Sinoć sam plakala do dugo, dugo u noć.
Mama svako veče oko jedan noću, ustane, stane na prozor i gleda kako se svici igraju, ali ljudi, da čujete taj njen radostan smeh dok ih gleda, smeh kao novorođenčeta odzvanja stanom.
I tako je ja sinoć pitam zasto toliko voli svice i onda mi onda ispriča:
"Kad sam imala šest ili sedam godina moja pokojna majka me je vodila ranim jutrom da berem maline i ostajale smo do kasno u noć, a nije bilo svetla i onda smo pratile svice kako bismo pronasle izlaz i ulicu koja bi nas vodila do kuće" i meni je tad srce jos malo napuklo kao žica na staroj, korišćenoj violini.
Jednostvno sam briznula u plač, al ne pred mamom, a kada je zaspala, gledala sam je jos dugo, dugo u noć kako spava.
Moja mama.