(Ovo su podsećanja na vreme kada je realizovano alternativno vođenje kroz postavku Muzeja švedske istorije)
Kad smo već kod svetsko-sistemske priče... sećaš se one prilično impresivne, samokritične nacionalno-istorijske teze u muzeju? O tome kako je Švedska postala ekonomska sila zahvaljujući ratnoprofiterskoj državnoj strategiji u „tri svetska rata“ (gde se za prvi računa Tridesetogodišnji rat)?. Jednostavno se švedska privreda okoristila, omastila o te katastrofe; zahvaljujući geografsko-istorijsko-političkom položaju sa svim stranama je sarađivala i trgovala a nakon ratova bila u prilici da – zahvaljujući neoštećenoj tj, u međuvremenu, trgovinom sa svim zaraćenim stranama dodatno razvijenoj industriji – obavlja najrazličitije usluge i isporučuje najraznovrsnije robe, i tako se dodatno bogatila, praktično na opštoj okolnoj nesreći...
E, zamisli sad da na svaki pomenuti zahtev IHRE zemljama regiona, sa evropske, pa i univerzalne periferije stignu ovakvi nekakvi odjek-odgovori: a kad ćete vi da napravite odgovarajuće memorijale vašim ratnoprofiterskim politikama koje su vas i načinile sveomiljenim „švedskim modelom“? Kad će se recimo kod vas, kao i naravno i najpre u VB, Francuskoj, Belgiji, Holandiji, obeležiti svaki deo građevina u centru gradova poput Stokholma, Londona, Pariza, Amsterdama, Brisela, nastalih pljačkom, porobljivačkim i genocidnim politikama u kolonijama, koje su u Drugom svetskom ratu samo nastavljene na tlu Evrope?
Kada će na svakom luksuznijem kostimu u kolekcijama Victoria&Albert muzeja ili kod vas, u Nacionalnom (a privatnom) muzeju koji se nalazi do istorijskog u Stokholmu, biti objašnjena istorija industrije pamuka koja je na robovskom radu presudno i „razvila“ ekonomiju imperijalnog Zapada? Na svakoj lepšoj posudi za šećer i kafu može takođe biti ugravirana istorija robovskog rada u proizvodnji šećera i kafe, a pri svakom egzotičnom jelu biti poslužena i istorija trgovine začinima; na svakih pređenih desetak kilometara skupocenih vozila neizbežni glasovi iz auto-radija mogu pominjati horore ratovanja za izvore nafte? (Evo jednog apdejtovanog podsetnika za Victoria&Albert ako zatreba, a evo i npr. za neku uglednu memorijalnu instituciju u SAD a evo i za kojegod kolonijalne beneficiaries od kojegde). I ne, uzalud se mrštiš, to naravno nije nikakvo tovarenje krivice na obične ljude, na gro radništva i seljaštva centralnih kolonijalno-kapitalističkih ekonomija, na neki pojedinačni narod pa ni na pojedinačnu državu, jer to su (ne)dela disproporcionalno moćnih ekonomskih i političkih elita tj. kolonijalnih buržoazija, kojima je država bila tek „kancelarija za obavljanje zajedničkih poslova“ a čija istorija ionako dominira u muzejskim postavkama; sećaš se da sam pri vođenju prigovarao kako u celoj postavci o „hiljadu godina švedske istorije“ nema skoro nijednog eksponata o seljaštvu, koje je, ne samo istorijski gledano več i do nedavno činilo 70-80% stanovništva Švedske. Sa druge strane, iako je cela postavka potpuno u duhu buržoaske istoriografije, u njoj nema čak ni reči-pojma „buržoazija“. Slično i u onom drugom muzeju, sve sama istorija dobrostojeće malograđanštine, ima samo ona jedna jedina tragikomična rekonstrukcija sobice u radničkom predgrađu, i to maketa, u razmeri oko 1 : 100... i u toj istoj razmeri pet-šest pari cipela i cipelica, jer toliko je osoba i živelo u toj jednoj sobici. Možemo reći – sobica je u predstavljena u "nacionalnom" muzeju u razmeri tačno obrnutoj od odnosa koji je radništvo unosilo u stvaranje sve te izložene robe – kvalitetnog malograđanskog pokućstva i kultur-mobilijara...
Od koristi bi bili i seminari o ulozi koncentracionih logora u Africi u evropskoj kolonijalnoj ekonomiji, otimačini zemlje, proterivanju i istrebljivanju čitavih naroda u obe Amerike – rad Mine Henrikson ispao je sasvim dobar triger za tako nešto. Buržoaske, tada kolonijalizmom nadahnute institucije Švedske, bile su zavidno agilne u generisanju i reprodukciji rasističkih teorija, imaju čitave istorije takvih podviga ali to izlazi na videlo jedino ako dođe od nekud neka radoznala umetnica, pa sve te kompromitujuće materijale makar privremeno izvuče iz arhiva i depoa...
I da, posebno uvredljiv bio je onaj crtež, kao neki inžinjerski plan/presek broda za prevoz roblja, koji je toliko sitan da liči na crtež neke egzotične biljke, na klas neke čudne žitarice, a kad pogledaš malo bolje ono napakovani ljudi u potpalublju, složeni baš kao zrna u klasu; i umesto da se uz taj crtež npr. postave jasni crteži ili npr. rekonstruisani ležaji-boksovi kao na brodovima (mogu i od IKEE da se naruče, kao oblik 'istorijske kompenzacije'), pa da posetioci mogu recimo da odleže makar pola sata u položaju u kom su nedeljama bili prikovani i u ogromnim brojevima i umirali porobljeni ljudi – ne, crtež je u sklopu nekakvog rekonstruisanog kurioziti kabineta, dela naučno-zabavno-kolonijalnog pokućstva dobrostojeće buržoazije tog doba. Doduše, ako pročitaš sve potpise u kabinetu, saznaćeš, što je za pohvalu, da je uvoz šečera i kafe plaćan izvozom gvožđa (za okivanje robova) i da je ta trgovina, da ne kažemo trampa, tim gvožđem, šećerom i kafom odlučujuće pomogla razvoj švedske trgovačke buržoazije i građanstva uopšte.
Pa još, u svakoj veličanstvenoj vladarskoj palati, uglednijoj privatnoj ili javnoj instituciji, obeležiti deo nastao trgovinom robovima, tlačenjem i pljačkanjem seljaštva i radništva, to jest upisati u spomenike kulture one delove koji su nastali varvarstvom. Pa videti onda u nekom istorijsko-kategorijskom vodiču-separatoru da li se mogu odvojiti ti delovi od onih koji možda ili svakako nisu tako nastali. I dakle, da se ne krije buržoazija i vladajuća klasa uopšte, iza većine naroda ili neke apstraktne, aistorijske države, jer nije isto da li je neko imao moć i uticaj na ekonomski i samim tim politički život a neko bio tek objekt/’materijal’ tog života, ne može krivica za zločine da se svali na sve pa da se ne zna ko je odlučivao i profitirao a ko tek trpeo, stradao ili hteo-ne-hteo, da bi preživeo, radio što je radio. Da li se baš zato u Muzeju u celoj 1000-godišnjoj istoriji Švedske ne može naći reč buržoazija, da se ne bi diskutovalo o tome ko je subjekt a ko objekt buržoaske varijante nacionalne istorije? Lepo je kraljica Kristina još 1683. godine poručila autorima postavke: „Treba uvek govoriti istinu ali ne treba uvek govoriti baš svaku istinu“
Izvini što ti ovo ponavljam i što se rugam i inatim, ne bih da nisam siguran da razumeš zašto to radim, a opet, ne vredi ponavljati ni sto puta ako nije zapisano. Uostalom, projekat koji smo onda ponudili sadrži sve ovo u manje ili više definisanom obliku. I da ne zaboravimo, upravo se u Švedskoj pojavio taj nečuveni fenomen, da dobar deo mlađe populacije nije baš siguran u verodostojnost istorije Holokausta. Znajući da ni u SAD situacija nije ružičasta, priznajmo da to nije nikakvo čudo: tamo gde se kapitalizam najintenzivnije idealizuje i normalizuje, najteže je shvatiti njegove neslavne istorijske tendencije i učinke. Drugim rečima, normalizacija Švedskih Demokrata može se smatrati kao posledica ničeg drugog do „normalnosti“ švedske demokratije.
Naravno, sve nabrojano ne brani nikom da postavlja pitanja i angažuje se u odbrani istorijske istine, dostojnog sećanja na žrtve ratova i pogotovu masovnih zločina nad civilnim stanovništvom. Ali ne brani nikom ni da postavlja pitanja i preispituje načela i principe (licence i recepte) koji se pri tom nude ili nameću sa pozicije ekonomske i političke moći stečene na opisani način. Na kraju krajeva, šta ako se iz takve istorijske pozicije niti hoće niti može osmisliti i organizovati ozbiljna edukacija o genezi jednog singularnog ali u istoriju evropskog buržoaskog društva neraskidivo integrisanog istorijskog događaja kao što je Holokaust?
Ako je moto cele te politike „Posle Holokausta poezija više nije moguća“ a onda se ipak odštampaju milioni knjiga poezije to jest poete rezonuju i deluju „buisiness as usual“, kako onda da verujemo toj politici sećanja? Mada, pošto je i sećanje na Holokaust po nekima postalo biznis, tu kao da ima i neke logike? Pa još kad se takav biznis macabre zavrti na terenu švedske buržoazije, poznate po dobrom poslovanju na račun okolnih katastrofa, nikako ne miriše na dobro. Uostalom, šta je sa svim onim biznisima koje su vodili građani i građanke Evrope jevrejske nacionalnosti tamo negde do 1941-45? Ko je preuzeo te poslove, poslovna znanja i strukture, prostore, profite? Hoćemo li imati jedan takav grafikon na izložbi u svakom muzeju Holokausta? Hoćemo li se prisetiti vajkanja Gašpara Mikloša Tamaša, o tome kako će moći poverovatni svojim budimpeštanskim prijateljima i kolegama da im je žao zbog Holokausta, da su nesrećni zbog nestanka jevrejske zajednice Mađarske, njene kulture i konstruktivne uloge koju je imala u društvu - onda kada predlože da se vrate hiljade tamošnjih stanova potomcima pobijenih Jevreja?
Složili smo se da je Drugi svetski rat nastavak uobičajene evropske kolonijalne politike ali na tlu Evrope. A samim tim imao je dva sasvim različita načina pripreme i vođenja. Prvi je bio rat između konkurentskih kolonijalnih sila, rat za premoć i resurse, gde se uglavnom poštovalo i ratno pravo. Na istoku, to je bio rat za "lebensraum", rat do porobljavanja ili istrebljenja. Kako onda da razumemo Holokaust, koji se, čak, tehnički gledajući, ’izvozio’ na kolonizovani istok Evrope (kao neka „prljava“ ili labor-intensive industrija), ako oduzmemo iz njegove istorije kolonijalizam i imperijalizam? Kako da razumemo rasizam i za njega vezani virulentni antisemitizam? Kako da razumemo kada sve evropske institucije, slično švedskim, kriju istoriju svoje participacije i agencije u proizvodnji i reprodukciji rasističkih i kolonojalnih teorija, ideologija i politika? I da ne bude zabune, kada sasvim lako mogu da zamislim i svoju malenkost kao službenika u tim institucijama, koji lagano saučestvuje u relativizacijama, omalovažavanju, prikrivanju, jer, jer, jer – to bi bio moj klasni interes u svetsko-sistemskoj konjukturi. Da vidiš samo, pa i kvazi soc-samoupravno obrazovanje pružilo je sasvim solidan trening za oportunističko pozicioniranje univerzalnog malograđanina u univerzalnoj klasnoj borbi. Na primer, možda baš zato nisam ni pomenuo isplativu saradnju švedskih kapitalista sa rasističkim režimom Južne Afrike...