi, pušeći usred dana ulicom Slobode iako je to i još mnogo toga, ukazom direktora gimnazije Slobodan Škerović, Vasilija Filipovića, bilo đacima najstrožije zabranjeno!

Bilo je još mnogo stijena naročito uz Moraču prema Vezirovom mostu, koje su mogle bit izazov skakačima ali nijesu bile naspram plaže a ko će skakat ako to niko ne vidi. E moj drug Puco, pet para nije davao za to oće li ga ko viđet ili ne, skakao je s tih stijena. I to isključivo zgrčku. Zaletio bi se, vinuo u vazduh zgrčen kao đule a onda bi se pred samu vodu ispružio sastavljenih nogu i ćufnuo bi u Moraču.

Iskren da budem, mene skakanje s visokih stijena nije privlačilo i što da lažem, bilo me strah. Više sam volio da se s Pločica plivajući spuštam niz Moraču preko Bukova đe je voda iznad stijena bila ne viša od deset, petnaest santimetara, koliko sam samo puta izgreba grudi i stomak, pa sve do ispod Momiškog. Cijenim da je bilo dužine bar kilometar.

Neko skačući, neko manitajući, neko plavim očima i pojavom koje nijesu mogle proć nezapaženo, svako je na svoj način privlačio pažnju i slabijeg i jačeg pola, krčio i nalazio svoje mjesto u društvenom životu tadašnjeg Titograda.