– Zar je kod vas kmet najstariji? – prekidoh ga pitanjem.
– Kod nas upravlja kmet, i on je najstariji; posle njega dolaze panduri. Ja se nasmejah.
– Što se smeješ?… Zar ti nisi znao?… A odakle si ti?
Ja mu ispričam kako sam zalutao i da sam iz daleke zemlje, Srbije.
– Slušao sam ja o toj čuvenoj zemlji! – prošaputa onaj za sebe i pogleda me s rešpektom, zatim mi se obrati glasno: – Eto, tako je kod nas! – produži on.
– Kmet upravlja sa svojim pandurima.
– Kakvi su to panduri kod vas?
– E, pandura, znaš, ima raznih i razlikuju se po rangu. Ima viših i nižih… Dakle, mi smo ti ovde mirni i valjani ljudi, ali iz okoline dolaze ovamo svakojaki probisveti te nas kvare i uče zlu. Da bi se raspoznavao svaki naš građanin od ostalih, kmet je juče izdao naredbu da svi ovdašnji građani idu pred opštinski sud, gde će svakom udariti žig na čelo. Eto zato se narod iskupio, da se dogovorimo šta ćemo raditi.