Odoše ljudi iz Srbije i ne biraju mnogo gde će.
Zanatlije, vozači, medicinari i svi sa kartom za jedan pravac.
Kada uđete u GSP, vidite sedu glavu naslonjenu na volan. Ni samu sebe ne može da nosi, a kamoli da vozi i odgovara za živote ljudi oko sebe.
Nije kriva glava, već sistem koji je sve nas izmorio. Ratovi, krize, sankcije, redovi za ulje i brašno, šećer.Redovi za biro i nada da će nekoga sa biroa pozvati, mene nikada nisu.Godine rada na crno, do sada sam mogla da imam 25 godina radnog staža, a imam nekih 11 godina upisanih.Poslovi od kojih ne možeš da sastaviš mesec dana sa dve plate, jer imaš kredit za stan, a hrana i režije su poskupeli, o gorivu i da ne pričam i tako.
Uđeš u autobus i shvatiš da te vozi gospodin od nekih 72 godine, čovek u penziji, koji bi trebao da odmara, šeta unučiće, razmišlja da od svoje penzije ide u Rim, a umesto svega toga vodi život istim tempom. Od semafora do semafora, stanice i garaže.
Odoše ljudi, a onda nam ti isti sa daleke udaljenosti iz komfora pričaju kako je teško nama ovde. Jeste teško i od devedesetih nije bilo mnogo bolje, samo je wifi priključen na on konstantno i protok informacija je bolji.
I danas je neko sede kose vozio, ubacio je u prvu i krenuo, i juče je neko sede kose vozio i tako unazad duži period, a naši sanjaju sarmu i mirise livada i pašnjaka, i prvi novembarski sneg, Beogradske snežne i prolećne ulice, sanjaju, ali se ne vraćaju, jer je život negde drugde bolji.
Čija je krivica seda glava za volanom?
Sedih glava delimično, jer niko ne zna koja ih muka naterala da rade pod stare dane, sistemska većinom.
Vozi Miško, ali u garažu i neka ti wifi bude uključen, pa makar "pozajmljen" komšijski, uključi Rim online, skuvaj kafu i zamišljaj da si tamo. Sigurnije je. Sigurnije za sve nas.