Pođe lepo čovek da se vakciniše od gripa, radi to godinama jer teško podnosi zimske viruse. Kad tamo, nema vakcine. Kako, zašto? Pa, neočekivano veliki odziv, nestalo. I šta sad? Pa ništa, javiti se za dan dva. Prođu dan, dva, prođe pet, ponovo u ambulantu, jel stigla vakcina? Nije. Kad će? Ne zna se. Zove čovek nadležne, svi kažu nemaju oni veze, nije njihova odgovornost, da se dopis pošalje pa će neko odgovoriti. Sedne čovek i napiše žalbu zaštitniku ili savetniku pacijenata, sa sve objašnejnjem gde se i kako majao do tada i zašto traži zaštitu i podršku:
„... molim za zvanično objašnjenje jer nameravam da se žalim medijima i eventualno pokrenem postupak obeštećenja u slučaju razboljevanja - po dve nedelje ne mogu da se oporavim od virusne prehlade i dobio sam upalu pluća prošli put.”
Zvoni telefon isti dan. Ljubazan zaštitinik ili već ko je, naglašava da to nije njegova odgovornost/nadležnost ali ajde, i da mu je lakše da ovako odgovori telefonom nego da se dopisuje, čita u telefon obaveštenje sa sajta ministarstva: veliki neočekivan odziv, biće vakcine za nedelju-dve. A kako, zašto? Ma je li toliki problem da se nabavi par hiljada vakcina, hladni su dani, gužve u prevozu, idelano za širenje virusa, pita čovek za problem ne-odgovornog i ne-nadležnog službenika. Eto kaže ovaj, šta možemo, to piše na sajtu.
I sačeka čovek, prođe još ta nedelja, prođoše i dve. Zove ambulantu jedan dan, drugi, treći – i dalje nema i ne zna se kad će stići. Od prijatelja saznaje da u susednom kraju grada nema vakcine ni za doktorku, i tamo se potrošilo neočekivano brzo.
I čoveku prekipi, i uzme za svaki slučaj da dotera neke pesmice što je pisao nezadovoljan vlastima, a onda sroči sledeće pismo zaštitniku vlade od pacijenata:"Dobar dan, i dalje nema vakcine... mislim da bi bio osnovni red da mi odgovorite pisanim putem. U redu je što ste to pokušali telefonom, ali ja na osnovu poziva i razgovora nemam dokaz da sam intervenisao i tražio zaštitu od ovakvog ponašanja i delovanja Vlade i nadležnog ministarstva. Ovo je dakle treća nedelja da nema vakcine, i može se smatrati, da je na delu plansko-ili-ne, ugrožavanje zdravlja stanovništva, uz uzgredno otimanje novca građana da bi se priložio u kase privatnih kilinka i apoteka. Ovo je pretpostavljam protiv svih konvencija o ljudskim pravima kojih je Srbija potpisnik, to ćemo još proveriti. Poseban je skandal da službenici koje sam kontaktirao i čiji je posao zaštita pacijenata, u suštini štite vladu i ovakvu njenu politiku. Sramota! Molim vas odgovorite mi pismeno na ovaj dopis."
I naravno, ništa jedan, ništa drugi dan. Trećeg dana prekipe čoveku, sao i napisao ovakvo pismo:
"Vidite, pokušao sam da dobijem od vas ono zbog čega vaša služba postoji: adekvatne informacije, podršku, zaštitu od samovolje vlasti i neodgovornosti institucija čiji rad ste nadležni da pratite. Kako nisam uspeo i kako mi ne odgovarate, ja sam odlučio da pošaljem medijima ovu pesmicu... nisam bio siguran koliko je problematika u pesmi karakteristična i relevantna isključivo za ovu vlast, eli eto, ova vlast me je dovela u poziciju da nemam kud nego da je objavim:
Poslednje učlanjenje
Žena reče:
Predsedniče vlade, struje nemam,
veš mašina stade,
dajte neki kilovat za ove mlade...
„Evo kilovata tri, al' da se učlane u stranku,
a sa njima i ti."
A i čovek zakuka:
Posla mi nema sin nijedan,
i ja sa njima gladan i žedan,
može li makar jedan?
„Evo jednog zaposlenja smesta,
a evo i tri slike predsednika,
što ćete je nositi na mitinge
u obližnja mesta."
Nemamo za knjige deci,
čak ni za operaciju,
požali se neko,
„Evo vam knjige dogradonačelnika,
sad imaju zanimaciju,
a ponesite i ovu zastavicu
na sledeće otvaranje il' prezentaciju"
Sin mi je stradao na poslu!
„A što nije kupio zaštitnu opremu?
Što pazio nije nego vikendom puši i pije?
Nego, evo ti stan da ostaneš nam fan,
Evo, i pop kaže: „Daće Bog -
zaposlićeš opet nekog svog!"
Onaj vaš je napadao ovu ženu!!
„Ama ne znate vi prirodu njenu,
nek bude srećna sa tim,
šta bi joj falillo s njim?"
Zašto uništavate ovo javno preduzeće?
dovodite svoje a nestručne ljude
i plate im dajete od svih nas veće!
Odoše svi oni što nešto znaju,
u strane, konkurentske firme,
za akcije nam više ni pet para ne daju!
„Al' tako će se prodati brže,
evo ga investitor,
eno za džep se trže!
A i te plate,
nisu baš tolike da znate,
nakon što se članarina tj. reket plati.
Pa mora i stranka neku vajdu
od javnog preduzeća imati!
I da,
nek se i ovo zna,
ako neka novina počne da se žali
sredićemo im tiraž mali,
ako neka TV počne da zvoca,
skupljaće pretplatu s konopca i koca!
I ako budete mnogo kukali,
svaku unutrašnju mukicu i muku
prevešćemo u međunarodnu svađicu i bruku..."
...
Ni ja nemam posao trenutno,
kisnem na ulici, sva sam nešto mokra,
a osećam da imam svrhu,
posao bitni,
baš za vas na vrhu...
„Može, dođi sutra u centralu u pet,
da te za člansku lično Stefke fotka"
Ma eto me sve u šest!!
(a to je bila govnjiva motka)
Kad, zvoni telefon: "Ovde glavna sestra doma zdravlja. Vi ste tražili vakcinu?" Da. "Molim vas idite do svog lekara da vam da nalog i dođite onda kod nas, nabavili smo nekoliko vakcina sa pedijatrije, biće sve u redu..." Ali... ništa, u redu ako je sve u redu. Ode čovek kod svog lekara kod kog godinama ide i sve je uvek bilo ok, kad odjednom neka neuobičajena ljubazanost i predusretljivost, sve nešto kao da smo u privatnoj klinici. Čeka čoveka potrebni nalog, već ispunjen, zvali već nadležni odakle treba i urgirali! Samo još pregled. I na pregledu čoveku postaje jasno da je ceo sistem nekako uzbunjen i u mini vanrednom stanju. I pogleda malo bolje i vide da iza sve te ljubaznosti i gotovosti tinja kao neki opšti strah, vladaju nekakva jezovita nestabilnost i nesigurnost.
I ode u dom zdravlja i potraži glavnu sestru koja beše na sastanku ali čim se predstavi sekretarici direktora koja ga je pitala koga čeka u hodniku, ova ostavi sve, i odvede ga lično i žurno kod jedne druge glavne sestre. I ova mu kaže ja sam vas ono zvala telefonom, hajdete sa mnom, I on je uzgred upita da l' je moralo sa pedijatrije, a ona kaže ne, to je greška, to je iz, pa reče nešto što se slično zove. Ali čovek bi ipak pristao, i da je bilo sa pedijatrije. A evo stigao je i u samu ambulantu sa retkom vakcinom. Ispred čekaše grupica penzionera i čitaše od dosade plakat koji poziva na vakcinaciju. Uvede ga sestra sa telefona (jeste-nije pedijatrija) i sve tri sestre tamo zatečene mu se obradovaše, i povede ga jedna u sobicu za davanje vakcine i stvarno stručna sestra, ništa nije bolelo. I izađe čovek, a čika koji je bio na redu pogleda ga, mrdnu glavom ka ostalima i reče "Eto vidite". I reče čovek za svaki slučaj sestri sa ne-pedijatrije da se on nije žalio samo zbog sebe, mada jeste svakako i zbog sebe, i da nije u redu to što... jer... ali... itd.
Vrati se čovek kući vakcinisan. I sad konačno može na ostale preglede koje odlaže preko svake mere, i u pun prevoz i u zagušljive čekaonice. I sve bi bilo u redu, vakcina se lepo primila, nema svraba ni otoka, ali svrbi i otiče ona pesma. I misli se čovek, glupo je, stvarno su se polomili da mi učine, šta sad, dešava se, i stvarno je nestala vakcina zbog neočekivano velikog odziva, tako je to kad ljudi veruju reklamama za vakcinisanje.
A nije ni lako celu šemu nabavke ponovo pokrenuti. Uvek se tu neko ugradi, može da ispadne da je vakcina plaćena skuplje nego što je trebalo (1000 dinara traže nestrpljivim građanima u apoteci pa onda još i vakcinacija). Vakcina je Sanofi a liferuje Torlak. Sve je znači pod kontrolom privatnog kapitala a taj nažalost ne zna za urgenciju van one koja se tiče profita. I gle, baš ovih dana vlada prebacila 60.000.000 din iz budžeta RHMSZ na potrebe kulturne promocije. Kako se zove ta kultura, jel ima u njoj mesta za protestnu poeziju? I gde se taj čovek u stvari registrovao? I od čega se vakcinisao? Sve u svemu, pustite vi to, može čovek i od govnjive motke da se inficira.