Bio je početak Novembra. Kiše su lile danima i činilo se da im nikada neće biti kraja.
Stajala sam u Zemunu na stanici, mokra, sa sklopljenim kišobranom,rancem na leđima i notnim materijalom stisnutim u ruci i plakala sam. Od kiše niko nije ni video. Zamrznuta u trenutku, nemoćna da reagujem, zagledana u zgradu preko puta, samo sam stajala.
Bio je Novembar, siv, hladan, vetrovit.
Padala je kiša, onako tupa, hladna, i nije se videlo da mi suze liju, jer je bio baš takav dan, kišni spolja i iznutra.
Poslednjim atomom snage sam pozvala svoju profesorku, ženu kojoj dugujem skoro sve, i rekla joj da nije fer. I njoj je stala knedla u grlu i osetila sam tezinu kojom mi je rekla da ce biti sve dobro, a zatim sam pozvala supruga i rekla mu da dođe po mene.
Ušla sam u auto. Ništa nisam rekla. Novembarske kiše su spirale sve, iznutra i spolja.
Ni on me nije pitao ništa, njemu je odavno bilo sve jasno, stisao je zube i krenuo dalje.
A onda mi je stigla poruka na mesindzer od Saleta, samo pesma i te reči sam zapamtila i ponavljala svaki dan, sve dok kiša nije stala.
Bio je Novembar, te godine sam poslednji put zakoračila u to pozorište i poslednji put čekala autobus na toj stanici u Zemunu.
Sada posle svih godina koje su prošle, taj Novembar me zapljusne, ali reči pesme razbijaju kišne oblake. Bez izgovorene reči, najlepšu utehu sam dobila. Snaga crpljena iz porodice je jedino što nas održava na svetu. Snaga koji stvori ljubav.
Neke davne Novembarske kiše, napraviše put ka nečemu boljem. Hvala im.