Shvativši ozbiljno posao izbora i kupovine svog prvog doma, bacio sam se u izučavanje manje poznatih aspekata kvalitetnog stanovanja. Zagrebavši ispod površine kojom se većina nas prosečnih kupaca nekretnina najčešće zadovoljava, naišao sam na čitav niz problema i potencijalnih opasnosti po zdravlje koji se često kriju iza, ili ispod, lepog eksterijera i enterijera. Promenljivi gradjevinski standardi, nestručno remodelovanje i generalna nezainteresovanost i nepoznavanje ove materije od strane kupaca i prodavaca, pomešano sa groznicom koja prati kupovinu svake nekretnine, imaju za potencijalnu posledicu ozbiljno i dugoročno ugrožavanje zdravlja budućih stanara, naročito onih najmladjih.
U par nastavaka pozabaviću se sa nekoliko osnovnih problema koji su univerzalno prisutni u gotovo svakoj kući, naročito u onima starijim od dvadesetak godina. To su: olovo, azbest, radon, budj (fungus) i blizina visokonaponskih vodova. Razlika izmedju razvijenih zemalja od onih slabije razvijenih je uglavnom samo u propisanim standardima, obaveznim inspekcijama i obaveštavanju potencijalnih kupaca (seller's disclosure). Neki od navedenih brojeva i godišta se odnose na Sjedinjene Američke Države, i generalno se razlikuju od zemlje do zemlje. Ali kako svi kuvaju sa vodom, identični problemi svuda postoje, samo je razlika u tome koliko se na njih obraća pažnja.
Svrha ovih par tekstova nije da bilo koga uplaši, nego prosto da podeli saznanje do kojeg sam došao što po internetu, što u razgovorima sa inspektorima na terenu. I nadam se, da pomogne makar malo u pripremi za tako važan poduhvat kao što je kupovina solidne i zdrave kuće.
Olovo
U domaćinstvima se do 1978. godine olovo kao gradivni element koristilo pre svega u bojama, kako u enterijeru, tako i eksterijeru. Olovo bojama daje konzistentnost, sjaj, kao i dugotrajnost. Eksterna drvenarija (spoljnji zidovi, prozorski okviri, balkoni, verande, stepeništa, itd.) su u ne tako davnoj prošlosti bojeni farbama koje su otporne na atmosferske uslove, koje po pravilu sadrže odredjeni procenat olova. U unutrašnjosti domova, olovne farbe su korišćene najčešče za farbanje podnih trimova, kao i prozorskih i vratnih okvira i pragova, mada su ponekad i kompletni zidovi prekriveni ovakvim bojama.
Osim u bojama, olovo se koristilo dugo godina za izradu vodovodnih cevi, a kasnije u lemovima za spajanje cevi od bakra koje su i danas u upotrebi. Veoma štetna svojstva olova su poznata već nekoliko decenija, i jedan od glavnih preokreta u eliminisanju ovog elementa iz naše okoline bila je zabrana koriščenja olova kao katalizatora u gorivu za motore sa unutrašnjim sagorevanjem.
Olovo je veoma opasno po zdravlje stanara u bilo kom obliku. Naročito su ugrožena sasvim mala deca jer direktno utiče na razvoj nervnog sistema naših najmladjih ukućana. Odgovorno je za više oblika mentalnog i fizičkog zaostajanja u razvoju dece, anemije, probleme sa sluhom itd. Ni odrasli nisu imuni na olovo, jer poznato je ono da prouzrokuje čitav niz psiho-fizioloških poremećaja kod ljudi izloženim njegovom štetnom dejstvu. Pored dece, posebno su osetljive trudnice, jer olovo direktno utiče na razvoj fetusa.
Sadržano u solidno nanetim farbama, olovo je samo po sebi relativno bezbedno. Medjutim, može biti uneto u organizam u vidu prašine ili slučajno progutanih komadića iskrzane i oljuštene farbe. Ovome su naročto podložna mala deca, koja vole da vršljaju po podu i trpaju u usta sve što im se nadje na putu.
Olovnih boja koje već postoje u kućama i stanovima veoma je teško otarasiti se. Amaterski pokušaji struganja boje sa drveta su izuzetno opasni, jer se farba brzo pretvara u veoma finu prašinu, koja se taloži svuda po kući, i potom vrlo lako pronalazi put ka unutrašnjosti naših organizama, bilo udisanjem, ili oralnim unosom. Vrlo je lako relativno minoran problem pretvoriti u kompletnu katastrofu koja se teško sanira.
Zato je pre bilo kakvih ozbiljnijih kućnih radova potrebno testirati ofarbane površine na prisustvo ovog opasnog elementa. Ukoliko su detektovane, olovne boje je potrebno stručno ukloniti, što vrše specijalizovane kompanije. Treba reći da se radi o veoma skupoj usluzi, a samostalno uklanjanje olovnih boja i materijala iz domaćinstava, iako nije zakonom zabranjeno, nikako se, dakle, ne preporučuje.
Alternativa uklanjanju je da se površine u kojima je olovo otkriveno, prosto ne diraju, već da se u vidu redovnog održavanja prefarbavaju novim slojevima boje. Za ovu namenu postoje posebno dizajnirane zaptivne tečnosti (sealant) i prajmeri, na koje se potom mogu naneti uobičajene boje. Površine koje sadrže sloj olovnih boja moraju se trajno držati na oku, ispucalu farbu treba odmah uklanjati pre nego što se izmrvi i kontaminira praktično celu kuću.
Kao što je rečeno na početku, upotreba olova u domaćinstvima je u Americi zakonom zabranjena 1978 godine, i svaki prodavac kuće starije od tog godišta dužan je da obavesti potencijalnog kupca ukoliko je upoznat sa time da su olovne boje korišćene. U praksi, vlasnici koji kuće prodaju najćešće to ne znaju, sem ako drvenariju nisu sami farbali. Zato je pametno pretpostaviti da je olovna boja prisutna, a u slučaju da novi vlasnik planira da preduzme gradjevinske radove u budućnosti, pre početka potrebno je da izvrši laboratorijsko ispitivanje.
Inspekcijom se takodje bave posebne kompanije, mada je uzorke moguće i samostalno prikupiti i testirati kod kuće, uz pomoć raspoloživih kitova, ili pak poslati nekoj od referentnih laboratorija na analizu. Naravno, ovo podrazumeva da se unapred zna gde je olovna boja moguće korišćena, i pristup uzorkovanju uz veliku opreznost.
...
Olovo u vodovodnim cevima, i uopšte, pijaćoj vodi, je drugačiji i gotovo univerzalno pristutan problem, bez obzira na starost kuće. Čak i sasvim nove kuće sagradjene mnogo godina nakon zabrane korišćenja olova u vodoinstalaciji gotovo sigurno su priključene na gradski mrežu za snabdevanje vodom, koja može biti stara i više od pola veka, te po svoj prilici sadrži čitave segmente napravljene od olovnih cevi. U kućama srednje starosti, olovo se dugo koristilo u lemovima koji se upotrebljavaju za spajanje bakarnih cevi.
Olovo u pijaću vodu dospeva laganim rastvaranjem, pri čemu značajno pomaže i neumitni proces korozije vodoinstalacionih cevi. Nažalost, ovo je problem koji je gotovo nemoguće eliminisati iz domova, jer zamena vodoinstalacionih cevi obično nije praktično izvodiva u završenim kućama. A nema ni svrhe to raditi, jer rastvoreno olovo i dalje može da dospeva u domove iz gradskog vodovoda.
U većini američkih gradova, kao verovatno i u većini drugih gradova u razvijenom svetu, se zato vrši redovno testiranje kvaliteta gradske vode, i gradjanima se šalju na uvid rezultati testova koji, izmedju gomile drugih podataka, pokazuju nivo rastvorenog olova u pijaćoj vodi.
Iako je vrlo teško trajno se otarasiti izvora olova u pijaćoj vodi, ukoliko postoji sumnja, ili još bolje, konkretan podatak da je olovo prisutno, moguće je instalirati filtracioni sistem, na najmanje jednu od česmi - onu sa koje uzima voda za piće. Ovo nije jeftin izdatak, jer efikasno filtriranje rastvorenog olova iz vode nije trivijalno, a sistem koji to obavlja zahteva savesno održavanje. Jeftinija alternativa je da se pre svakog korišćenja vode za piće dozvoli slobodan protok, zavisno od veličine kućne instalacije, od 30 sekundi pa do par minuta. Time se iz cevi izbacuje delimimično ustajala voda sa potencijalno visokom koncentracijom olova, i zamenjuje se svežom. Preporuka je da se ovo radi ako voda nije korišćena duže od 6 sati. Takodje, nakon ispiranja sistema, dobro je napuniti nekoliko boca sa svežom vodom i u toku dana koristiti samo tu vodu za piće i spremanje hrane.
Više o problemu prisustva olova možete nači na EPA websajtu, evo ovde.