Inspektor Marković je pogledao na sat i pomislio da možda ima šanse da stigne kući na vreme ako telefon ne zazvoni do kraja radnog vremena. I baš tada je zazvonio, ne sluzbeni nego njegov privatni mobilni. Zabrinuo se kad je video da ga zove majka a ona ga nikad nije zvala dok je na poslu. Javio se i dok su se kolege utišavale mogao je da čuje da njegova majka javlja da je neko umro.
"Ko je umro" - svi su se utišali dok on nije dao znak da se opuste....."mama, normalno je da umre stara osoba....ne, ne bagatelišem .....koga će da spali? Aaaa, misliš kremira? Pa to je normalno, to se radi. Što ste se vi spremii za klasičnu sahranu pa vam se ovo ne sviđa nije razlog da prijaviš sumnjivu smrt. Da se razumemo, prijave sumnjivih smrti se rade ovde u stanici samo sa dokazima zašto se sumnja, ne tako da pozoveš sina inspektora pa to "prijaviš. Jesmo se razumeli? Ćao i tebi"!
Svi su skinuli osmeh sa lica i nastavili da rade. Petnaest minuta pred kraj radnog vremena pozvao je dežurni sa prijavnice i rekao da jedna starija gospođa hoće da prijavi sumnjivu smrt, ali neće onog Markovića jer on ne shvata ozbiljno njene reči već drugog inspektora" . Svi su to čuli jer je spikerfon bio uključen i Marković samo raširi ruke od nemoći a mlađem inspektoru Laziću mahnu da krene za njim.
"Ja sam ovde glavni inspektor" reče Marković ikao da ubeđuje sebe i Lazić se odmah uozbilji mada su mu oči i dalje sijale smehom.. Na putu do kancelarije smejuljio se hodnikom a kada su ušli u sobu gde je sedela gospođa Marković on je bio sušta ljubaznost, i pun poštovanja i saučešća.
"Posle ću da ga pitam o tome" pomisli Marković i sede na fotelju bliže majci ali ona ga je ignorisala i gledala samo u Lazića.
"Umrla je naša komšinica sa četvrtog sprata, Sofija Jovanović, osamdeset i neku godinu je imala. Bila je zdrava i vitalna, sama u kupovinu, kod lekara...sve do skoro kada joj je došla jedna medicinska sestra, navodno negovateljica, i od tada, to je oko pola godine, njeno zdravlje je naglo popustilo. Propala je, pala u krevet u zadnja dva meseca i umrla. Nije ovo prijava zato što smo se mi komšije spremali da odemo na sahranu i očekivali normalnu nego zato što je ona sebi takvu sahranu i platila, unapred, neko "cvetno" ime te pogrebne firme....i mesto kupila i spomenik stavila sa već uklesanim imenom jer nije imala dece, nikoga, sve je to sama uradila a sada ova mlada negovateljica hoće da je spali! A znate i sami da se tako uništavaju tragovi? I ako odmah ne reagujete biće to sutra i obavljeno, objavila je na tabli."
"Malo je tanko za istragu, ima li još nešto ozbiljnije"? - oprezno upita Lazić.
"Naravno, umalo da zaboravim. Samo dvaput sam bila u njenom stanu, prvi put da se bar upoznamo ali bila je uzdržana, ne neljubazna nego sam videla da ne želi posete. Sela sam bar malo i vidim nešto vrlo čudno. Nosila je mnogo nakita, teškog zlatnog nakita kakav se ne nosi danju ni kad si u kućnoj haljini, kao što je ona tada bila. Imala je debelu zlatnu ogrlicu sa medaljonom, široku narukvicu i taj prsten, veliki i tako sjajan da sam se pitala odakle skromnoj učiteljici takav nakit? Onda pomislim da ga je možda dobila, nasledila, pa kad već nema priliku da ga nosi neka je, neka uživa u svojoj kući je. Stan joj je ogroman, to su dva spojena stana. Prvi je kupila na kredit kao svi mi a drugi za gotovinu kada se prodavao i spojila sve to. I sada je tamo takav nameštaj i takvi predmeti kakve sam samo u muzeju videla ili u kakvom dvorcu.
Taj prsten sada nosi ona devojka, videla sam ga jutros na njenoj ruci kad smo se mimoišle."
Inspektor Marković pogleda Lazića i reče: "dobro mama, ovo je sada već nešto. Moj kolega je odličan inspektor i radićemo na tome zajedno samo te molim, pošto je ovo sad zvanično istraga, da nikom ništa ne govoriš jer ćeš ugroziti istragu". Napravila je pokret kao da zajljučava usta i krenula kući zadovoljna. Sin je zaustavio da bi je odvezao do kuće jer je i sam krenuo, ionako je bio kraj radnog vremena....... ali nije otišao kući.
Čim je majka ušla u svoj stan popeo se stepenicama na četvrti sprat i zazvonio na vrata na kojima je pisalo "Jovanović" a pored toga na sveže zalepljenoj pločici " Ristić". Otvarila mu je mlada žena, oko tridesete mozda malo više, u trenerci i patikama....i onim prstenom na ruci. Kada se predstavio i rekao da vodi zvaničnu istragu o sumnjivoj smrti zamolio je da sutra u devet ujutru dode u stanicu i da izjavu, što je ona mirno prihvatila i rekla da će doći. On je još dodao da bi trebalo da odloži sahranu jer će telo preuzeti patolozi i da će dozvolu za sahranu dobiti kasnije, posle njihove istrage. Rekla je da je to u redu i zatvorila vrata.
Čim je izašao zvao je Lazića sa uputstvima: "Ti sutra pravo u taj dom za stare gde je Ristićeva radila, sve pitaj, da li je bilo više smrti, moramo ovo široko da gledamo, pazi kad je već svoje ime stavila na vrata stana....stvaaaarno..." Lazić se samo prekrsti "nije se ni ohladila". Marković je zapazio obaveštenje o kremaciji sa zaglavljem pogrebne firme i rekao Laziću da hitno pošalje istražitelje da obezbede telo dok ne stigne patolog da ga ne bi u toku pripreme za kremaciju kontaminirali. Tek tada je otišao kući.
Sutradan u devet ujutru u njegovu kancelariju je usla gđica Ristić u farmerkama, patikama i majci, sa ranac torbom na leđima i onim prstenom na ruci koji se sa njenim stajlingom uopšte nije slagao ali nju nije bilo briga. Rekla je da je posao napustila jer joj je lakše da neguje jednu osobu nego deset.
"To je vaš prsten" - upitao je.
"Moj je. Dobila sam ga od moje bake" ....."kako bezočno laže ni da trepne" pomisli Marković.
"I stan je Vaš, već ste i ime stavili na vrata a pokojnica se nije ni ohladila. Zašto krenirate telo kad je gospođa Jovanović sebi uplatila klasicnu, versku sahranu i ija mesto na groblju?"
Tu se prvi put zbunila, reče da to nije znala, ali ako je tako kad vrate telo možda će je tako i sahraniti.
"Da, stan je moj, biće i zvanično čim se završi sahrana i prođe proceduru, a njeno ime sam ostavila do posle sahrane, baš iz poštovanja. Ona je htela da ga odmah skinem, još pre dva meseca kada smo sve to regulisali po zakonu."
"Koji advokat je radio ugovore ili testament, gde možemo nešto o tome da saznamo?
"Kancelarija advokata Filipovića" reče ona i diže se da krene..."ako budete imali još pitanja biću u svom stanu na istoj adresi gde ste me našli".
"Ovo je čudo kako je drska" pomisli inspektor i pozva Lazića: "Znaš koji advokat joj je radio ugovore i testament? Filipović. Znači bez sudskog naloga ne vredi da idemo kod njih ali i znači da, koliko znam, oni ne bi sastavili ugovore koji nisu po zakonu. Mrka kapa za našu istragu. Sta si saznao u domu za stare?"
"Radila je kod njih šest godina, ozbiljna, pedantna, odgovorna....i ako želi posao čekaju je".
Marković se počeša po glavi, sva vrata koja otvori zatvaraju se sama. Uzdao se u patologa a ko zna šta će još iskrsnuti, istraga je tek počela.
Patolog je još radio pa su odlučili da uzmu sudski nalog i odu kod advokata Filipovića, možda će tamo nešto saznati. Najavili su se telefonom i razgovor im je zakazan za popodne što su oba nestrpljivo čekala.
Stari Filipović je sedeo u fotelji sa strane a mladi Filipović, njegov unuk kojim se ponosio je dočekao inspektore i izvadio veliku fasciklu. Prvo je pogledao nalog od sudije i dodao ga dedi, pa kad je on klimnuo glavom počeo da čita i pokazuje jedan po jedan papir. Imali su sve, nalaze doktora da je gđa Sofija zdrave pameti i prisebna i da je u stanju da razume svaki ugovor, uciteljica po obrazovanju, da svojom voljom i potpisom potvrđuje......itd....i videli su da tu nema razloga za istragu samo nikako nisu mogli da shvate zašto bi stara, očigledno bogata zena, sve ostavila nepiznatoj negovateljici? Stariji Filipović reče da ako imaju nalog od suda može i to da im razjasni a do tada ništa.
Patolog im je javio da ništa ne ukazuje na neprirodnu smrt, umrla je prirodnom smrću i dozvoliće sahranu.
Poslednja nada da reše zagonetku bio im je novi sudski nalog, uz koji mogu da vide i zapis sudskog zapisničara koji je diktirala i potpisala sama Sofija Jovanović, uz nekoliko svedoka i advokata. Nije se mnogo nadao ali kada su sudiji ispričali sve detalje istrage brzo su ga dobili.
U kancelariji advokata bio je samo stari Filipović. Sedeo je u ogromnoj fotelji i mrko ih gledao a onda uzdahnuo: "Gospodo, moram da vas zamolim da ovo što budete pročitali ostane u ova četiri zida. Dovoljna mi je samo Vaša časna reč. Nije potrebno da se ova priča širi, kad sve pročitate znaćete zašto.
Izjavu dala i potpisala Sofija Jovanović, rođena taditad....
Majka mi je umrla na porođaju a brat je poživeo samo dan, tako da sam odrastala sama, sa ocem. On je bio državni sluzbenik kako su mene učili da se to zove. Pamtim kako je noću kasno dolazio, zakrvavljenim očima buljio u neku tačku, pijan i besan, i kako sam se krila pod jorganom praveći se da spavam, da se ne bi setio da me ima. Malo sam ga i viđala, uvek je radio a posle rata je nestao pa sam dospela u sirotište za ratnu siročad gde sam ga skoro potpuno zaboravila.
Srela sam ga jedini put u žuvotu kada sam bila već verena, radila kao učiteljica i planirala udaju i brak, decu. Neko me je na ulici pozvao imenom i videla sam starog, bolesnog čoveka, i da me nije imenom pozvao ne bih ga prepoznala. Bio je sasvim propao, pocrneo u licu i skoro na umoru od tuberkuloze. Rekao mi je da mora nešto da mi pokaže, da je nešto spremio za mene, za budućnost. Naježila sam se od tih očiju, bile su grozničave, nije mi bilo dobro i nisam bila pri sebi ali on je i dalje pričao kako me je pratio, zna gde radim, da imam verenika i da ću se uskoro udati....pa baš zato što sada mogu da razumem i zato što je to baš za mene spremio moram sa njim da pođem do sela gde je odrastao, do kuće njegovog oca a mog dede, da mi tamo pokaže šta ima za mene, za moju buduću decu, da nam se loza ne ugasi.
Dedina kuća je bila srušena i zarasla u korov. Gazili smo visoku travu do zapadnog ugla i tu je stao, trupmuo nogama i rekao da tu treba da kopam, da tu na oko metar dubine ima jedna kutija i u njoj za mene i moju decu....buncao je u bunilu...a onda je pokazao obližnje brdo i zarušen ulaz u vinski podrum. To je on zarušio bombon da se misli kako je podrum zarušen i opasan, ali nije. U zadnjem delu postoji lažni zid i kada ga srušim i tu ima mnogo toga što je spremio za mene. Buncao je i ništa ga nisam slušala samo sam htela da se vratim kući i da mi ne umre pred očima. U kolima koje mu je neko pozajmio sve vreme je pričao da nikom ne verujem i da je sve što je radio bilo za mene.....nikad ga više nisam videla.
Noć sam provela u bunilu a ujutru kupila ašov i otišla nazad, da vidim šta je on to tamo sakrio. Kopajući duboko, kako je rekao, iskopam kutiju punu nakita i zlata, satova, bisera...i uvijem je u ćebe u kolima. Kada sam htela već da krenem vidim seljaka kako mi dolazi u susret i tera ovce ka meni. Stanem da ga propustim a on stane da se malo razgovara. Pita me da li nekog tražim, vidi da sam iz Beograda. Slažem da gledam tu kuću i imanje, možda ću da kupim? On me čudno pogleda i kaže "pa da, vi to zato ne znate što niste odavde. Ovo je kuća onog krvnika koji je narod u logore slao a onog fabrikanta Majstorivića i celu mu porodicu, do kolevke, sve streljao i onda im kuću opljačkao. Bilo je suđenje posle rata, svedočile komšije, kažu da je jedno dete od tih Majstorovića preteklo, igralo se kod komšija, a onaj skot pobegao, niko ga nije našao pa je osuđen u odsustvu. Nemojte vi ovde ništa kupovati mrtvi će kad tad da dođu po svoje."
Slušala sam ga ali ga čula nisam koliko mi je bubnjalo u glavi. I za to zlato sam htela da pitam oca kada ga nađem ali ga više nikad nisam videla. Tragala sam za tim detetom, čitala sudske spise i na jednoj vidim mog oca u uniformi, takvog ga se i ja sećam. I čitam kako su komšije tu devojčicu sakrile kod sebe i da tri dana nisu izlazili koliko je trajala pljačka kuće Majstorovića, i da su tek četvrti dan smeli da odu i vide šta se tamo desilo. Vrata su bila razvaljena a kuća poharana, sve odneto. Na podu lete papiri istreseni iz fioka, krštenice, venčani list, slike sa venčanja, slike dece, porodice, tapije za imovinu....sve izgaženo i pocepano. Pokupili su to sve u jednu kutiju i čuvali za to dete, sav njen život je tu stao. I pričali su joj o njenima, sve su joj pričali da bi znala. Kada se rat završio morali su da je daju u sirotište jer ni oni nisu ništa imali. Ponela je tu kutiju. Kasnije je više nikad nisu videli.
To veče sam pozvala verenika i razvrgla zaruke. Nikad se neću udati ni imati decu, od nas lozabne treba da ostane, treba je zatrti i ja ću da je zatrem. Tragala sam desetak godina za onom devojčicom ali je nikad nisam našla.
Kupila sam ovaj stan i onaj do njega da imam gde da smestim nameštaj, lustere, klavir, kristal i srebrninu koju sam našla u onom bunkeru od vinskog podruma a da može da stoji tako lepo kako bi ti Majstorovići hteli, i nastavila da ih pozivam da dođu po svoje, onako kako reče onaj seljak. U glavi mi je stalno zvonio glas mog oca kako govori da je sve to radi mene i mog poroda uradio, a zatro je tuđ rod i porod. Moju kaznu sam sama odredila, nije bilo suđenja ni milosti.
Svaki dan sam, kad dođem sa posla, na sebe stavljala onaj nakit, tešku ogrlicu, široku narkvicu i prsten, kao što se robovima stavljaju bukagije. Svako veče sam legala u krevet koju je stari Majstorović kupio svojoj kćeri za miraz, krevet u kome je mlada nevesta rodila decu koju je moj otac pobio. Iz njihovih tanjira sam svaki dan kusala gorku čorbu da ih nikad ne zaboravim.
Sve dok jednog dana na moja vrata nije došla unuka one devojčice......i kao da su došli svi oni mrtvi po svoje. I
Dobrodošli su samo sam ih predugo čekala.
Nadam se da će mi Bog prostiti
Sofija Jovanović
Svi su ćutali. Inspektor ustade i reče da mora napolje na vazduh, pozdravi se i ode.
Zazvonio je na vrata na četvrtom spratu. Otvorila mu je ćutke i pustila ga da uđe. Pokazala mu je sliku na kojoj je mladi venčani par iz prošlog veka a nevesta na slici nosi nakit i prsten na ruci koji se jasno vidi.
"Moja baka je ta spasena devojčica. Ovo su njeni roditelji na venčanju, njih i njhivu decu su streljali dok su komšije krile moju baku. Te slike smo gledali celog zivota i znali celu istoriju ali nismo žalili, bilo je to ne povratilo se. živeli smo normalno, ja sam radila u staračkom domu sve dok jednom nisam videla sliku na kaseti jedne starice. Na slici je ona i druga žena sa ovim prstenom na ruci. Pitala sam je ko je to sa njom na slici. Kaže, jedna gospođa koju je slucajno upoznala, i povremeno se čuju telefonom.
Čula sam sebe kako pitam da li bi me preporučila da joj pomažem? I sve to pitam a ne znam ko to iz mene pita, čiji je to glas? Sasvim i obamrla nastavila sam da radim. Do uveče sam imala njen broj i zakazan sastanak za sutra.
Nisam znala šta hoću ni šta ću uraditi. Možda samo da je vidim i pitam odakle joj taj prsten? Bila sam ljuta u početku, kada sam videla raskoš u kojoj živi ali sam brzo shvatila da ona troši samo svoju penziju i da me plaća od uštedevine. Da vrlo skromno živi. Nisam dugo izdržala, pokazala sam joj sliku na kojoj se vidi moja baka sa tim nakitom i prstenom na ruci.
Pozlilo joj je, uplašila sam se, zvala sam hitnu pomoć. Kad se osvestila počela je da skida taj nakit i da ga gura meni u ruke. Želela je da ga se oslobodi. nije bila pri sebi. Rekla mi je koliko je tražila to dete, moju baku, i nije mogla da je nađe. Čuvala je te stvari i mučila sebe, verujući da će kad tad mrtvi doći po svoje i da ona to treba da im sačuva. Kada je malo došla k sebi sama je otišla kod advokata i sve uredila. Ne znam odakle joj snaga. Posle toga je legla u krevet i rešila da umre. Samo me je molila da ostanem sa njom do kraja.
Molim vas da ovo nikom ne pričate. Biće sahrana kakvu je želela, neka je ne pamte po tome.Namučila se bez ikakve svoje krivice.
Bila je to lepa sahrana, došle su sve komšije i prvi put je inspektor bio zadovoljan što je izgubio slučaj koji je toliko obećavao u početku.