U zivotu jedne osobe postoje dva prelomna momenta, prvi kada odluci kako ce da se odnosi prema samom sebi, a drugi kada odluci kako ce da se ophodi prema drugima. Neko te momente iskoristi kako treba, neko kako ne treba, a neko jednostavno nije u stanju, u evolutivnom smislu, da uopste i dosegne do artikulacije ovih izbora. U tu poslednju kategoriju spadaju antikomunisti.
Antikomunizam, povrsni ce reci, je OK sam po sebi. Sta mu fali? Komunizam, sto je dokazano milion puta (i sto je tacno) ne valja, pa po srednjoskolskoj (nizih razreda!) logici sledi da antikomunizam mora da valja... Ali ne radi to tako... To bi mozda moglo da vazi kada bi se iz jednacine iskljucile dve vrlo vazne covecanske predispozicije, a to su sposobnost memorizacije proteklih misli i osecanja, i sposobnost vrednosne procene istih u kontekstu istovremensko-proticajucih dogadjaja... Na srecu (ili na zalost?) jos uvek ima dovoljno ljudi koji ne pristaju na putovanje prost(ack)om linijom najmanjeg otpora. Najmanje onom koja prvo stavlja ofrlji, pogresni, i opasni znak jednakosti izmedju komunizma i fasizma, a iz koga onda proistice jos pogresniji i opasniji znak jednakosti izmedju antikomunizma i antifasizma.
Komunizam (kao ni bilo koja druga stvar koja se oprobala u realnosti) se ne moze analizirati samo na osnovu naknadno stecenog znanja. Iz takve, uprostene, analize, u ovom slucaju, proisticu validni zakljucci stetnosti, pogresnosti, i zaludnosti posledica sistema koji se nazivao komunistickim. To je na banalnom nivou dovoljno. Kao kad stavimo ruku u plamen, pa zakljucimo kako to nije bilo dobro jer smo izgoreli ruku. "Boli ako stavljamo ruku u vatru" daje odgovor na pitanje da li treba to ponovo raditi, ali ne pruza nikakvo objasnjenje za okolnosti i motivaciju inicijalnog upustanja u izlaganje takvoj ili slicnoj iskustvenoj raboti (mozda nam je bilo hladno?)... Suzena i iskljucivo na posledicama bazirana objasnjenja su dovoljna samo za lenje i/ili glupe ponavljace istorijskih lekcija. Za iole ozbiljniji pokusaj prevazilazenja komunistickog nasledja neophodno je i razumeti (a za to treba malo zesce napujdati svoje little grey cells na kudikamo ozbiljniji napor) uslove, razmisljanja i motive u trenucima kada se sistem, komunisticki, establiziravao, kako u svojoj originalnoj inkarnaciji, tako i na ovim nasim prostorima...
Niko normalan ne moze, niti treba, da tvrdi da su "diktatura proletarijata", politicke cistke, otimanje i konfiskacija imovine, nasilno uterivanje seljaka u zadruge, nacionalizacija industrije bez naknade, progon nad "vlasnicima sredstava za rad", i ostale olimpijske discipline individualno-kolektivnih likvidacija ideologije koja se bazirala na ucenjima Marksa i Engelsa ikad imale ikakvo pravno, pravednicko, ili bilo kakvo drugo pre-paid ili post-paid opravdanje. However...
U datom istorijskom trenutku (a istorija se, ne zaboravimo to, uvek odigrava u tadasnjem sadasnjem vremenu) obespravljen pojedinac (tj. neko ko se u tom istorijskom periodu tako oseca, rightly or wrongly) se u najcescem broju slucajeva hvata za slamku, i percepciju svog disenfranchismenta u istom tom konkretnom istorijskom momentu uzima kao (u sopstvenim ocima) opravdan blanko cek da radi sta hoce, jer smatra da vise nema sta da izgubi. Komunizam je zaziveo u takvim uslovima, ali u istim takvim okolnostima su nastale i odigrale se i francuska revolucija, americka revolucija, pocetak buna na Dahije, kristijanizacija rimskog carstva i uspostavljanje hriscanstva kao dominantne monoteisticke religije evropske civilizacije, Brexit vote, Trump vote, i tako dalje, i tako blize...
No, sumnjam da cu naci antikomunistu koji je iz identicnih i nadasve principijenih razloga iz kojih crpi svoj antikomunizam, istovremeno i, na primer, antihriscanski raspolozen. Sto znaci sta? Pa, samo znaci da je antikomunizam jedno povrsno, infantilno, i banalno ispoljavanje licne nesposobnosti za minimum minimuma analitickog delovanja i artikulisanja (i ono malo) rezultata sopstvenih misaonih tokova da bi se makar malo razumela istorijska konotacija detalja ideoloskih razlicitosti u poslednjih 2000 godina. Nema kod naseg vajnog anitkomuniste nikakve ideje (nedajboze analize) da se iz znanja o onome sto se pred, pod, oko, i u okviru komunizma desavalo izvuce neki ozbiljniji zakljucak, ali ima previse poriva za simplifikaciju do tacke gde sve izgubi smisao...
Mnogo je lakse, naravno, samo reci "najbolje da nikad do tog prokletog komunizma nije ni doslo", cesto praceno sa "a ionako su nam taj komunizam podmetnuli i nametnuli ____" (jevreji, masoni, hrvati, britanci, marsovci...), sto obicno govore oni kojima je u zivotu dovoljno da se najedu, napiju i da idu za ruljom de jour...
Ako pogledamo, i devetsto sedamnaeste, a i devetsto cetrdeset pete, nije trebalo dugo da komunizam, kao jedna obicna bajka o nepostojecoj utopiji, freneticnom brzinom, u jednoj infinitezimalnoj jedinici vremena sklizne u diktaturu grupe pojedinaca, pod plastom partije. Ta diktatura je nekad mekseg tipa (Tito, Deng, Ortega, Gorbacov), a nekad tvrdjeg (Staljin, Mao, Causesku, Un...). Problem sa antikomunizmom je sto preskace cak i taj infinitezimalno mali vremenski period i vec u trenutku t=0 skace sam sebi bespovratno u usta, i osudjuje komunizam i komuniste sto nisu bili u stanju da iz iskustava mutne proslosti, u jos uvek do kraja neodigranoj i haoticnoj sadasnjosti, predvide apsolutnu uzaludnost svoje buducnosti. Ma nemoj da kenjas, reci cete, sta nam je sve komunizam radio, sad treba da se ponasamo "fer" prema njemu? Ali u tom pitanju i lezi sustina. Nastup i stav antikomunista je u svojoj srzi infantilan i civilizacijski neodrziv i kao takav antikomunizam ne samo da ne moze da pruzi bilo kakvu progresivnu ideju, nego, (gle ironije!), jedino sto moze da bude (i sto uvek jedino i jeste) je samo obicna reprodukcija najgorih komunistickih tendencija i tekovina dodatno iskrivljenih u ogledalu vremena koje je isto tako bespovratno proteklo.
Otpor komunistickom sistemu i nasledju je bio (i ostao) nepohodan, ali on ima svrhe samo ako postavlja pitanja koja dozvoljavaju da se dogodi i ne-antikomunisticki odgovor, odgovor, van "posle bitke svi su generali" pijedestala na kome je tako komforno anitkomunizam ustolicio sam sebe. U tom smislu a priori antikomunizam koji se zapatio na ovim nasim srpsko-hrvatskim prostorima nije mogao da bude nista drugo nego sijamski blizanac komunizma, i koji nije mogao da dovede ni do cega drugog osim do jednog mutant sistema koji iz komunizma crpi razradjene metode represije, iz antikomunizma crpi nekontrolisanu mrznju i nepatvorenu latentnu glupost, i cije su logicne posledice rat, post-konfliktni ideoloski vakuum, politicki kukavicluk, i mafijaski karakter vlasti. Antikomunizam ne moze sustinski apsolutno nista bolje od komunizma da donese. Antikomunizam je jedna istorijska stranputica, istorijski slepi kolosek jer je povratak u proslost nemoguc (antikomunizam zeli da resetuje istoriju od tacke uspostavljanja komunizma), a povratak u buducnost onemogucen jer mu je jedini raison d'etre konstantni lament zbog toga sto je do komunizma uopste i doslo.
Komunizam i njegovo uglavnom katastrofalno nasledje je moguce premostiti, ali taj put niti je lak, niti ocigledan. Njega je, medjutim, moguce naci uz jedan natcovecanski, generacijski i kontinualan intelektualni napor, i uz nepristajanje na podmetacinu o mogucnosti retrogradne promenljivosti istorijskih iskustava u koju antikomunizam hoce da nas prinudi da verujemo.
To sto Srbija danas kaska za ostatkom Evrope (iako smo joj decenijama bili blizi od mnogih drugih, i sta god taj "ostatak Evrope" bio...) najvecu odgovornost za to snosi olaki antikomunizam koga smo tako slepacki prigrlili u iluziji da ce nam automatski doneti odgovore na pitanja koja su se legitimno pojavljivala u vremenu kada se komunizam asimptotski priblizavao svom logickom kraju. Umesto da se dobrano pomucimo da na njh potrazimo iole smislenija resenja, mi smo (i to, paradoksalno, ušuškani u veoma topli socijalni blanket tog istog komunistickog sistema!!!) kukavicki dozvolili da nam se antikomunizam proda kao viabilna solucija, iako je po prirodi stvari (kao i sidro koje ladju cuva) unapred bio osudjen da bude zbrisan sa lica planete zajedno sa komunizmom. Dokle ce u Srbiji ova zombi faza antikomunizma, koja je obelezena sustinskom zbunjenoscu ljudi oko najosnovnijih stvari, dubokom patoloskom paranojom u odnosu i na najminimalniju razlicitost, i sveobuhvatnim planskim zaglupljivanjem stanovnistva od strane drzave, da traje, tesko je reci. Zivim lesevima i mozgovima u klinickoj smrti ponekad treba zaista predugo da se do kraja raspadnu...