U poslednje vreme je u medijima koje pratim (vrlo izolovan i verovatno neinformativan prostor) relativno zastupljeno pitanje izmene izbornog sistema. Možda i najuverljiviji zastupnik "skupljanja stotina hiljada potpisa (čime se) stvara ... mobilizacija građana i njihovo organizaciono ujedinjavanje oko konkretnog cilja: raspisivanja referenduma o izbornom sistemu" je Mladen Mrdalj, na čiji tekst "Sedam zabluda o uvođenju većinskog izbornog sistema" pokušavam da odgovorim. Kažem "pokušavam" jer se neću direktno osvrtati na njegove komentare "zabluda", sem vrlo kratko na kraju ovog teksta, već ću pokušati da skrenem tok razgovora ne neka druga pitanja, koja su relativno zanemarena u dosadašnjoj raspravi (bar koliko sam ja ispratio, već sam rekao da je moj "informativni mehur" vrlo subjektivan i verovatno neinformativan).
Suštinski, predlog koji se zastupa nije usmeren samo na izmenu izbornog sistema (sa proporcionalnog na većinski) već i na način (mobilizacija građana). Nekoliko pitanja su veoma važna u svemu tome, ali su 2 ključna: da li je predlog smislen i da li on ima smisla? Pa da krenemo redom.
Da li je predlog smislen?
Insistiranje na tome da bi većinski sistem magično razrešio sve probleme naše demokratije (našeg demokratskog zamorčeta) je... pa naivno, baš kao i svaki univerzalni lek za sve. Drugim rečima, pitanje koji je izborni sistem bolji je u suštini retoričko, obojeno emocijama i bez jedinstvenog racionalnog odgovora. Svaki izborni sistem ima i svojih prednosti i mana i naivno je (neću reći nezrelo) zanemariti da postoje uspešne demokrtaije koje funkcionišu i sa većinskim i sa proporcionalnim sistemom, u bilo kojoj kombinaciji ili na bilo kom nivou. Poznavati svog predstavnika u parlamentu, imati kontakt sa njim, imati uticaj na njega je svakako idealistički lepo ali zanemaruje se da: 1) svi smo različiti sa različitim očekivanjima od svojih predstavnika i 2) sklonost (sposobnost, slabost?) velikog broja ljudi da bude manipulisan. Jutka je u Brusu godinama sve i svja i to formalno kao pripadnik različitih partija ili organizacija. On uspeva da na ulicu izvuče ljude koji su spremni javno da demonstriraju protiv žrtava seksualnog nasilja. Na drugom mestu neki ljudi izlaze na ulicu da napadnu porodicu (oca, majku i sestru) poginulog u fabrici oružja samo zbog toga što oni od pravosudnog sistema očekuju odgovor na pitanje šta se desilo njihovom sinu i bratu. Ne bi neka nova centralna vlast nametnula svoje Jutke i Palme već bi svaka vlast zavisila od njih (kao što zavisi i sad) i njihovih političkih mašina koja mobiliše hiljade ili desetine hiljada glasača. To na koji način se biraju poslanici je skoro pa nebitno u bilo kom sistemu. Mi smo u parlamentarnom životu imali i Marjana Rističevića i Vojislava Šešelja i Janka Veselinovića i mnogo drugih koji bi svojom harizmom zaslužili i u većinskom sistemu mesto u parlamentu. Mi ne živimo u svetu u kom bilo ko može okrenuti telefon svog poslanika i obaviti razgovor s njim posle kog će se on postideti sebe i prestati da krade. Njega na "stid" može naterati sistem koji funkcioniše, dovoljan broj nezavisnih i sposobnih agencija, efikasno pravosuđe, pa čak i nevladine organizacije, (ali ne one koje žive od knjiženja kateringa).
Ono što većinski sistem donosi, a što se nekako zanemaruje u dosadašnjoj argumentaciji na javnoj sceni, je zanemarivanje nijansi političkih stavova. Srbija je društvo sklono isključivosti i neophodno je pažljivo negovati uslove u kojima različitost ne nestaje i ne biva izgažena prostim postojanjem većine. Fokusiranost na male izborne jedinice u kojima pobednik odnosi sve prekriće sve što iskače, desilo bi se "veliko gletovanje" stavova, ideja, rizik nestajanja sa političke scene bio bi prevelik za svako originalno mišljenje. Istovremeno, isključuju se ljudi iz osećaja da mogu učestvovati u temama koje prevazilaze lokalnu zajednicu.
Ostalo je još mnogo pitanja, gde odgovor na svako značajno menja celu priču: da li je većinski sistem dvokružni, koliko kandidata ide u drugi krug, kome ćemo dopustiti da se bavi džerimenderingom? Bilo kakvi efekti ovakvog sistema direktno zavise od raspodele izbornih jedinica. Ukoliko bi ostao sadašnji broj poslanika to bi značilo i 6 Zemunaca u parlamentu a nisam siguran da je iko od nas spreman za tako nešto, mada bi svakako dobra strana svakako bila što bi najzad saznali ko stvarno predstavlja mitski Krug dvojke.
Da li predlog ima smisla?
Izađeš i pobediš. U tuči se ne pita za pravila a pravila se ne menjaju i dogovaraju pred svaku utakmicu. Protivnik je jači, uigraniji, nesklon poštovanju pravila, sa vezama i u sistemu i van sistema, ali protivnik je tu i jedini način da se skloni je da se pobedi po njegovim pravilima. Sedeti sa strane u pesku i čekajući da se pojave stariji i pravedno raspodele igračke ne deluje kao opcija za odrasle (mada je veliki broj odraslih upravo to pokušao tzv Bojkotom, što je drugi naziva za najgluplju ideju u političkom životu Srbije ikada, na čemu su posebno zahvalni pokretači ideje pokretanja narodnog ustanka zarad raspisivanja referenduma za promenu izbornog sistema jer ma šta uradili šteta će biti daleko manja).
Mnogo ljudi trenutno gleda preko plota na to kako je u Crnoj Gori došlo do pobede opozicije, ali iako sam zagovornik učenja od drugih, ne treba slepo kopirati tuđe postupke očekujući iste rezultate. Ipak neke stvari bi koristile i kod nas: npr - izaći na izbore, pokriti što više opcija, napraviti takve izborne uslove da se ne rasipaju glasovi negativnošću (drugim rečima, napraviti takve liste u kojima bi bilo za svakog po nešto). Većinski sistem to nema, on se u nekom trenutku, na svakom izbornom mestu pretvara u referendum, a ja ne bih bio u koži ljudi na izbornim mestima gde je na listiću... Janko Veselinović. U Crnoj Gori jeste bilo važno što opozicija ide u 3 kolone, ali je poenta prvenstveno kako su i čime te kolone "popunjavane". Ljude je pokretala želja da zaštite svetinje ili gađenje zbog korupcije podjednako uspešno kao i racionalne stvari.
Na kutije se u velikim brojevima izlazi zbog emocija, ne zbog razuma. Na tom principu svoje glasače skuplja i Tramp, skupljalo se i za 24. septembar (najlepši dan srpske demokratije), a kad dođe vreme skupljaće se opet. Sve će nas pokrenuti neka emocija: strah od usamljenosti jer deca odlaze u inostranstvo, strah od bolesti jer lekara nema, strah od nepokretnosti jer se GSP raspada, ljubav za Kosovo ili Partizan koji guše zbog Državne Ljubimice ili za Crvenu Zvezdu koju su oteli i pretvaraju u Partizan... Da li je u pitanju strah ili ljubav, na kraju se svede na isto. Koliko god delovalo racionalno da se glasa racionalno, to u velikoj meri nije tako.
A kad već igramo na emocije treba odgovoriti na 2 pitanja: 1) da li je pitanje izbornog sistema baš toliko emotivno da je neko spreman zaplakati zbog njega i 2) da li vredi pokrenuti stotine hiljade ljudi da možda i izađu na ulice, višenedeljnim štrajkovima pritisnu ovu poludelu državu sklonu nasilju da bi oteli... mogućnost da pošalju viber poruku Marjanu Rističeviću? Ukoliko bi se tako nešto i ostvarilo (ogromna politička mobilizacija koja bi dovela do koncentracije političkih zahteva koje se SNS ne bi usudio da ne ispuni) zašto u takvoj situaciju ne zatražiti smenu, nestanak tih Satrapa, nezavisno tužilaštvo ili bar zakonsku obavezu javnog servisa da prenosi utakmice reprezentacije i baleta Narodnog pozorišta? Nema nikakvog smisla utrošiti takav momentum (ako bi nastao) na nešto tako besmisleno kao što je šminkanje jedne tačke potpuno otete države.
Problem ovog društva je u pravnoj odgovornosti i u pravoj demokratičnosti, koja ne postoji ni u stranačkom životu. Stranke su strogo hijerarhijski ustrojene organizacije i njih neće promeniti promena izbornog sistema. Ono što nedostaje ovom proporcionalnom sistemu, a što bi nedostajalo i većinskom, je kvalitetan stranački život: efikasne stranačke organizacije koje su u stanju da obezbede okvir za debatu o alternativama i izbor optimalnog rešenja. To nemamo i posledica jeste ovo oko nas.
I na kraju, kratak osvrt na neke od teza u tekstu o zabludama (samo na prve 2, jesam pročitao sve, ali mislim da je nepotrebno da se uvlačimo u komentarisanje svakog zareza, a na bar još 2 je odgovoreno ranije u tekstu).
Bilo bi isto kao 1990. kada je SPS-ovih 46% glasova donelo 78% mandata - Ovaj deo se završava sa "Milošević je duže vladao u proporcionalnom nego u većinskom sistemu. Uzgred, fašisti i nacisti su na vlast došli u suštinski proporcionalnim izbornim sistemima." Kad ne znaš šta bi, ti pomeni naciste. Ali suštinski ovaj komentar se svodi na to da proporcionalni sistem nije idealan, što niko nije ni rekao.
Jedan Pekić je izgubio od Šešelja - Odgovor je potpuno izbegavanje veoma važne kritike većinskog sistema a to je da cirkuzanti imaju veću "prođu" od intelektualaca. Ljudi često biraju ono što vide i što ih emotivno pokrene (zabavi ili naljuti, uplaši ili rastuži) a većina ljudi gleda Zadrugu ili Parove (ne samo u Srbiji) i toga su svesni svi iz svih vrsta marketinga pa i političkog.