Danas sam se videla drugaricu koju nisam videla preko desetak godina. Prepoznala sam je po osmehu i počela sam da je dozivam. Potrčale smo jedna drugoj u zagrljaj.
Njene lepe oči, sada upale od umora, uokvirene tamnim kolutovima, njena divna crna kosa, proseda, uvijena u neku pundju, njene ruke koje su me grlile, i stiskale, sve mi se vratilo,sve, naša mladost, nadanja, sreća.
Nekada smo sedele satima i pricale o budućnosti, kovale planove, smišljale zemlje gde cemo ići na letovanja, koliko cemo dece imati, nekada je sve bilo drugačije.
Nekada smo šetale ulicama ovoga grada, gledale zvezde, bile zaljubljene do ušiju, ja tada vec u Sasu, a ona u nekog dečka...
Onda je otišla. Rekla mi je da je nasla posao u Crnoj Gori. Retko smo se čule, a kako je vreme prolazilo sve ređe.
Sele smo na zidić, tu u 29 Novembra, ona je držala kesu sa jogurtom,hlebom i mlekom.
Kako ti je:"Ubi me siromaštvo Nato, sve mi je odnelo".
Spustila sam pogled.
"Živim sama sa dvoje dece u CG, muz me je ostavio".
Sedele smo i pričale, o svemu, kao da to vreme nije proslo, kao da smo opet dvadesetogodišnjakinje. Tada me je zagrlila i otišla.
Ja sam krenula kući, pešice, i svaki korak mi je bio težak, nosio teret svih godina koje su bile iza mene, i bio je urezan u ulice ovoga grada.
Duša me je bolela, a njena recenica "Ubi me siromaštvo Nato", mi se kovitlala u mislima.
Ziveli smo u snovima, nekako i sanjali bolje sutra, a opet, to bolje sutra se baš oteglo...