Na današnji dan| Umetnost| Život

Prava, osmomartovska...

Filip Mladenović RSS / 08.03.2023. u 22:46

Jelena Marašković
Jelena Marašković
Nakon šetnje u borbenom društvu drugarica, dama i gospođa glavnim ulicama Beograda, tokom protestnog marša za radna prava žena i platu za život pod nazivom "Dostojanstvo. Plata. Život!" povodom Međunarodnog dana žena, požurio sam do Dorćola, do Ustanove kulture "PAROBROD", kako bih u tamošnjoj galeriji kreativno zaokružio 8. mart 2023: otvaranje izložbe slika Jelene Marašković "SCENE IZ BESTRAGA"(https://jelenamaraskovic.wordpress.com/).

"Scene iz bestraga nastale su kao epilog kreativne potrebe, intuitivne potrage za drugačijim mestom.
Mestom koje uopšte ne haje za zemljinu težu i za ovozemaljska pravila.
Tamo gde je duh nesputan, neukroćen, a duša slobodna, lebdeća...
Kao iskru stvaranja koristila sam organske forme kako bi u "Scenama iz bestraga" dobile drugačiji, sopstveni narativ. Kolorit je sveden na nekoliko boja radi što jasnijeg kontrasta.
Kroz igru svetlog i tamnog prostora, strogih grafičkih linija i nežnih mekih boja u okruženju, želela sam da stavim akcenat na suprotnosti koje zajedno obitavaju u prostoru, čineći ga tako savršenim.
Slično kao što racionalni i nesvesni delovi našeg uma zajedno čine jednu apsolutnu celinu.
Za sve grafike polazna tačka je crtež, potom izmaštavan u programima za crtanje i dizajn."

"Stvaralaštvo Jelene Marašković je logičan produkt nastao iz prožimanja apstraktne umetnosti i grafičkog dizajna, koje autorka sublimira kako bi iskazala svoje biće kroz svet snova i mašte... Boraveći tamo gde nestaju prostor i vreme, Jelena ne gubi osećaj za kompoziciju, jer je znalački vodi do cilja kroz sumu svedenih oblika, poteza, boje i tipografskih formi. Na kraju, radovi odišu svežinom, smiruju i oplemenjuju."

Istoričar umetnosti prof. Saša Stojanović

 



Komentari (93)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

solo solo 23:58 08.03.2023

O da, plavi povetarac


Slatka mala plavušica!



p.s.
Kako je ovo dobar album.
Još čuvam ovaj lp vinil.
I zavrtim.
Черевићан Черевићан 00:16 09.03.2023

optima forma

delovi nam uma, ali zajedno, čine jednu apsolutnu celinu

способност Жена пажње је баш вредна
нуспомоћ пружају другополци (поједини),
вредности оба пола једнакости миц-кају
(пре су то проблеми мушких не женини)


solo solo 00:23 09.03.2023

Re: optima forma

способност Жена пажње је баш вредна


Zato ću ovo da podelim sa vama g. Čer.

Večeras.

Filip Mladenović Filip Mladenović 00:29 09.03.2023

Re: optima forma

"Ako hoćemo bolju Srbiju, onda moramo mi da budemo bolji. Ako hoćemo promene, onda moramo mi da se menjamo. Dosta je toga da se uvek neko drugi menja. Odrastimo jednom kao narod i kao ljudi..." ZORAN ĐINĐIĆ
softelectronics_e softelectronics_e 09:52 09.03.2023

Re: optima forma

Filip Mladenović
"Ako hoćemo bolju Srbiju, onda moramo mi da budemo bolji. Ako hoćemo promene, onda moramo mi da se menjamo. Dosta je toga da se uvek neko drugi menja. Odrastimo jednom kao narod i kao ljudi..." ZORAN ĐINĐIĆ

Do kada ćete više da reciklirate te raznorazne frazetine?
U čemu je problem da se vlastiti stav iskaže vlastitim rečima?
solo solo 10:00 09.03.2023

Re: optima forma

U čemu je problem da se vlastiti stav iskaže vlastitim rečima?


Ili slikom.

medjutim92 medjutim92 11:24 10.03.2023

Re: optima forma

Filip Mladenović
"Ako hoćemo bolju Srbiju, onda moramo mi da budemo bolji. Ako hoćemo promene, onda moramo mi da se menjamo. Dosta je toga da se uvek neko drugi menja. Odrastimo jednom kao narod i kao ljudi..." ZORAN ĐINĐIĆ


„Dve najveće tragedije našega naroda u ovome veku su: ideologija jugoslovenstva i ideologija komunizma. Ideologija jugoslovenstva dovela je do toga da smo mi kao narod ušli u jednu državu bez svojih granica i izgubili smo svoj nacionalni program i svoju nacionalnu ideju. Svi drugi narodi su tu Jugoslaviju koristili kao inkubator za svoje nacionalne države, a mi smo u toj državi izgubili svoju nacionalnu državu. Slomljeni u toj Jugoslaviji mi smo potpali pod komunizam, i u komunizmu smo izgubili i državu jer komunizam poznaje samo partijsku državu, ličnu državu, porodičnu državu, ali ne poznaje nacionalnu državu.”

Isto Zoran Đinđić
solo solo 16:19 10.03.2023

'ebali vas Karađorđevići

„Dve najveće tragedije našega naroda u ovome veku su: ideologija jugoslovenstva i ideologija komunizma. Ideologija jugoslovenstva dovela je do toga da smo mi kao narod ušli u jednu državu bez svojih granica i izgubili smo svoj nacionalni program i svoju nacionalnu ideju. Svi drugi narodi su tu Jugoslaviju koristili kao inkubator za svoje nacionalne države, a mi smo u toj državi izgubili svoju nacionalnu državu.


Medjutim....

Ko je napravio tu Jugoslaviju?

smo mi kao narod ušli u jednu državu bez svojih granica i izgubili smo svoj nacionalni program i svoju nacionalnu ideju


Nismu ušli, napravili je!
Sitnica.
Prosto samo jezička zajebancija.



gvozden1 gvozden1 19:11 10.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

solo
„Dve najveće tragedije našega naroda u ovome veku su: ideologija jugoslovenstva i ideologija komunizma. Ideologija jugoslovenstva dovela je do toga da smo mi kao narod ušli u jednu državu bez svojih granica i izgubili smo svoj nacionalni program i svoju nacionalnu ideju. Svi drugi narodi su tu Jugoslaviju koristili kao inkubator za svoje nacionalne države, a mi smo u toj državi izgubili svoju nacionalnu državu.


Medjutim....

Ko je napravio tu Jugoslaviju?

smo mi kao narod ušli u jednu državu bez svojih granica i izgubili smo svoj nacionalni program i svoju nacionalnu ideju


Nismu ušli, napravili je!
Sitnica.
Prosto samo jezička zajebancija.





Što Petra?
solo solo 20:16 10.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Što Petra?


Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca

,,Nije govno nego se pas posro,,

isti Q
gvozden1 gvozden1 20:40 10.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

solo
Što Petra?


Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca

,,Nije govno nego se pas posro,,

isti Q

Ma nije on u tome mnogo učestvovao.
Al nema veze, primetnih samo.
shmoo shmoo 23:09 10.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

solo
„Dve najveće tragedije našega naroda u ovome veku su: ideologija jugoslovenstva i ideologija komunizma. Ideologija jugoslovenstva dovela je do toga da smo mi kao narod ušli u jednu državu bez svojih granica i izgubili smo svoj nacionalni program i svoju nacionalnu ideju. Svi drugi narodi su tu Jugoslaviju koristili kao inkubator za svoje nacionalne države, a mi smo u toj državi izgubili svoju nacionalnu državu.


Medjutim....

Ko je napravio tu Jugoslaviju?

smo mi kao narod ušli u jednu državu bez svojih granica i izgubili smo svoj nacionalni program i svoju nacionalnu ideju


Nismu ušli, napravili je!
Sitnica.
Prosto samo jezička zajebancija.




Добро је, Матори, одмори мало са Југославијом.

И ја сам ту земљу волео, заклео сам се да ћу је бранити не жалећи свој живот, како је већ ишла она заклетва у ЈНА, што сам у појединим посебним приликама у мојој раној младости заиста и чинио за разлику од многих овде који и данас са одушевљењем причају о Југославији идеализујући је а да при томе нису ништа жртвовали за ту земљу онда када је било потребно.

Тада, у оно време док сам то радио, заиста сам веровао у добре стране те идеје југословенства без обзира на све оно што је њено остваривање носило са собом. И још увек и данас мислим да је та Југославија била једна сасвим лепа земља за живот.

Не савршена, не идеална, али лепа за живот.

И жао ми је што су нам је разјебали белосветски криминалци у спрези са домаћим шибицарима и пилићарима као што су разјебали и многе друге лепе земље за живот на овом земаљском шару (види под Ирак, на пример).

Али мислим да је време да данас, три деценије откако се Југославија упокојила, чак и ти прихватиш да је то заиста плусквамперфекат чак и у нашим животима и да више нема и неће ни бити повратка на оно што је онда било док смо били млади па је самим тим и бесмислено да вртимо ту вазда једно те исту причу о Југославији.






gvozden1 gvozden1 23:38 10.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

лепа за живот

To zavisi od potreba koje neko oseća.
Gde god može da zadovolji potrebe, njemu je to mesto lepo za život.

A ako neko ima potrebu za slobodom, njemu Jugoslavija nije mogla biti lepa za život, ako oseća potrebu da nacija kojoj pripada ne bude sputavanja, kažnjavana, njemu Jugoslavija nije mogla biti lepa za život.

Ni jedna.

shmoo shmoo 00:01 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

gvozden1
лепа за живот

To zavisi od potreba koje neko oseća.
Gde god može da zadovolji potrebe, njemu je to mesto lepo za život.

A ako neko ima potrebu za slobodom, njemu Jugoslavija nije mogla biti lepa za život, ako oseća potrebu da nacija kojoj pripada ne bude sputavanja, kažnjavana, njemu Jugoslavija nije mogla biti lepa za život.

Ni jedna.




Рекох, не савршена, не идеална...

Али пристојна и лепа за живот.

А слободу као концепт свако од нас различито замишља и тумачи. Тешко је ту имати некакву заједничку идеју о томе шта је то слобода.

За почетак, мени је ту било сасвим довољно што не стењемо ни под Турцима ни под Швабама. И то чак 22 милиона нас. На Балкану. Никада пре и никада после тога није било у тој мери на Балкану.

А све друго после тог почетка се могло и дорађивати да нам је дато довољно времена за то.

gvozden1 gvozden1 00:22 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

А слободу као концепт свако од нас различито замишља и тумачи

Donja granica bi morala da se podrazumeva, sloboda na politički stav, makar toliko.

А све друго после тог почетка се могло и дорађивати да нам је дато довољно времена за то.

Nije moglo, pokazalo se da nije, a i logično je da nije.

Jugoslavija podrazumeva uskraćivanje ostvarivanja osnovne težnje svake nacije da formira svoju nacionalnu državu.
I onda neminovno dolazi do sukoba te dve stvari u kojoj jedna mora da strada.

U prvoj Jugoslaviji srpska nacija je u početku imala privid da je tu težnju zadovoljila, hrvatska da joj je Jugoslavija sredstvo za ostvarivanje te težnje, ali i u tim uslovima je diktatura bila neminovna sa bi Jugoslavija uopšte postojala.

Druga Jugoslavija je bila potpuna katastrofa, tu se mogao lepo osećati samo neko sa prohtevima - use, nase i podase.

Evo skoro smo imali priču kako je bilo super jer nikoga nije interesovala politika nego se zabavljalo, išlo na more, zaljubljivalo, kresalo, i šta kome više treba.


A to su, jelte, idioti po definiciji.

Naravno, ne mislim na tebe ovde.
solo solo 00:55 11.03.2023

AMARCORD

Добро је, Матори, одмори мало са Југославијом.


Nije poenta u tome, 'ebeš Yugoslaviju,ja sam bar na svojoj koži osetio sjaj i bedu te iste. Valjda je u prirodi ljudi da ružne stvari zaboravljaju a sećaju se samo lepih. Mladost lepa sama po sebi jer je naivna i neiskusna.Nisam Yugonostalgičar,više sam ,,amarcord,,
pojašnjenje
Amarcord” Neki su smatrali da ova reč, prevedena s romanjolskog dijalekta (a m’arcord,) znači – sećam se. Drugi su, pak, verovali da je naziv smišljen s namerom da ujedini značenja dve reči od kojih je sazdano osećanje nostalgije: amare (voleti) i amaro (gorko, odnosno tužno).
Amarcord, 1973.

U knjizi sećanja „Kako napraviti film” Fellini (1920–1993) objasnio je ne samo šta znači naslov filma, već i da li je „Amarcord” istinsko sećanje na dane detinjstva u rodnom Riminiju, u vreme fašizma.

Između ostalog, Fellini je napisao i ovo:

„Jednoga dana, u restoranu, dok sam žvrljao po salveti, izašla je na videlo reč amarcord. Pa da, rekoh sam sebi, ljudi će je odmah poistovetiti sa sećamse. A ja sam hteo da izbegnem da moj film protumače kao autobiografski… Amarcord je čudna reč, kao zvuk vergla, fonetski hir s kabalističkim prizvukom. Mogla bi da bude i naziv nekog aperitiva, zašto da ne? Bilo šta, samo ne sećanje na ono što me strašno nervira; sećam se… Reč koja bi u svoj svojoj neobičnosti mogla da bude jedinstvo značenja, odjek određenog osećanja, stanja duha, stava, načina mišljenja, dvostrukog, protivrečnog, sadejstvo dve suprotnosti, stapanje dve krajnosti, odlaska i čežnje za povratkom, osude i razumevanja, odbijanja i prihvatanja, nežnosti i drskosti. Činilo mi se da bi film trebalo da bude baš to; neophodnost odvajanja od nečega što ti je pripadalo, u čemu si rođen i živeo, što te je odredilo, zarazilo, u čemu su sva osećanja opasno izmešana. Ta prošlost ne sme da nas truje i zato je moramo lišiti senki, čvorova, veza koje još deluju. Treba prihvatiti prošlost kako bismo što svesnije živeli sadašnjost. Ta jadna škola čije su glavne osobenosti neznanje i šibanje, ta teška i blesava obaveza da uvek budemo zajedno, u povorci, na paradi, u crkvi, u bioskopu, na zborovima, da bismo pevali hvalospeve i prdeli ustima! Zašto ta priča nije iza nas? Amarcord je trebalo da bude zbogom jednom razdoblju u životu, toj neizlečivoj adolescenciji koja preti da nas ima zauvek i s kojom ja i dalje ne znam šta da radim. Da li da je vučem do kraja, ili da je odložim u arhivu? Uostalom, taj moralistički cilj da se odraste… Šta on zaista znači? I pod pretpostavkom da je moguće odrasti, šta dakle biva kad se odraste? Da li ste ikada sreli odrasle? Ja nisam. Doduše, možda odrasli izbegavaju ovakve kao što sam ja”.


Hu kerz!

Samo reagujem na neke ostrašćenosti koje nemaju veze sa realnošću ako konsenzus oko realnosti uopšte može da se postigne.

A lagano sam se već i od toga umorio.

Da,u pravu si, zvonilo je,vreme za odmor.

Samo je pitanje jel' mali ili veliki?

Odmor naravno.

I prigodna podloga naravski.



p.s.

Fukara prevagnula.

'ebi ga.
shmoo shmoo 01:03 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

gvozden1

Donja granica bi morala da se podrazumeva, sloboda na politički stav, makar toliko.

Evo skoro smo imali priču kako je bilo super jer nikoga nije interesovala politika nego se zabavljalo, išlo na more, zaljubljivalo, kresalo, i šta kome više treba.

A to su, jelte, idioti po definiciji.

Naravno, ne mislim na tebe ovde.



Укључи и мене у идиоте по дефиницији, Хучи.

Нећу се љутити, свестан сам ко сам, шта сам и ко сам био и шта сам био и какав сам био.

На Октоберфесту 1984. у Минхену су ме по улицама јурили да ме бију Бандерини нацисти зато што сам им на њихово питање одговорио поносно и неопрезно не познајући свет око себе да сам Србин из Југославије. Млад и глуп, бре, Хучи. Млад и глуп.

Ено испричах код Спире како сам 1982. шетао ћерку Живана Берисављевића а да нисам имао појма ко јој је тата нити ми је његово име нешто значило у том тренутку.

Само годину дана касније, 1983, на морално-политичкој настави у ЈНА пита официр нас 40 осамнаестогодишњака у учионици ко је председник Председништва СФРЈ у том тренутку и нико, али нико, од нас није то знао.

Имали смо, бре, 18 година и једино нам било важно да јуримо сојке и да се забављамо.

О каквом онда ту политичком ставу и праву на политички став код већине причамо?

Код већине нас то (политички став) је долазило касније, полако и постепено, откривањем оног што нисмо знали.

И онда се могло дорађивати, као што ти рекох, али нису нам дали времена за то.

Знаш и сам да је Петар Пајић песму написао 1983, али да је објављена тек 20 година касније...


Петар Пајић (6. октобар 1935 – 2. август 2017): Србија

1.
Ја сам био у Србији,
Србија је на робији!
Срби седе у кафани,
што пијани што поклани.
Срби леже поред друма
из глава им ниче шума.
А из сваке српске главе
теку мутне три Мораве.

2.
Српског вођу Карађорђа
убио је други вођа.
Место где је било клање
Срби зову Радовање.
Убијеном и убици
дигнути су споменици.
Сад се сваки Србин бије
са две своје историје.

3.
Србин само из ината
секирчетом млатне брата.
Док на гобље брат се сели
Србин сав се сневесели.
Празно му у родној кући
Не може се ни с ким тући!
Жао му је брата, свега,
и досада изједе га.
Мучни Србин досети се,
Узме штрањку – обеси се.

4.
Све су српске оранице
саме као удовице.
Нит се оре, нит се жање,
Србије је стално мање.
Лети јато црних птица
преко српских ораница.
И гробови небом лете,
пошли Срби да се свете.

5.
Из детињства видим слику:
лисица на дрвљанику.
Прелаз, забран и брвине,
Србија од храстовине.
Дувар пуко са свих страна,
А у кући сама Нана.
Нано моја ти нас спаси,
Не дај ватри да се гаси.

6.
Јесен касна, зима близу,
по тавану миши гризу.
Гавран стреса црна крила,
ограда се искривила.
Сиво небо, сиво поље,
вук у тору јагње коље.
Изнад кућног прага змија
реп уз главу у круг свија.
Док се мрак за видик хвата
Живим себи из ината.

7.
Под земљом сам ти видео лице
Србијо, земљо, небеснице.
Под земљом теку твоје Бистрице,
Под земљом звоне Грачанице.
Под земљом мач твој и штит се сија
под земљом цела земља Србија.

Песма „Србија“ Петрa Пајићa била је спорна због стиха „Србија је на робији“ и објављена је 2003, двадесет година после настанка



Да ми је неко 1983. и показао ову песму, велико је питање како бих ја тада реаговао на њу јер је до распада СФРЈ дошло тек 8 година касније, а ја сам те 1983. бранио ту Југу не жалећи свој живот.

И грдио мог деду који ми је на тај мој југо ентузијазам говорио:

"Полако, сине, полако... Видећеш већ... Није све то тако како теби изгледа нити се једе све што лети."

Деда био мудар човек за разлику од мене којем је с 18 година сва памет била у сојкама.



EDIT: Ипак, Хучи, и данас са моје тачке гледишта Југославија седамдесетих и осамдесетих (то памтим сам, нисам слушао од других како је тада било) јесте била лепа и опуштена земља за свакодневни живот у њој докле год се не бисмо наднели над тај бунар у жељи да доле дубоко у мраку назремо свој сопствени одраз на површини воде.

И као што рекох Камилу тамо код Спире, не бих ја своје детињство, младост и читав живот уопштено говорећи мењао ни за чији други на овоме свету.

shmoo shmoo 01:07 11.03.2023

Re: AMARCORD

solo

Nije poenta u tome, 'ebeš Yugoslaviju,ja sam bar na svojoj koži osetio sjaj i bedu te iste. Valjda je u prirodi ljudi da ružne stvari zaboravljaju a sećaju se samo lepih. Mladost lepa sama po sebi jer je naivna i neiskusna.Nisam Yugonostalgičar,više sam ,,amarcord,,



То да, и код мене је то амаркорд.


Fukara prevagnula.

'ebi ga.



Јебига.


Перманентни сукоб између идеалног и реалног, стабилности и нестабилности, логике и ирационалности, знања и простаклука, одговорности и самовоље, поверења и изневеравања тог поверења, општег добра и личне користи, закона и безакоња и – више него било шта друго – свакодневног искуства да лоши момци на крају, дугорочно, увек победе, с временом су учвршћивали и распиривали наш надреално-фарсични ментални калуп. Ми смо социјално и културно предиспонирани да волимо нешто као Алан Форд; за нас, Алан Форд је више од стрипа, он је документарни запис.





softelectronics_e softelectronics_e 07:11 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

shmoo
gvozden1
лепа за живот

To zavisi od potreba koje neko oseća.
Gde god može da zadovolji potrebe, njemu je to mesto lepo za život.

A ako neko ima potrebu za slobodom, njemu Jugoslavija nije mogla biti lepa za život, ako oseća potrebu da nacija kojoj pripada ne bude sputavanja, kažnjavana, njemu Jugoslavija nije mogla biti lepa za život.

Ni jedna.




Рекох, не савршена, не идеална...

Али пристојна и лепа за живот.

А слободу као концепт свако од нас различито замишља и тумачи. Тешко је ту имати некакву заједничку идеју о томе шта је то слобода.

За почетак, мени је ту било сасвим довољно што не стењемо ни под Турцима ни под Швабама. И то чак 22 милиона нас. На Балкану. Никада пре и никада после тога није било у тој мери на Балкану.

А све друго после тог почетка се могло и дорађивати да нам је дато довољно времена за то.


Šmuu, neka je Jugoslavija crkla.
Kamo sreće da se nije ni izlegla.
A sloboda se ne definiše. Ona je kao voda, zemlja, vazduh i vatra.
Bez nje se ne živi, nego životinjari.
gvozden1 gvozden1 08:27 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići


Имали смо, бре, 18 година и једино нам било важно да јуримо сојке и да се забављамо.

Onda se može pričati o zabludi da je Jugoslavija bila lepo mesto za život.
Zabludi očekivanoj u mladosti, ili indukovanoj upravo diktaturom kojoj je i bio cilj da hleb i igre budu sve za čim se oseća potreba, ali zabludi.

Ali nisu svi imali osamnaest godina u Jugoslaviji.

A evo i danas, kad sa malo više od osamnaest godina procenjujeo kakva je bila Jugoslavija, kažemo, bila je dobra za život, a ako ne savršena, mogla se popraviti.

Ne pričamo, dakle, o nama u Jugoslaviji, i ne pričamo o našem ličnom iskustvu u njoj, nego o Jugoslaviji kao takvoj, i kažemo da je bila dobra.

Nije, bila je loša bez mogućnosti popravljanja.
Jedini put je bilo da se sruši, jer što se grbo rodi vreme ne ispravi.
shmoo shmoo 10:03 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

softelectronics_e

Šmuu, neka je Jugoslavija crkla.



Како рече Соло, фукара је превагнула.

И због тога онда и јесте боље што је цркла.

Довољна нам је и Србија са фукаром која плива на површини и данас води главну реч. (Види под Иво Андрић.)

Замисли онда тек целу Југославију са три пута више Југословена у којој фукара плива на површини и води главну реч као што је то данас случај и са Србијом и са свим осталим бившим републикама и покрајинама СФРЈ.

Таман бих онда заиста емиРгирао одавде заувек.

Зато и боље што је цркла. Из Србије немам намеру да икада бегам каква год да је.







A sloboda se ne definiše. Ona je kao voda, zemlja, vazduh i vatra.
Bez nje se ne živi, nego životinjari.



Знам данас многе у Србији којима је животињарење сасвим ОК.

Шта тебе онда међу свима нама чини слободним у сва четири Анаксимандрова елемента?

Озбиљно питам.

Дај нама осталима рецепт.

Буди међу свима нама макар ти осми, овај пут српски, мудрац уз оних седам грчких мудраца предсократоваца.

У ишчекивању твог одговора ја ћу у међувремену да пишем





shmoo shmoo 10:57 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

gvozden1

Имали смо, бре, 18 година и једино нам било важно да јуримо сојке и да се забављамо.

Onda se može pričati o zabludi da je Jugoslavija bila lepo mesto za život.
Zabludi očekivanoj u mladosti, ili indukovanoj upravo diktaturom kojoj je i bio cilj da hleb i igre budu sve za čim se oseća potreba, ali zabludi.

Ali nisu svi imali osamnaest godina u Jugoslaviji.

A evo i danas, kad sa malo više od osamnaest godina procenjujeo kakva je bila Jugoslavija, kažemo, bila je dobra za život, a ako ne savršena, mogla se popraviti.

Nije, bila je loša bez mogućnosti popravljanja.
Jedini put je bilo da se sruši, jer što se grbo rodi vreme ne ispravi.



Може, Хучи, како да не може да се прича о заблуди.

Само не волим баш да се приклањам ни неком црно-белом представљању тог питања где постоји нека оштра граница између оног што је било добро и што је било лоше у тој Југославији (јер стварност није ни црна ни бела него је више онако сивкаста), прећуткујући успут оно што не одговара мом confirmation bias па да се онда опет делимо на гуд гајз и бед гајз ( "четнике и партизане" ), па удри онда опет по брату Србину. На нож. На радост свих непријатеља Срба и Србије.

Љутио си се на мене када на Блогу кажем да је доста било више четника и партизана. А ја у ствари то кажем да је доста било више гледања у прошлост и да треба мало да гледамо и у садашњост и у будућност.

Рекох ти, не спадам у оне који сматрају да је Југославија била идеална и савршена (јер није никада ни била идеална и савршена) само зато што сам тада био млад. Када сам поменуо 18 година, мислио сам на то да у том тренутку нисам баш много размишљао о праву на политички став и његово исказивање.

А помињао сам већ на Блогу Б92 једаред свој сопствени зајеб у непознавању света око себе (млад и глуп) када сам као студент половином осамдесетих потписао петицију за пуштање Шешеља из муслиманског затвора у Сарајеву све мислећи како се тиме борим за слободу и право на нечији политички став и његово исказивање у јавности.

(Знамо одавно за кога је војвода Вјекослав почео одмах да ради пошто су га пустили из мардеља у Сарајеву и ето га и данас у истом том агрегатном стању са задатком да својим речима и делима наноси Србији и Србима више штете него користи.)

А ко се, Хучи, тако једном опече још као клинац, после постане много опрезан чим му неко помене ту борбу за слободу мишљења и јавне речи пажљиво испитујући у овој Србији од кога то долази јер то што је речено су само фразе. А важна су дела, а не речи.

Али и даље мислим да је постојао један моменат у тој Југославији док је та клацкалица (историјска?) била у равнотежи и када се још увек могло поправљати да је којим случајем претегла на нашу страну, али је врло брзо фукара претегла ту клацкалицу на своју страну и онда је тај моменат неповратно прошао.

Иначе да је којим случајем клацкалица отишла на нашу страну а не на страну фукаре, чак би и ти данас другачије причао о тој Југославији пре свега као идеји јер ја на то најпре мислим када кажем Југославија (без икаквих предзнака, атрибута, типа монархија, република, социјалистичка, демократска, федеративна, конфедеративна итд.)

Знаш, када погледаш вековима (вековима!!!) уназад док су сви између Триглава и Ђевђелије стењали под чизмом неке велике империје, онда та Југославија као идеја слободе за мале народе на том простору изгледа чак и данас сасвим примамљиво.

Ја најпре на то мислим.

Ne pričamo, dakle, o nama u Jugoslaviji, i ne pričamo o našem ličnom iskustvu u njoj, nego o Jugoslaviji kao takvoj, i kažemo da je bila dobra.




Ти најпре волиш да причаш о ономе што ја зовем Титославија. Дакле, после 1945. па до 1991.

Хучи, то је била тзв. мека диктатура са владајућим култом личности и једном Партијом која одређује судбину свима осталима.

(Еј, занимљиво, чланова Савеза комуниста Југославије са чланском картом библиотеке званично је било 2 милиона у тој Југославији. Дакле, скоро 10%. А кинеска комунистичка партија данас има 97 милиона чланова са чланском картом, дакле опет ту близу 10%.

Занимљива игра бројки, зар не? Нема везе са нашом причом, него су ме одувек привлачиле те играрије бројкама.)

Елем, Титославија... У њој се живело тако што је власт имала прећутну нагодбу са народом. Ви нас пустите да владамо, ми вас пустимо да мало примиришете Запад (за разлику од оних у земљама Варшавског пакта), да скокнете до Трста по фармерке итд.

Сам ти причао да сам у гимназији познавао лика који се звао Лењин? Али пази, право име у крштеници му било Лењин. Старији брат Аљоша. Отац им био официр ЈНА.

И моје две другарице реше да за 1. мај направе интервју са Лењином и да то после иде на Индексу 202. Питају њих две Лењина у интервјуу шта ће да ради за 1. мај. Празник је. А Ленко (тако смо га звали) одговори гласом и нагласком као неки Киза ( "Доџи, мала, доџи, доџи код Кизе..." ):

"Па ништа, мало чу да скокнем до Трџе по неке фармерке и робу..."

Ленко шанирао по Београду за све паре.

Ленку и мојим другарицама није фалила длака са главе због тог интервјуа, једино што Цекић, тадашњи главни и одговорни уредник Индекса 202, није то смео да пусти у програм

То је, Хучи, мека диктатура. У рукавицама. Како кажу у оном филму Рајка Грлића У Раљама живота:

Не, не, књига није повучена из продаје. Књига се сама самоуправно повукла из излога књижара.

И можда је то један од разлога што смо ипак били опуштенији у тој Титославији за разлику од људи у осталим социјалистичким земљама.

Имали смо право и на сопствено мишљење и имали смо право и да то кажемо, али ако хоћеш да допреш до јавности, не може.

Али смо зато трошкарили кредите које је тај Тито добијао (које и данас враћамо јер је келнер 1991. дошао да наплати цех који смо направили) уживајући материјално и живећи све боље и боље са све вишим стандардом из године у годину (шездесетих и седамдесетих) док Ћопа Ледени није отегао папке.

И то је такође био разлог те наше опуштености у свакодневном животу који не можеш да порекнеш.

Мислим да се о томе ради.

Сећам се како је мој ћале рекао мојој жени и мени када смо се венчали 1991. (баш на дан почетка пуцњаве у Словенији и почетка распада СФРЈ, 30. јуна 1991.):

"Много ми вас је жао... Нас је ударило од 1941. до 1945. кратко и жестоко, али смо барем после тога имали осећај из дана у дан како живимо све боље и боље. А вас ово што чека у следећим деценијама од ове 1991. води само у безнађе. Тихо дављење..."

И тако и јесте било, Хучи, ових 30 година уназад, зар не? Баш како је мој матори нама двома тада рекао.

Свакодневна борба за голи опстанак без наде да ће сутра бити боље, оне наде коју је генерација мог ћалета ипак имала после 1945.

Препоручујем и теби, пошто волиш историју, да прочиташ Цвјећарницу у кући цвећа. Бавећи се стрипом Алан Форд као културним симболом у нашем народу, Лазар Џамић је, по мени, дао одличну кратку анализу Срба и Србије (И Југославије) у последњих 200 година.

Ту ћеш наћи и ово што ти ја говорим о тој опуштености... Свакодневној.


Историја је код нас покушала да замени индивидуалистички патријархализам (где је свако домаћинство, односно породична задруга, производило скоро све што им треба) колективистичким тоталитаризмом (где смо сви изненада морали да се ослањамо на непоуздане 'друге'). Нисам ни на који начин заговорник било какве романтичне прошлости, посебно не породичне задруге као врло неефикасног и немодерног начина уређивања друштва, али једна ствар коју је задруга имала је била стабилност и заштита појединца, члана те задруге. Он је на њу могао да рачуна.

У нашем посттурском националном експерименту – да, овде мислим на наше слављене вождове, књажеве и краљеве – та стабилност се изгубила и замењена је небирократским ауторитарним системом који је био мешавина бечке бирократије и турске самовоље. Народ је, и даље, био извор прихода за елиту и ништа више. Народ и даље није имао утицај на дешавања; народу су и даље неочекиване одлуке падале са неба; народ и даље није разумео компликована бирократска правила која су се стално мењала; народу су и даље давана најбесмисленија објашњења за поступке његових владара. Укратко, народ је и даље живео у фарси.

Није ништа боље искуство ни нашег колективистичког експеримента након ослобођења од Немаца, упркос лепим речима и жељама његових идеалистичких твораца и још више идеалистичких следбеника. Ако ми на овом месту сада поменете идеалну Титову Југославију, наш некадашњи црвени пасош и доживотни посао за све, све што могу да кажем је да не постоји ништа што се не може решити довољно великим кредитом. Фарса се у тој Југославији још и појачала, због притиска да се помире мед и млеко званичне пропаганде са корупцијом и некомпетенцијом 'на терену'.



Зато се ја, Хучи, данас попут некаквог Драгише Лапчевића 21. века залажем да почнемо да размишљамо опет мало о задругама, и то не само земљорадничким задругама.

Нисам романтик што каже Џамић, али милим да је то пут да као нација коначно повратимо стабилност и направимо окружење у којем ће сваки појединац имати ослонац и заштиту коју би му пружали остали чланови "задруге".

Не видим други излаз из ових гована у којима смо се данас затекли после 200 година модерне Србије, Југославије, Карађорђевића, Тита, монархије, републике, социјализма, демократије и 20. века у којем смо изгубили најмање 3 милиона људи.

solo solo 11:38 11.03.2023

Re: Tiho davljenje

Свакодневна борба за голи опстанак без наде да ће сутра бити боље, оне наде коју је генерација мог ћалета ипак имала после 1945.




Znaš Debeli ako nekome ovo što si napisao u komentaru Hučiju nije jasno onda sigurno nije dobronameran i ,,spada u onu drugu grupu,, a ti gubiš vreme pokušavajući ali to već može da se shvati kao profesionalna deformacija što je ok..

Dolaskom na blog sam video tu zajebanciju i prihvatio je kao model komunikacije po metodologiji ,,na ljutu ranu ljuta trava,,

Što se većini to ovde ne dopada ,,žvižde mi baš jaja,,






Prevod triptiha

,,Igramo lopte dok nam je kurcu ćeif,,


solo solo 11:49 11.03.2023

Re: Tiho davljenje


Srpska Nojeva barka tone!



shmoo shmoo 12:14 11.03.2023

Re: Tiho davljenje

solo

Srpska Nojeva barka tone!



Зато ће Срби да постану сексуална мањина у Србији.


Znaš Debeli ako nekome ovo što si napisao u komentaru Hučiju nije jasno onda sigurno nije dobronameran i ,,spada u onu drugu grupu,, a ti gubiš vreme pokušavajući ali to već može da se shvati kao profesionalna deformacija što je ok..



Не могу побећи од самога с(ј)ебе.

Али Хучи у мом свемиру ипак није било ко на Блогу Б92 за које ми жвижде баш јаја да се тако дописујем са њима овде.

Ти, Хучи, Предатор, Чарли, Милисав, Драгошевац, Милан и још понеко... Никада ми није жао што сам потрошио време дописујући се са вама овде.

Prevod triptiha

,,Igramo lopte dok nam je kurcu ćeif,,






Кад већ то рече, данаске гостујемо Војводини у Новом Саду.

Хучи, стадион Воше се данас зове Карађорђе, а не Франц Јозеф!


Па како онда да макар због тога не будемо макар мало захвални тој Југославији?



(Донт форгет Република Српска у ово наше доба.)

gvozden1 gvozden1 12:15 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Mnogo toga ovde piše, da pokušam da skratim

где постоји нека оштра граница између оног што је било добро и што је било лоше у тој Југославији (јер стварност није ни црна ни бела него је више онако сивкаста)


Govoriti o sivom ovde je zapravo izbegavanje da se prihvati da je Jugoslavija greška.
Ne postoji ništa što su Srbi postigli zahvaljujući Jugoslaviji, a što ne bi mogli da postignu bez nje.
Ni od koga se nisu zaštitili njome, ni od koga ih Jugoslavija nije odbranila, pa što im je onda trebala?
Zbog nade?

Nada je samo verovanje da će biti dobro, nada nije i ne treba da bude cilj, ako nada postane cilj, ako imanje nade uzmemo kao benefit, onda smo u velikim problemu.

Ako se nade ostvare možemo govoriti o sreći, a samo nadanje je malo da bi se o tome govorilo.


Али и даље мислим да је постојао један моменат у тој Југославији док је та клацкалица (историјска?)


Na koji momenat misliš, pošto ja ne mogu ni da pretpostavim?
Čak mislim da nije postojao ni jedan takav.

, онда та Југославија као идеја слободе за мале народе на том простору изгледа чак и данас сасвим примамљиво


Srbi za evropske uslove nisu mali narod, i Srbija nije mala država.
Ona je po tim parametrima srednje velika država i srednje veliki narod.

Da se radilo u pravcu da celokupni srpski nacionalni prostor bude organizovan u srpsku nacionalnu državu, ili u više njih ali da su srpske, onda bi to bilo u gornjoj polovini u evropskoj tabeli naroda i država po veličini.

I to je jedno od nametnutih mišljenja Srbima, mali ste, od Triglava do Đevđelije, svi ste mali.

Nismo svi isti, po brojevima smo makar duplo veći od prvog sledećeg, po istoriji, sopstvenoj organizaciji i borbi za nju, tu ne treba ni porediti nikog sa nama, daleko smo ispred ostalih.


Ти најпре волиш да причаш о ономе што ја зовем Титославија. Дакле, после 1945. па до 1991.



Pričam o obe Jugoslavije, i obe su bile štetne.
Naravno, obe su bile diktature.
Ali druga je em duže trajala, dakle tiranisala, em je diktatura bila školski primer toga, zabrana i oštro kažnjavanje suprotstavljanja, sa sve diktatorom dignutim na nivo božanstva.

Tačno po šemi diktature, a opet relativizujemo.
shmoo shmoo 12:32 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

gvozden1

Govoriti o sivom ovde je zapravo izbegavanje da se prihvati da je Jugoslavija greška.



Ти знаш за неки рецепт како су Срби са својим краљем могли да избегну грешку правећи Југославију а да због тога не добију по пичци?

(Пардонирај на мом версајском француском.)

Чуди ме да онда онолике мудре српске главе (Пупин, Тесла, Веснић, Пашић и сви остали око краља на тим преговорима у Версају) нису још онда знали за тај твој рецепт.


Na koji momenat misliš, pošto ja ne mogu ni da pretpostavim?



Половином осамдесетих је постојао један такав тренутак у целој Југославији. Кратко је трајао, буквално тренутак. На жалост, фукара која се већ увелико спремала за пад Берлинског зида тражећи грозничаво начине како да задржи своје привилегије које је имала деценијама пре тога, није дозволила да се тај тренутак продужи на дужи временски период и онда је после за све било касно.


Tačno po šemi diktature, a opet relativizujemo.



Иако си ово написао, ја те ипак не сматрам недобронамерним како рече Соло.

Мислим само да ти је тешко да изађеш из те своје кутијице у кoјој вртиш своје мисли око те Југославије ударајући њима вазда у зидове те кутијице јер те у томе спречавају баш зидови те кутијице направљени од твог сопственог confirmatin bias.

confirmation bias, people's tendency to process information by looking for, or interpreting, information that is consistent with their existing beliefs


Покушај ту идеју југословенства да сагледаш из мало шире перспективе као питање слободе. И то не само за Србе.

Пробај, покушај...

Насамо, не морамо ми да знамо.

Сагледај реално све добре и лоше стране те Југославије, и то не само за Србе него за све од Триглава до Ђевђелије, па размисли да ли је све у тој Југославији било баш тако црно током тих 70 година колико је трајала.

Понављам, не сматрам те недобронамерним (напротив, од тебе сам чуо много тога из историје што нисам знао на чему сам ти захвалан) иначе се не бих уопште даље са тобом овде дописивао.

softelectronics_e softelectronics_e 15:23 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

shmoo

...

A sloboda se ne definiše. Ona je kao voda, zemlja, vazduh i vatra.
Bez nje se ne živi, nego životinjari.



Знам данас многе у Србији којима је животињарење сасвим ОК.

Шта тебе онда међу свима нама чини слободним у сва четири Анаксимандрова елемента?

Озбиљно питам.

Дај нама осталима рецепт.

...

Nema tu nekog, specijalnog, recepta.
Osim što je sloboda velika obaveza, tolika da se, često, prepliće sa neslobodom.
shmoo shmoo 16:05 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

gvozden1

Pisao sam o tome, možda nije postojao stopostotni recept da se izbegne, ali je činjenica da se nije ni pokušalo, naprotiv, hrlilo se u Jugoslaviju, i moljakalo da se prizna ta država, a važni faktori se ustezali.



Па знаш како, пријала је та улога пијемонта слободе на Балкану (Апенини су имали свој Пијемонт, а ни данашња савремена Немачка није настала другачије само пола века пре Југославије) ондашњој већинској Србији.

Исто као што је већинској Југославији после пријала улога оснивача и лидера несврстаних у биполарном хладноратовском свету.

На овим демонстрацијама у Београду 1961. године демонстранти су носили транспарент на којем је писало "Конго Конгоанцима". (ЛИНК)

А Конго у Африци. Шта би то требало да нас боли уво шта Белгијанци раде у Африци, зашто су убили Патриса Лумумбу и зашто у Бриселу држе мале црнчиће у зоолошком врту тих година?

Али опет се сваки Србин и свака Српкиња потресе када то види.

То нам је сада већ генетски код, Хучи.







Ја све нешто мислим, Хучи, да је то зато што је српски сељак, захваљујући Коџи Милошу, био први слободни сељак у читавој Европи који је радио на земљи која је његово власништво, а не власништво неког спахије, племића,...

Па смо постали осетљиви на ту реч слобода у свим деловима света зато што је она нама тако важна, како то рече лепо горе Чарли.


Kako je Šumadinac Sreten postao Aboridžin i najveći neprijatelj australijskih vlasti (ЛИНК)


Уосталом, погледај само колико људи овде на блогу реагује бурно на свако крвопролиће које почине Израелци над Палестинцима иако то не би требало баш нешто да се тиче обичног човека у Србији, зар не?


Padalo im je, predlagani drugi recepti, ali glavni uh odbijao.
I o tome sam pisao.



Можда зато што је "главном" дата понуда коју није могао да одбије?

Шта мислиш о томе?

Шта би онда било са Србима у Хрватској, Босни, Македонији,...? Јеси ли размишљао о томе?

Koji?



Тај тренутак се тада, половином осамдесетих, више осећао у ваздуху, у атмосфери, у разговорима међу људима у дебатама које нису ни допрле до јавности никада јер им фукара није то дозволила.

Није то био политички моменат, Хучи, па да ти наведем конкретан пример.

Било је то неко ментално стање друштва у читавој СФРЈ у том тренутку када су се осетили први наговештаји попуштања строге партијске и државне контроле.

Али је то брзо угушено подметањем националних и верских мржњи да би се забашурило у колика нас је економска и привредна говна увалила та ондашња фукара чији су и политички и биолошки потомци на власти и дан-данас од Триглава до Ђевђелије са све својим подгузним мувама у медијима преко којих контролишу још увек стање свести свих народа на том простору.

A to je najvažnije, moja namera?

Vidi, kad se do ovoga dođe, da se priča o mojoj nameri a ne o Jugoslaviji, makar dve stvari postaju jasnije, da sagovornik nema argumenata da pobije tezu, dakle teza biva potvrđena, i druga, da je sagovornik iracionalni zaljubljenik u diktaturu ili Jugoslaviju, i pokušava da je brani napadajući sagovornika.

To uopšte nije teško, može se pričati ili o kutiji u kojoj neko udara o zidove, ili smisliti nešto drugo, ali to ipak ne opovrgava da je neko, u ovom slučaju ti, progutao mamce koje su zabacili, pa sad telali o maloj državi, o spasu Srbije u Jugoslaviji.

To se ne opovrgava kutijom nego se kaže da Srbija ili Srbi jesu mali jer su na dnu po brojnosti ili po površini u Evropi.

Jesu li?
Ili nisu?

Ili se kaže, da nije ušla u Jugoslaviju, desilo bi joj se to, to i to, i od svega toga ju je Jugoslavija sačuvala.


Šta je to od čega je Srbiju sačuvala Jugoslavija?

Može li o tome ili ti je zgodnije o meni i kutijama?

Ako nastaviš o meni, ja neću imati izbora, moraću prihvatiti tvoj način komunikacije pa ti reći nešto o tvojim kutijama i tvojim defektima.

A bolje bi bilo o Jugoslaviji.



Намеру сам поменуо због оног што рече Соло:


solo


Znaš Debeli ako nekome ovo što si napisao u komentaru Hučiju nije jasno onda sigurno nije dobronameran i ,,spada u onu drugu grupu,, a ti gubiš vreme pokušavajući ali to već može da se shvati kao profesionalna deformacija što je ok..



И тиме сам само желео да кажем да те не сврставам у ту другу групу блогера на коју Соло мисли.

Но, није то важно.

И шта кажеш, Југославија је била ВЕЕЕЕЛИИИИКАААА српска грешка?

Хм... Па добро, како би се данас звао стадион Војводине у Новом Саду?

Сигурно му име не би било Карађорђе.

И у Бањалуци ти не би седели Срби на власти.

И знаш још нешто, Хучи...

Срби не живе само у Шумадији.

Помири се и са том чињеницом.

Били смо и те 1918. године разбацани по Балкану као говна по дворишту исто као што смо то и данас.

Е због тога ја само стварање Југославије не сматрам тако великом српском грешком.

А како се после водила политика у тој Југославији, краљевини и републици, како су сами Срби и из Србије (види под Јаша Продановић) и ван Србије (види под Светозар Прибићевић) водили ту политику, односно "политику" (види под Пуниша Рачић) то је већ нешто друго и може се сматрати грешком.

И види под Обзнана, види под први избори у Краљевини, види под Шестојауарска диктатура, види под увлачење Титу у дупе од 1945. до данас чак и мртвом Титу, итд, итд, итд.

Да, Хучи, за све што се Србима догодило од 1918. годне до данас ми смо сами највећи кривци.

Други су нам помагали у томе да сами себе сјебемо и са Југославијом и са Србима и у Србији, али и у Хрватској, БиХ, Црној Гори и Македонији, али ми Срби смо највећи кривци што смо сами себе сјебали погрешно тумачећи једну слободарску идеју као некакву идеологију попут комунизма, републиканизма, монархизма,... Шта год већ.

Ми Срби само сами највећи кривци за то.

Осталима је то наше политикантско глупарење само ишло на руку када су видели какве смо у ствари политичке будале после те 1918.

shmoo shmoo 16:32 11.03.2023

И пригодан текст за 8. март

Хучи, знам да теби 8. март није празник, али да бисмо остали у теми Младеновићевог блога, а истовремено, знајући да ти волиш историју исто колико и ја, да теби покажем и докажем да те заиста сматрам пријатним саговорником вредним пажње на Блогу Б92, ово је у ствари за тебе:

Без милосрђа свет би био место без наде

Када је објављена мобилизација, цела Србија је устала на ноге. На зборна места похрлили су ''ратници опремљени, весели и горди''. Попут вихора долетели су на поље Косово, ослободили Призрен, ушли у Битољ... Ослобођена су вековима потлачена браћа. Турско царство се заљуљало. Широм Далмације манифестације: ''Живео краљ Петар!''. У Риму студенти узвикују ''Доле Аустрија!''. Чешки војници које шаљу у Галицију вичу: ''Slava Servum! SlavaRusum!''. У Кијеву маса полупала прозоре на аустроугарском посланству. Србија и њена војска задивили су те јесени 1912. слободољубиве људе, узбуркали слободарски дух.

Али ово није прича о мушкарцима који ће кроз наредних шест година проћи кроз ледеne кише, блато и вејавице рата, рањавани, сакаћени, убијани корачајући између безнађа и наде, на картама и у историјама само бројеви, а на пољима смрти јунаци. Ово је прича о женама, не мање храбрим од војника који су носили пушке и јуришали. Прича о милосрдним, племенитим, напаћеним хероинама, чија је мисија била очувати животе, утешити напаћене, спасавати сирочад.


Госпођа зна више медицине од свих који је испитују

Драга Љочић је имала двадесет и једну годину када је прекинула студије медицине у Цириху и пријавила се у добровољне болничарке да би неговала рањенике у Српско – турским ратовима. Чим су борбе престале вратила се у Швајцарску и 1879. године дипломирала као прва српска лекарка.

Пуна ентузијазма прионула је да лечи болесне у Београду. Али многе колеге су на њу гледале са подозрењем. Ни држава није имала разумевање. Морала је да ради као помоћник лекара. Један високи државни чиновник је чак изјавио да ''женскиња по самој својој физичкој природи'' мора да се ослања на мушкарца који је од ње јачи. А она је показивала да је равна најбољима. Притом је била супруга и мајка пет ћерки. Њен муж Раша Милошевић, један од вођа Народне радикалне странке, подржавао ју је и веровао у њену стручност. Ценили су је и многи Београђани. Пацијенти су са поштовањем говорили о докторки Љочићки. Када би се разболело дете позивали су је верујући да ће га излечити. А децу је лечила бесплатно.

Александар Дероко, наш знаменити архитекта, писац, академик, један од првих српских пилота, у својим Сећањима пише како је као мали био мутав. Нико није знао узрок, те родитељи позову Драгу Љочићку, она ће сигурно пронаћи разлог. И одмах га је нашла. Гурнула је кашичицу у детиња уста, погледала и насмешила се. ''Искувајте ми добро ове маказице''. Њима је пресекла нешто испод Алекасндровог језика и после нису успевали да зауставе његово причање.

Као једна од првих српских суфражеткиња, борила се за давање права гласа женама. Попут многих поборница социјалистичких идеја Светозара Марковића и она је носила кратку косу. Године 1906. основала је Српски народни савез жена. Одлучно се залагала за отварање дечијих болница и домова за сирочад.

Имала је диплому Циришког медицинског факултета, али је била приморана да полаже допунске испите не би ли јој дали лекарску дозволу за рад. Задивљен њеном стручношћу Владан Ђорђевић је изјавио: ''Ова госпођа зна више медицине него наша цела комисија''. Ове речи добијају на значају јер их је изрекао први доктор хирургије у Србији, оснивач Српског лекарског друштва, оснивач Црвеног крста Србије, оснивач цивилног и војног санитета, зачетник српске соколске организације, министар, председник владе, књижевник, академик...

Чим је 1912. избио Први балкански рат, Драга Љочић је отишла на фронт да лечи рањенике. Чинила је то предано и стручно, са много љубави за унесрећене војнике и цивиле. И тако шест година, све до окончања Великог рата када су њој биле шездесет и три године.

У холу КБЦ др Драгиша Мишовић скоро су постављене три мермерне плоче са именима добротвора. Међу њима је и Драга Љочић, као и две њене саборкиње из Кола српских сестара, Мејбел Грујић и Бланш Веснић. Нашом пословичном немарношћу и нестручношћу није наведено када је болница подигнута, под којим је именом радила, колико су новца у њену изградњу добротвори уложили. Биће да се то догодило између 1922. и 1925. године. Пре свакако није јер су главни добротвори били краљ Александар Карађорђевић и краљица Марија, а сасвим сигурно није ни после 1926. године када се упокојила и докторка Драга Љочић.

Њен живот није био лак. Заједно са мужем пропатила је због самовоље и нетрпељивости краља Милана Обреновића према радикалским идејама слободе и једнакости. У ратовима су јој здравље и живот стално били угрожени. Њена борба у Српском лекарском друштву за једнакост лекарки наилазила је на отпор. Била је узор многим девојкама, па и сопственој ћерки Радмили, која је такође постала завршила медицину и постала лекар.

Нова Косовка девојка


Кад помислим на Надежду Петровић прожму ме снажне емоције. Дивљење, поштовање, туга. У животу је досезала радости стварања, пријатељи су јој били умни књижевници, сјајни сликари, величанствене жене које су попут ње волеле живот, али се нису двоумиле када га је требало даривати рањенима или болеснима.

Имала је дванаесторо сестара и браће. Њихов отац Димитрије-Мита Петровић, који је учио сликање код Стеве Тодоровића, био је наставник цртања у чачанској гимназији. Мајка Милева, рођена Зорић, била је сестричина великог народног трибуна Светозара Милетића. У породици Петровић било је много љубави, труда и учења. Готово сва деца су поседовала таленат за писање и цртање.

Препознавши Надеждин таленат, отац ју је подржавао у намери да постане сликарка. Прво је учила код Ђорђа Крстића, а потом студирала сликарство у Минхену. Париз јој отвара видике и она учи и слика са великом страшћу. Њена платна су импресија, емоција, снага, лепота. Почиње да излаже у Београду, али и у многим градовима Европе. Заједно са Петром Убавкићем, Урошом Предићем, Марком Муратом, Ђорђем Јовановићем, Симеоном Роксандићем, Бетом и Ристом Вукановић, оснивач је Ладе, првог уметничког удружења код Срба. Питам се колико су је дотицале негативне критике неколицине београдских критичара који не могу осетити и разумети лепоту њеног колорита и снагу изражајног покрета? Дозвољавам себи да издвојим њену слику ''Море''у којој моја морнарска душа препознаје сву његову моћ, чује хук таласа, осећа мирис соли. Али и тајну, усхићење пред непознатим и силним.

Надежда је као и њене сестре и браћа, васпиатвана у родитељској кући да воли свој народ и своју земљу. Зато не чуди да је 1904. године, након што из Старе Србије и Македоније стижу гласови о турском терору над српском нејачи, са пријатељицом Милицом Добри отутовала у те крајеве носећи помоћ за људе у збеговима. Видевши патње обесправљених и саосећајући са њима, оне су дошле на мисао да је потребно створити хуманитарно и родољубиво удружење које би помагало угрожене сународнике.

У кући Димитрија Петровића, у Београду, окупило се повеће друштво. Угледан и родољубив свет. Домаћинова ћерка Надежда и Делфа Иванић, супруга дипломате Ивана Иванића, изнеле су присутнима своју замисао. Брзо је постигнут договор о оснивању друштва. За председницу је изабрана Савка Суботић, велика заговорница националне слободе Срба у Војводини, а потпреседница је постала Делфа Иванић, док је Надежди припало место секретара. Име друштву је дао Бранислав Нушић - Коло српских сестара.


Друштво је прихваћено у целој земљи и водиле су га образоване жене, понајвише учитељице и супруге угледних грађана. А онда, 30. сптембра 1912. године, Србија објављује мобилизацију. Попут пожара ношеног олујним ветром, шири се вест. На висовима пламте кресови, по градовима и селима одјекују црквена звона, треште добоши, пуцају прангије, коњаници јашу до најудаљенијих села. Ка мобилизационим местима похрлило све што је пушку могло да носи, па и они који то нису били у стању.
Сви би да пођу у Стару Србију, да ослободе Косово. Павле Поповић, професор старе српске и народне књижевности, прекинуо је семинарски час и заједно са своим студентима пожурио да се пријави у добровољце. Исидора Секулић у Пијемонту ускликнула: ''Велико је време и диван живот сада...''

Нема младог човека који није ступио у добровољце. Једнино сироти Дис, лежећи болестан у постељи, чита новине и слуша ко све од ''његових'' иде на Косово. Бранко Лазаревић (сестрић песникиње Милице Стојадиновић Српкиње и будући књижевник), Станислав Стефановић (студент медицине, будући оснивач катедре за патологију), Иво Ћипико (Србин католик из Каштел Новог, прозаиста и песник), Ристо Одавић ( књижевник и будући драматург Народног позоришта), Вељко Петровић (књижевник, будући председник Матице српске, Српске књижевне задруге, и академик), Јаша Томић (новинар, књижевник, политичар), Бруно Барили (италијански композитор, отац Милене Павловић Барили која ће постати сликарка какве до тад код нас није било), Сања Живановић (студент технике, син политичара Живана Живановића и сестрић Драгутина Димитријевића Аписа), Воја Гарашанин (син Милутина Гарашанина и унук Илије Гарашанина), Милутин Бојић, Станислав Винавер...

Списак је дугачак, многи су прекинули студије у иностранству или остављали своје послове у другим земљама попут Тодора Швракића, сликара и професора у Сарајеву, пријатеља Петра Кочића, и похитали у Србију да се пријаве у добровољце. Пријавио се чак и Јован Жујовић, председник Српске краљевске академије, али га нису примили због година.

Не часећи часа Надежда и њен брат Владимир са српском војском полазе у Стару Србију. Њихов четрнаестогодишњи бат Растко као добровољац негује рањенике у београдским болницама.

Надежда је међу најпожртвованијим болничаркама. Називају је сестром милосрђа и новом Косовком Девојком. Али тешки услови, дуги маршеви и страхоте који јој сламају душу и тело, смрт родитеља, све то доводи до тога да оболева од упале плућа, колере, тифуса. Упркос несрећи, она слика, пише, фотографише. Непроцењив је тај њен рад за културу и историју.


Године 1914. Надежда је у Венецији са Растком. Чим су чули да је Аустоугарска објавила рат њиховој отаџбини, враћају се кући. Почиње невиђена епопеја српског народа и чудесан подвиг Надеждин.

Војна команда је шаље у Рим да на конференцији представља Србију, предлажу јој да иде у Женеву у саставу комисије Црвеног крста. Незамисливо јој је да се склони од несреће која је задесила њену земљу. Поново је добровољна болничарка. Неописиви су ужаси и патње у ваљевској болници где негује рањене и оболеле од тифуса. О томе сведоче писма која је она слала породици. Док их читамо и нас обузима очај. Доносе тешке рањенике Дунавске дивизије. Крвави завоји, смрскани удови, јауци. Тифус...

Гледајући те младе људе осакаћене и унесрећене, она мисли да ће полудети. Плаче из дубине очајне душе. А ти сироти људи њу теше. Један је милује по рукаву и кроз сузе говори: ''Храбро госпођице Надежда, даће Бог, истрајаћемо, победићемо...''

Ваљевска болница је пакао у ком пегави тифус свакодневно коси српске војнике и цивиле, ратне заробљенике, лекаре, добровољне болничарке. Велика патња, огромно умирање. Начелник санитета српске војске пуковник др Лазар Генчић бележи да је цео град болница. Пуне рањеника и заражених су све касарне, хотели, кафане, кафанице, сви магацини. Улице су пуне лакших рањеника.

Велико је саможртвовање лекара и болничарки. Др Самјуел Кук, амерички лекар и хуманиста, одбија да прими вакцину. Потребнија је, говори, српским војницима.Смрт од тифуса није заобишла ни њега. Сахранили су га у српској земљи.

Епидемија је однела хиљаде и хиљаде живота. Однела је и Надеждин.

Ко да заборави дивну нашу хероину?

Неустрашива ћерка војводе Мусића

Надеждиној пријатељици Делфи Иванић судбина је наменила другачији, мада такође тужан крај.

Ова племенита и храбра жена рођена је у Подгорици. Њен отац дон Иван Мусић, Србин католик, био је жупник у поповопољском пољу Равно. Године 1875. скинуо је свештеничку одежду и у православном манартиру Завала, подно планине Острог, проглашен за војводу Херцеговачког устанка. Касније, погођен интригом кнеза Николе, напушта Подгорицу и одлази у Београд где прелази у православље.

Тек што је напунила пет година Делфи умире мајка Цвијета. Две године касније умире јој и отац. Усвајају је Михаило Богичевић, председник општине београдске, унук познатог српског устаника Анте Богичевића, и Катарина Константиновић, несуђена вереница Кнеза Михаила.

Завришивши Високу школу за девојке у Београду, шаљу је на студије хемије у Женеву. Поставши учитељица одлази 1901. године у Скопље да помогне образовању српског народа. Ту упознаје дипломату Ивана Иванића. Он је наочит, образован и што јој се посебно допало, упоран национални радник. Притом је писац и новинар. Одмах су се свидели једно другом и венчали.

Захваљујући родитељима, а сада и супругу, Делфа познаје све високо школоване људе у Србији. Међу њима посебно јој је драга Надежда Петровић. Са њом и још неколико пријатеља 1903. године оснива хуманитарно и родољубиво удружење Коло српских сестара.

Вест о избијању рата Србије и њених савезника против Турске, познатог као Први балкански рат, затиче је у Лондону где је њен супруг у дипломатској служби. Енергична и предузимљива оформљује болницу за рањенике. Заједно са леди Пеџет одлази у Србију и са собом води групу добровољних болничарки. Следеће, 1913. године, оснива болницу за рањенике у Драчу у којој ради као добровољна болничарка.

Само што се вратила у Лондон, почиње Велики рат. Несрећа која је задесила њен народ подстиче је да настави са хуманитарним радом. Године 1915. оснива Српско потпорно друштво за смештај 600 српских ђака у Оксфорду и Бирмингему. Током рата она са мужем чини још много добрих дела. Због испољене хуманости добија Медаљу за милосрђе ''Флоренс Најтингејл''.

Кад је 1930. Алекса Стојановић, један од вођа Народне радикалне странке и члан одбора београдске општине, наумио да због регулације улице сруши зграду подигнуту 1739. године, Делфа се жестоко успротивила. Упорно је убеђивала Станојевића да одустане од уништавања културне заоставштине, предочавајући му како Немци чувају своју баштину. Њен углед и истрајност на крају су победили. Најстарија кућа изграђена у балканском стилу, у којој је почетком 19. века радила Велика школа, остала је да сведочи о једном времену. У њој је данас Музеј Вуков и Доситејев.

Али пред Делфом је нови изазов. После двадесет шест година Немци поново окупирају Србију. Њено родољубиво срце не мири се са поразом и она почиње да подржава покрет Драже Михаиловића. Због тога је гестапо у два наврата хапси. Када је Београд ослобођен, поново бива ухапшена. Овог пута је затварају комунисти као противницу њихове власти. Срећом, Јаша Продановић који добро зна да је Делфа Иванић искрени родољуб и велика добротворка, успева да издејствује њено пуштање. Али само за кратко.

Неустрашива и поносна, пријавила се као сведок одбране на суђењу генералу Драгољубу Михаиловићу. Чак пише Президијуму ФНРЈ: ''Већи је победник, свакако, онај ко зна да прашта баш онда када је у снази и моћи''. Верује да би праведно суђење и ''то миротворство деловало на српски народ''. Чак нуди своју, уместо Михаиловићеве главе. Наравно, одмах је ухапшена. По изласку из затвора повлачи се у осаму скрхана још једним разочарањем. Нове власти су укинуле Коло српских сестара као буржоаску творевину, а можда им се није допадало ни оно српских у његовом имену. Зграду Дома у Ресавској улици доделили су АКУД-у Иво Лола Рибар. Срећом по нас и историју, доживела је осамдесет и једну годину, довољно дуго да напише биографију Мејбел Грујић и своје успомене.
Делфа Иванић, велика српска добротворка, носилац ратне медаље Црвеног крста, просветног ордена Светог Саве, ордена Мис Флоренс Најтингејл за милосрђе, данас је скоро заборављена. Теши ме нада да је њена напаћена душа нашла мир када је сахрањена поред супруга са којим је за српски народ учинила толика добра дела.

Србија у срцу

Другарица Делфина и сарадник у чињењу добрих дела Мејбел Грујић рођена је 1872. године у западној Вирџинији као Mabel Gordon Dunlop. Године 1901. стиже у Атину да студира археологију. Кад сретне младог српског дипломату Славка Грујића, она једва да зна где се његова земља налази. Наочит, културан и зачуђујуће образован одмах јој је запао за око. И њему се дошпала лепа, интелигентна и радознала Американка. Убрзо њу пут води у Цариград где често мисли на Славка.


У граду на Босфору она се креће у кругу Европљана.Тако упознаје Енглескињу Елоди Мијатовић и њеног, седаманест година млађег супруга. Сазнавши да је господин Чедомиљ Мијатовић дипломата, она им прича како познаје господина Грујића. Наравно да га познају и они.

Овај пар јој се одмах допао. Господин Мијатовић је човек широких знања и светских манира. Љубазан и предусретљив. То није било ништа чудно, јер су сви тадашњи српски дипломати били културни и високо образовани. Притом је угледни политичар, књижевник и историчар. Додаћу да је касније постао академик и члан Краљевског историјског друштва у Лондону.

Елоди, мада доста старија од супруга, нимало не личи на госпођу којој је једино важно како изгледа и пристаје ли уз мужа. Мејбел се диви њеном уму, образовању и посвећености многобројним интелектуалним активностима, одушевљава је што је њена пријатељица била борац за права црнаца и укидање ропства у САД. Са интересовањем и узбуђењем слуша како јој говори српске народне песме и прича о српској историји. Њено изненађење је потпуно кад сазна да је на енглеском језику написала Историју модерне Србије, превела српске народне бајке и српске народне епске песме Косовског циклуса, и да је све то објављено у Лондону. Помишља како би и сама волела да упозна тај народ, пре свега због човека ког воли.

Вођена љубављу, Мејбел следеће године одлази у Србију и удаје се за Славка. Био је то још један од бракова српских интелектуалаца са странкињама. И сваки пут су оне нашем народу учиниле многа добра.

Поставши чланица Кола српских сестара Мејбел Грујић се укључује у све хоманитарне акције друштва. Чим је избио Први балкански рат, она иде у Америку и тамо у сарадњи са Црвеним крстом, прикупља велику новчану помоћ за своју нову домовину.
На универзитету у Принстону, пред неколико хиљада студената, говори о Србији и њеној борби за ослобођење поробљених сународника у Турској.

Почетак Великог рата затиче је у Енглеској где је Славко у дипломатској служби. Одмах се латила посла и почела да прикупља новчану помоћ за своју нову домовину. У Лондону заједно са Флором Сандс оснива болницу Светог Јована и са групом добровољних болничарки одлази у Србију. Одлучно ради и на организацији америчке мисије.

Рат се завршио. Мејбел и Славко Грујић, знајући колико је образовање важно за један народ, чине све да Срби не заостану за другим европским народима. Својим везама, угледом и убедљивим образложењима успевају да 1920. године од Карнегијеве фондације добију 100.000 долара за подизање Универзитетске библиотеке у Београду.

Њих двоје нису заборавили ни српску сирочад. Године 1923. за њих су основали летњи амерички дом у Селцу, на Јадрану. Поред српске, ту летују и деца из Загреба и Љубљане.

Својим угледом допринела угледу Србије

Још једна Американка, удата за српског дипломату, учинила је много тога за његов народ и земљу. Када је 1902. године Миленко Веснић, посланик Србије у Риму, упознао Бланш Улман, одмах је знао да је она жена коју толико дуго чека. Осим физичке лепоте, из ње зрачи префињена отменост. Природно кокетна и духовита, у друштву се кретала самоуверено. Увек љубазна, али на одстојању које омогућава непотребну присност. Према Миленку је, напротив, показивала наклоност. Већ неко време је била удовица и то богата, којој ништа није недостајало осим пажње и љубави. Венчали су се у руској цркви у Паризу, где је Веснић био постављен за посланика краљевине Србије.

Бланш је импоновало што јој је муж, како се говорило, дипломата од каријере. Притом интелигентан, образован – био је двоструки доктор права - говорио је перфектно француски, немачки, енглески и италијански језик. Била му је у свему потпора. Суверено се кретала у високом париском друштву, где је имала добре везе и важна пријатељства. Њена сестра је била удата за војводу од Монморансија, потомка једне од најстаријих и најугледнијих француских племићких породица. Све је то Миленку користило у дипломатским пословима.

Српско посланство је брзо постало познато по савршено организованим пријемима каквим су могли да се пореде само они у амбасадама Велике Британије и Русије, захваљујући Бланшином новцу и њеној умећу да званице дочека, угости и придобије својим шармом. Веснићима су на вечере долазили француски председници и министри, академици и уметници, најпознатија пера Француске.
Бланш је први пут дошла у Србију 1906, када је Миленко постављен за министра правде, чиме је остварио једну своју стару амбицију. Тада се упознала са виђеним београдским госпођама и постала чланица Кола српских сестара. Забележено је да је она ''својим издашним прилозима нарочито допринела раду организације''. По избијању Првог балканског рата 1912. године, организовала је прикупљање новца за опремање болнице са 140 кревета која се налазила у два павиљона Основне школе ''Цар Урош'' (данас ОШ ''Владислав Риникар'') и притом сама приложила значајна средства.

У Колу српских сестара блиско је сарађивла са Делфом Иванић, Мејбел Грујић и Јеленом Лозанић, ћерком српског научника Симе Лозанића, иначе доброг пријатеља Миленка Веснића. Јелена је током балканских ратова, а посебно током Првог светског рата, упознавала светску јавност са недаћама и трагедијом Срба. Са супругом Џоном Фротингамом, познатим америчким добротвором, прикупљала је значајну материјалну помоћ за унесрећене земљаке.

Поред тога Бланш је била председница фонда Удружења за спасавање српске деце у Паризу. Послала је 200.000 динара за подизање Дома Материнског удружења у Београду, што је била највећа помоћ том Удружењу.

У Паризу је 1916. године, предвођен Делфом Иванић, Миленком Веснићем и др Милић Радовановићем, оформљен Комитет српских жена. Заједно са њима Бланш успева да заинтересује француску јавност за помоћ Србима. Помагала је и друштво La Nacion Serbe et France, на чијем су челу били Миленко Веснић и његов блиски пријатељ Огист Боп. Подстакли су своје француске пријатеље да Србима шаљу пакете и финансијску помоћ.

Бланш се током рата непрестано ангажује помажући отаџбини свога супруга. . Била је потпреседница Одбора Српског црвеног крста, председница Друштва за спасавање српске деце, почасни члан Материнског удружења. Заједно са Миленком је члан утемељивач хуманитарне организације Задруге академичара из Србије, Црне Горе и Боке Которске. Њеним залагањем и утицајем, новац за српске сирочиће и избеглице прикупљају војвоткиња од Роана, маркиза де Ган, војвоткиња од Марлбороа, маркиза Крју и још много угледних Францускиња и Енглескиња.

Током рата њена ћерка Лусила, коју је Миленко усвојио и дао јој своје презиме, негује рањенике у руској болници у Паризу. За своју хуманост и смелост одликована је од француске владе златном медаљом за борбу против епидемије. Још као малој девојчици Миленко јој је за учитељицу узео једну младу Мостарку, тако да је српски говорила најчистијим херцеговачким наречјем.

Српској ствари Бланш је можда највише допринела својим везама у Сједињеним Америчким Државама. Као блиска пријатељица Едит Вилсон, веома утицајне супруге америчког председника Вудроа Вилсона, и сестра Џорџа Блументала, директора National Continental Bank из Њујорка, помогла је Миленку Веснићу да као шеф Српске ратне мисије у САД 1917. године, поред важних америчких политичара, придобије и председника Вилсона за политичку потпору Србији. Србија је добила новчане кредите неопходне за наставак рата.

Након Миленкове смрти, Бланш је финансирала изградњу школе у његовим родним Дунишићима.

Колико је била цењена сведочи и једна фотографија са прославе победе у Великом амфитеатру Сорбоне 1919. године, на којој се види како седи у првом реду поред председника Републике Рејмона Поенкареа и председника владе Жоржа Клемансоа, иначе врсног новинара и власника листа ''Л'Орор'' који у време афере Драјфус објављује познато Золино писмо J’accuse.

Хиљадењихзавређују наше поштовање

Многе су жене током три рата неговале рањенике, својом добротом ублажавале њихове муке, прикупљале значајне своте новца за болнице и унесрећене. Не могу их свенабројати, али споменућу неколико као у знак захвалности многим хиљадама оних које нисам поменуо.

УчитељицаЉубицаЛуковић, председница Кола српских сестара, болничарка још у Српско –турском рату, умрла негујући оболеле од тифуса 1915. године.

Мирка Грујић, ћеркаЈеврема Грујића, председница Кола српских сестара и добровољна болничарка у балканским ратовима и у Великом рату.

Савка Суботић, с мајчине стране из познате породица Полит-Десанчић, супруга Јована Суботића и мајка др Војислава Суботића, чувеног хирурга и оснивача Медицинског факултета у Београду. Прва је председница Кола српских сестара. Борила се за подизање виших девојачких школа и помагала сиромашним девојчицама да се школују за учитељице.

Катарина Миловук, једна од оснивача Кола српских сестара, оснивач Женског музичког друштва, управница и предавач на Вишој женској школи где су јој ученице биле др Драга Љочић, Милка Гргурова, глумица и добровољна болничарка, сликарка Надежда Петровић, Мага Магазиновић, новинар, кореограф, прва српска модерна плесачица, Станка Глишић, сестра писца Милована Глишића, Драга Машин.
Анђелија Станчић, књижевница и учитељица која је две године бесплатно учила ђаке у Охриду који је тад био у саставу Турске, добровољац у Великом рату као болничарка.

Јелена Димитријевић књижевница, писац сјајних путописа (Писма из Солуна, Писма из Индије, Писма из Мисира, Нови свет или у Америци годину, Седам мора и три океана). Суочена са буграском пропагандом у Старој Србији и Македонији иницирала је као чланица да Коло српских сестара, 1906. године, покрене календар Вардар.

Верујем да нема наше породице у којој није постојала нека добротчинитељка, добра душа, пожртвована мајка, сестра, супруга, ћерка или бака. Пријатељ и утешитељка унесрећених и очајних. Могло би се о њима писати и писати... Морала би наша држава, а угледајући се у народе који памте и негују сећања, подићи споменик са именима сваке чланице Кола српских сестара, Црвеног крста или неког дугог хуманитарног удружења из времена балканских ратова и Великог рата. Био би то велики споменик, али још већи су били њихова љубав, милосрђе и нада да ћемо опстати.




(Текст је објављен у последњем броју часописа Савиндан који издаје Милешевски културни клуб Свети Сава из Пријепоља.

Аутор текста је Радослав Веснић млађи којем је Миленко Веснић био деда стриц.

Скинуо сам само слике ових дивних жена из оригиналног рукописа који је ишао у штампу да не бих овде оптерећивао блог. Те слике се могу наћи на интернету.)



solo solo 16:49 11.03.2023

Re: И пригодан текст за 8. март

shmoo


On je naš najmlađi vojnik, najveći zaborav i naša najveća sramota


https://mudrolije.org/najmladjivojnik/




shmoo shmoo 16:55 11.03.2023

Re: И пригодан текст за 8. март

solo
shmoo


On je naš najmlađi vojnik, najveći zaborav i naša najveća sramota


https://mudrolije.org/najmladjivojnik/





Да, знам.

Али тако то бива са сваким народом који допусти да га деценијама води фукара.

Ово редовно пуштам клинцима у школи када радимо "Плаву гробницу" или "Међу својима".

А и не морам то да радим. Знају ово клинци напамет и пре тих наших заједничких часова.

Ваљда ће једног дана ти клинци бити бољи од нас.





gvozden1 gvozden1 17:26 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

, пријала је та улога пијемонта слободе на Балкану (Апенини су имали свој Пијемонт, а ни данашња савремена Немачка није настала другачије само пола века пре Југославије) ондашњој већинској Србији.
Исто као што је већинској Југославији после пријала улога оснивача и лидера несврстаних у биполарном хладноратовском свету.

Apsolutno različite stvari.

Oduševljavanje ulogom u nesvrstanima je bilo oduševljavanje vođom.
Naš Tita je glavni, dokaz da je Jugoslavija velika u očima drugih, taj sentiment.

Srbi nisu imali ni potrebu ni oduševljavanje ulogom Pijemonta, nije bilo nikakvih naznaka u srpskim političkom životu za ujedinjavanje sa Hrvatima, o Sloveniji ništa nisu mi znali niti ih je zanimalo.
Ni u Nišu nisu umeli, čak ni ti koji su pravili deklaraciju da nacrtaju granice, nisu znali gde je to.
Pašić je Maribor zvao Marburg, ništa mu to nije bilo blisko, čak ni njemu.

Srbi su stvaranje Jugoslavije prvenstvo doživeli kao rešenje svog nacionalnog pitanja, pitanja srpske nacije, a ne nekog ugleda u svetu, poput oduševljavanja Titinim ulogom u nesvrstanima.

Ulaze u državu gde su oni najveći, najznačajniji, pobednici, njihov kralj, njihov novac, oni glavni....to je ono što je zavaralo Srbe, ne neka velika priča o Pijemontu ili veličini u očima drugih.


Можда зато што је "главном" дата понуда коју није могао да одбије?

Шта мислиш о томе?


Mislim isto što i o ostalim teorijama zavere.
Mož da bude ali ne mora da znači.

Zna se raspored snaga glavnih igrača, Francuzi, Klemanso, više na strani Srbije nego Jugoslavije, Amerika, Vilson generalno za nacionalna a ne nadnacionalna rešenja, Engleska protiv Srbije, ali je tad već bila izgubila primat u svetskoj politici.

Ko je Aleksandru ponudio to što se ne odbija?

Ostaje priča o masonima.


подметањем националних и верских мржњи д


Treba li Srbima podmetnuti želju da se bore za svoje, srpske, interese?

Možda to nije bilo podmetanje, nego samo neka niša slobode kad se smelo reći da Srbi žele da zaštite svoje interese.

A mržnja.
Produkt odnosa sa Hrvatima, nikakvo podmetanje.
Naši odnosi su bili odnosi Jasenovca, i pre toga Mačve i Sarajeva.
Pa šta je trebalo da se javi u uslovima kad je postalo moguće iskreno i otvoreno razmišljati i govoriti?
Ljubav sigurno ne.
Mržnja nije podmetnuta, nego je logična posljedica onoga što su Srbi doživeli.


Хм... Па добро, како би се данас звао стадион Војводине у Новом Саду?

Сигурно му име не би било Карађорђе.


Što ne Karađorđe, gde bi to bio Novi Sad, u kojoj državi, da nije nastala Jugoslavija?

Hajd pokušaj da smisliš tu državu, imajući naravno u vidu ondašnje okolnosti.

Novi Sad je nesporno srpski, i nije ni tad ni sad postojala ikakva šansa da pripadne ikom drugom.

Sami Novosađani tako rekli.


I ovo je jedan od pokušaja da se izmisli neka korist po Srbiju od Jugoslavije, a nje nema pa nema.


shmoo shmoo 20:53 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

gvozden1

gde bi to bio Novi Sad, u kojoj državi, da nije nastala Jugoslavija?

Ko je Aleksandru ponudio to što se ne odbija?

Ostaje priča o masonima.

I ovo je jedan od pokušaja da se izmisli neka korist po Srbiju od Jugoslavije, a nje nema pa nema.



Не знам, Хучи, чији би данас био Нови Сад.

Ако узмем у обзир оно што знам, Банат би (са све Фрихендовим Панчевом ) данас био у потпуности румунски иако су Срби чинили огромну већину у овом нашем делу данашњег Баната и те 1918. да није било утицаја Миленка Веснића и Михајла Пупина на Вудроа Вилсона. Тешка је борба ту била вођена.


Granice Jugoslavije su iscrtane u misterioznoj američkoj „Crnoj knjizi“ (ЛИНК)


Прва два дела серијала:

1) Pančevo je bilo doslednije od Pariza (ЛИНК)

2) Srbija je mala Amerika u jugoistočnoj Evropi (ЛИНК)


Читајући ово на линковима пажљиво, нисам баш тако сигуран да би Нови Сад, Бачка и Срем данас били саставни део Србије ма шта год становништво о томе мислило. Ни у Србији становништво тада нико није ни питао шта желе, зашто би те 1918. године то тек питали становништво Баната, Срема и Бачке, само тек бивших територија некада велике и моћне К унд К империје.

Нисам сигуран да је при цртању граница у Версају било баш толико битно који је народ ту био већински у том тренутку. Пре бих рекао да је било битно ко ће имати више утицаја на оне који одлучују у Версају (види прво под Вудро Вилсон, а онда и Клемансо, па остали).

А тек о Србима у Хрватској и Србима у Босни и Херцеговини да не причамо. Ко зна у којој би држави они завршили те 1918. године.

Зато та Југославија за Србе и јесте била ово што кажеш:

Srbi su stvaranje Jugoslavije prvenstvo doživeli kao rešenje svog nacionalnog pitanja,


И у том смислу, макар за те Србе ван Србије, Краљевина Србија јесте имала улогу пијемонта.

(Пошто стално говориш "Срби нису имали потребу, Срби нису то тако доживљавали" итд. опет те подсећам да Срби нису ни онда били а нису ни данас само Шумадинци и није само мишљење Срба Шумадинаца ту релевантно. Није било ни онда, 1918, а није ни данас.

Додуше, не знам колико то допире до тебе јер си ти једном приликом релативизовао чак и улогу комита српске јужне пруге годинама пред почетак и у балканским ратовима директно тиме пљунувши на мог прадеду комитету који је годинама одлазио из Ниша на сезонски рад у околину Куманова крвавећи тада своје гаће и кољући се са Турцима и Шиптарима у циљу уједињења са браћом Србима у Старој Србији.

Јбг, немате само ви Шумадинци ауторско право на име четник.

Право да ти кажем, такав аријевски став о сопственом српству и како су једино они прави Срби доживљавао сам до сада још само од Црногораца и Херцеговаца. А ево сада и ви Шумадинци почели да се бусате у груди својом српском аријевштином.

Је л' то нека прелазна болест?)

Заборављаш да је повод за Први светски рат и био становити догађај у Сарајеву који су на терену извршили тада скоро деца идеалисти и ентузијасти луди за слободом и правдом, али не и српски националисти, јер је иза њих логистички стајала једна становита невладина удруга из Краљевине Србије.





А Млада Босна није била никаква српска националистичка организација у Босни, него пре једна револуционарна организација састављена од свих нација и вера у Босни и Херцеговини са циљем рушења једног дотрајалог класног поретка и са циљем мењања друштвених односа у којој се на национално ослобођење на Балкану гледало само као на један од путева у успостављању новог поретка у Европи после рушења две вишевековне дотрајале и иструлеле империје.

(И ето откуд после Првог светског рата Мустафа Голубић, потомак старе беговске породице из Стоца, и још неки са њим, прво у Бечу повезани са Трећом интернационалом, Коминтерном, па затим у НКВД итд, итд, итд. иако су пре тога учествовали као српски добровољци у ратовима 1912-1918)



Тромо се време вуче
И ничег новог нема,
Данас све као јуче,
Сутра се исто спрема…

И место да смо у рату,
Где бојне трубе јече,
Ево нас у казамату,
На нама ланци звече.

Ал’ право је реко
пре Жерајић, соко сиви
Ко хоће да живи, нек мре,
Ко хоће да мре, нек живи.




Ипак бих ја све ове детаље узео у обзир пре олаког изрицања става да би Нови Сад данас несумњиво био српски чак и да није било Југославије.


Ko je Aleksandru ponudio to što se ne odbija?



Ово све горе у коментару ти је уједно и одговор и на ово питање.


Ulaze u državu gde su oni najveći, najznačajniji, pobednici, njihov kralj, njihov novac, oni glavni....to je ono što je zavaralo Srbe,




А то није одушевљавање улогом пијемонта?


- Па добро, колико више кошта та ваша српска крв?
- Бум, бум, бум!!!


(Плодотворан демократски дијалог у Скупштини Југославије 1928. године.)


П.С. Како ти се допада текст из Савиндана?

(Не замери на словним и осталим грешкама, то је нека средишња верзија током лекторско-коректорског рада пре штампања.)

gvozden1 gvozden1 21:35 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Ако узмем у обзир оно што знам, Банат би (са све Фрихендовим Панчевом ) данас био у потпуности румунски иако су Срби чинили огромну већину у Банату и те 1918. да није било утицаја Миленка Веснића и Михајла Пупина на Вудроа Вилсона. Тешка је борба ту била вођена.

Dve, ali baš velike rupe, su u ovom tvom zaključivanju.

Prva, što je Jugoslavija bila ikakav uslov za svo ovo angažovanje Pupina u Versaju?
Nije, sve bi to bilo i moguće i vrlo verovatno i da je srpski cilj bio Srbija a ne Jugoslavija.

Teško je pretpostaviti, a nemoguće dokazati, da bi Pupin ostao neaktivan da srpski cilj nije bilo Zagorje i Maribor.

Dakle, još jedna smicalica koja pokušava da podmetne Jugoslaviju kao uslov za prisajedinjenje Vojvodine Srbiji.

Druga rupa, koji bi to rumunski argumenti mogli da se suprotstave odluci Banaćana da uđu u Srbiju, i koji motivi bi mogli da budu odlučujući da se Amerika, Francuska i Engleska stave na rumunsku a protiv srpske strane?

Nema ih, jedini njihov argument je bio, obećali ste nam.

I jesu im obećali Banat.
Ali obećali su Italiji mnogo više i mnogo čvršće, pa pogazili obećanje.


Rumuni kao argument imaju, obećali ste nam, a kao saveznici u ratu su bili praktično zanemarljivi, a Srbi za argumente imaju veoma zapaženu ulogu u ratu, imaju stav naroda što se uklapa u Vilsonovih 14 tačaka, i imaju Pupina koji lobira za njih.

I ti tvrdiš da je to malo, a da je presudno bilo to što se radilo o Jugoslaviji, i da je u pitanju bila Srbija, ništa od toga ne bi bilo, Banat bi otišao Rumuniji.

Voleo bih da napišeš čime se vodiš kad zakjučuješ da je Jugoslavija bila uslov Pupinovog angažmana i odluke u Versaju, da bi bez nje sve teklo drugačije.


I da


Hajd bre skoncentriši se, sto stvari ubacuješ, i mladu Bosnu, Crnu ruku, Šumadiju, nemoguće je o svemu pisati.
A naravno, i tu grešiš.

Odaberi temu makar.

shmoo shmoo 22:09 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

gvozden1

I ti tvrdiš da je to malo, a da je presudno bilo to što se radilo o Jugoslaviji, i da je u pitanju bila Srbija, ništa od toga ne bi bilo, Banat bi otišao Rumuniji.



Да, баш тако тврдим.

Алооооо! Јебеш Словенију и Загорје!

Срем, Банат, Бачка, Славонија, Далмација, Херцеговина, Босна, Црна Гора... Па чак и делови ондашње Старе Србије због којих се водио Други балкански рат.

На свим тим територијама су 1918. године живели Срби, зар не?

Мислиш да би све то постало део једне ВЕЕЕЕЕЛИИИИИКЕЕЕЕЕ СРБИЈЕ да су у Версају Срби рекли:"Боли нас курац за друге, Хрвате, Словенце итд. занимају нас само Срби! Ми имамо заслуге у рату и ми то хоћемо!"

Јес, хоће то тако да функционише у међународним односима и геостратешким интересима.

Али само у главама оних будалетина који су и 1991. серендали о границама Карлобаг-Карловац-Огулин-Вировитица.

Зато смо деведесетих и прошли тако како смо прошли јер смо серендали о ВЕЕЕЕЕЕЛИИИИИИИкој Србији на научивши ништа од тих мудрих глава које су нас представљале 1918. године.

Ти стварно мислиш да су Срби толико велики европски народ са толико политичког, војног и економског утицаја да је могао и онда, 1918, и да може и данас да поставља услове у преговорима?

Е мој Хучи... Наивно ти је то.

Ми такви какви смо били и онда и какви смо и данас можемо само да пливамо низ воду водећи рачуна да се при томе не удавимо.

Ништа више од тога ми нисмо могли ни онда, а не можемо ни данас да радимо.

Југославија, са све Хрватима и Словенцима, била нам је понуђена као решење нашег српског националног питања и то је било највише што смо могли тада да добијемо.

Да смо то одбили 1918. године, већ 1945. године би ови Титови бољшевици Србију свели на Београдски пашалук и вратили нас у 1804.

Што су и покушали на крају Уставом из 1974. због чега се онда та, условно речено српска, Југославија и коначно распала.

Али за разлику од 1914. године овај пут из те Југославије Србија је изашла са Војводином као својом територијом и са Републиком Српском у перспективи као још једном српском државом на Балкану.

Не би тога било данас да су Срби 1918. године рекли у Версају да хоће само ВЕЕЕЕЕЛИИИИИКУ Србију.

А о Косову и Метохији и Црној Гори о том потом.

Чекаћемо.

Старе смо ми чекалице.

То барем умемо. Ако већ нисмо довољно велики да постављамо услове, онда барем умемо да чекамо.


shmoo shmoo 22:21 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

gvozden1

I da


Hajd bre skoncentriši se, sto stvari ubacuješ, i mladu Bosnu, Crnu ruku, Šumadiju, nemoguće je o svemu pisati.
A naravno, i tu grešiš.

Odaberi temu makar.



Па рекох ти на самом почетку да је стварање Југославије 1918. године комплексно питање са мноштвом узрочно-последичних веза те да зато не можемо говорећи о томе да се држимо некаквих црно-белих ставова јер је та реалност сивкаста.

Жао ми је што те то оптерећује, али све ово што ми замераш што помињем јесте део те слагалице која се зове Срби и стварање Југославије 1918. године.


solo solo 23:10 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Чекаћемо.

Старе смо ми чекалице.

То барем умемо. Ако већ нисмо довољно велики да постављамо услове, онда барем умемо да чекамо.


Sa ovim natalitetom?

Želim da budem optimista.

p.s.
U mom bloku sve više se šetaju klinci koji vode decu u školu i kerove na pišanje a pričaju Ruski.

gvozden1 gvozden1 23:18 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Јес, хоће то тако да функционише у међународним односима и геостратешким интересима.

Pa daj bre te geostraške interese, šta je to presudilo da Bugari, poraženi, mogu da dobiju svoju nacionalnu državu, a Srbima to ne dozvoljavaju zbog "geostraških interesa".

Reći, tako je moralo, to su ti brale moj geostraški interesi i to je mnogo komplikovano, zapravo znači ne reći ništa.

Čim se krene u iole konkretnije (uloga Pupina) zapada se u ćorsokak jer je lako pokazati da Jugoslavija tome nije bila uslov.

Kad se pita, a što bi Banat pripao Rumuniji a ne Srbiji, nema odgovora, jer bi moralo konkretno.

Ovako, rokaj po "geostraški interesi", po " komplikovano je to" po " veeeeelika Srbija, Šešelj (začiniš sa Vjekoslav jer je to mnogo bitno) i kao nešto si rekao.

A nisi ništa.

Dakle, koji i čini interesi su bili presudni, i šta to toliko razlikuje Srbe od Bugara, da se Bugarima mogla sati nacionalna država a Srbima ne?

Ajd nešto konkretnije od "Vjekoslav " ako ikako možeš, leba ti.


I kad već pričaš o Karlovac Karlobag....

Nije to ideja od devedeset prve, niti je Šešeljeva.

Bar pet puta pre njega je bila pominjana.
Dva puta petnaeste kad su Pašiću saveznici, (Englezi konkretno) nudili proširenje na zapad za ustupak Bugarima, je granica bila otprilike to.

Treći put kad je Pašić 1818 tražio da se odredi i međunarodno verifikuje srpski nacionalni prostor koji će ući u novu državu, Lojdu Džordžu je on predlagao sličnu granicu.

Četvrti put, kad je radikalna stranka, 1923. prvi put predložila amputaciju Hrvatske, karta je sadržala Srbiju (veeeeeliku ako ti se baš sviđa) i ona se prostirala do tih granica.

Peti put kad je kralj Aleksandar došao na ideju o amputaciji Hrvatske, sličnu liniju je povukao na karti, dao je Pribićeviću da ovaj pokaže Mačeku šta može da dobije, pošto je tražio osamostaljenje
Aleksandrova Srbija je bila još veća.

I ko zna ko još i koliko puta je govorio o toj granici.
Tako da, previše važnosti daješ "Vjekoslavu"
shmoo shmoo 23:40 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

solo

Sa ovim natalitetom?

Želim da budem optimista.



Е, јебига, онда то значи да ми морамо да живимо дуже!

Ето, и то су нам увалили, нашим генерацијама.

Увек све падне на наша плећа која јесу широка, али нису бесконачно широка.

Хм, да. У праву си.

Увек се тако занесем па после треснем о земљу.

Али то није нешто што не може да се промени па да крене и у другом смеру, зар не?

Ево овде можеш да пратиш те промене бројки у реалном времену. (ЛИНК)

Па када год будемо на дневном нивоу у плусу, отварамо шампањац.


p.s.
U mom bloku sve više se šetaju klinci koji vode decu u školu i kerove na pišanje a pričaju Ruski.



Или украјински.

Да видиш колико их тек има око стадиона Чукаричког, Голф насеље итд.

Но, па ћуј стари мој...

Не бих причао овде о некима другима које познајем и допсисујем се са њима, чак ни о онима са којима делим брачну постељу и трпезу, али ето само да поменем свој случај (мада не волим да говорим о себи )...

Ја ни сам не знам колико у мени има цинцарске и јеврејске крви.

А ето ја се данас као и сваки Мујо кличем као Словенац.

Пардон, као Србин.

Тако да гледе тих младих парова са децом и кучићима по Београду који говоре српски или украјински...

Ко зна... Једног дана како ће то да изгледа...



solo solo 23:44 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Ево овде можеш да пратиш те промене бројки у реалном времену. (ЛИНК)


Pazi kad su ladno stavili Kosovo na taj sajt.
solo solo 23:51 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Тако да гледе тих младих парова са децом и кучићима по Београду који говоре српски или украјински...

Ко зна... Једног дана како ће то да изгледа...


Ja sam to naveo afirmativno da ne pomisliš....pa idemo na onih 300 miliona.

Jedino što me malo žulja da će Čarliju žena da uvede u nedeljni meni Boršč lagano pošaran sibirskom slaninicom ,,kolko senka da padne,, na uštrb srpskog pasulja.

shmoo shmoo 23:59 11.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

gvozden1

i kao nešto si rekao.

A nisi ništa.



У реду, Хучи.

Ево овако ћемо...

Ја у 2023. години заиста не знам одговоре на сва ова твоја питања о нечему што се одигравало 1918.

Заиста не знам.

Видим само да се то 1918. године у Версају није одиграло онако како ти мислиш да је требало да се одигра.

(Мада морам да ти кажем да нисам сигуран да сам игде видео да си ти јасно рекао како је то требало одиграти у Версају 1918. године... Све што сам видео од тебе по том питању јесте нешто закукуљено и замумуљено без аргумената са нагађањима шта би било кад би било без неког додира са реалношћу, ни 1918., године ни данас.)

Пошто ја већ не знам одговоре на ова твоја питања, надам се да ти знаш одговоре на моја питања. Имам их пет за тебе:

1) Како је све то у Версају требало да се одигра по твом мишљењу да би Срби добили своју државу у којој ће већина Срба расутих по Балкану бити у истим државним границама? (А да то не буде Југославија.)

2) Зашто се то није одиграло како ти мислиш да је требало да се одигра?

3) Ко је за то главни кривац што се није одиграло тако како ти мислиш да је требало да се одигра?

4) Какву је улогу заиста у томе имао онај обичан народ, Срби, у Далмацији, Војводини, Славонији, Босни, Херцеговини, Црној Гори, Македонији и Србији? Јесу ли они имали било каквог утицаја на доношење одлука у Версају?

5) Како би после тога текла историја Срба и Србије током 20. века и свега што се током њега догађало па све до овог нашег времена данас?

Али конкретно, молим те.

shmoo shmoo 00:00 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

solo
Ево овде можеш да пратиш те промене бројки у реалном времену. (ЛИНК)


Pazi kad su ladno stavili Kosovo na taj sajt.



Јеси приметио?

И ја.

Исто је и на worldometer.


shmoo shmoo 00:08 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

solo
Тако да гледе тих младих парова са децом и кучићима по Београду који говоре српски или украјински...

Ко зна... Једног дана како ће то да изгледа...


Ja sam to naveo afirmativno da ne pomisliš....pa idemo na onih 300 miliona.




Е, јбг, тек сада видим да сам погрешио у овом делу који си цитирао.

Уместо српски треба да пише руски.

Дакле, руски или украјински.

Е, Тасо, Тасо, лингвисто мој...





(Најбоља филмска верзија Тараса Буљбе коју сам икада гледао.)






Jedino što me malo žulja da će Čarliju žena da uvede u nedeljni meni Boršč lagano pošaran sibirskom slaninicom ,,kolko senka da padne,, na uštrb srpskog pasulja.



Не дај се, Чарли!

Ако си Србин и српскога рода!





solo solo 00:09 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Јеси приметио?

И ја.

Исто је и на worldometer.


Nema veze. Nabijem ih!

shmoo shmoo 00:18 12.03.2023

Коментар само за Хучија

shmoo

Пошто ја већ не знам одговоре на ова твоја питања, надам се да ти знаш одговоре на моја питања. Имам их пет за тебе:



Заборавих да ти кажем, Хучи.

Не мораш да журиш са одговорима на ова моја питања. Колико год да ти времена треба, сачекаћу те ја. Може и на неком другом блогу пошто овај истекне.

Ја сам Србин.

А ми Срби смо познати по стрпљењу.

Увек сачекамо оно што чекамо, кад-тад.


Гарсули је из Темишвара отпутовао на појутарје Тијелова. Фелдмаршал-лајтнант Франц Карл Леополд барун фон Енгелсхофен поручио му је био да причека мало у Темишвару. Да види последице своје мудрости међу Сербима. Ускоро.
Старац је тврдио да су Серби чудан народ и да их Гарсули не зна. Серби су лакоми на почасти, воле медалију, а за туђина би душу дали. Међутим, ако примете да их лажу и варају, да им дата реч није одржана, то памте. У столећа!
Са Турцима се – тврдио је Енгелсхофен – носе, око неког Косова (Енгелсхофен је писао: Cassova) већ неких триста шесет година. Серби не заборављају! То је јако непослушна и дивља врста народа. `Ein äusserst unbotmässiges und wilds Element!`



(Црњански: Сеобе 2)



gvozden1 gvozden1 00:45 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići


1) Како је све то у Версају требало да се одигра по твом мишљењу да би Срби добили своју државу у којој ће већина Срба расутих по Балкану бити у истим државним границама? (А да то не буде Југославија

Ovde su dva pitanja, kako je trebalo, i da li bi se ostvarilo.

Odgovarao sam već, ali hajde ponovo.

Nije moguće znati da li se mogla izbeći Jugoslavija.
Ali mnogo toga jeste bilo realno ostvarivo što je trebalo raditi.

Trebalo je insistirati na srpskom nacionalnom, separatnom, interesu.
Dakle trebalo je tražiti formiranje srpske nacionalne države, države Srbije, a ako to nije bilo moguće (recimo zbog opasnosti da ostane AU monarhija, što se čak i u Versaju pominjalo kao mogućnost) onda insistirati na onome što je Pašić zagovarao, definisanju srpskog nacionalnog prostora možda i bez formalnog priznavanja srpske države.
U svakom slučaju je morala, (a to je bilo realno moguće postići) povući neka granica, ne obavezno međudržavna.


Svakako nije trebalo žuriti sa formiranjem SHS, jer razloga za žurbu nije bilo, niko Srbiju nije požurivao, a vreme je radilo za srpsku stvar.

Trebalo je ostaviti Hrvate da se raspadaju u haosu koji je tamo vladao (teror bandi zelenog kadra, proboljševički elementi, odbijanje saveznika da im ikako pomogne, opšta bespomoćnost) i čekati da moli Srbiju da joj pomogne i dizati cenu te pomoći.
Tako se, uostalom, uvek ponaša neko ko je u situaciji da podigne svoj značaj u bilo kojim pregovorima.

Trebalo je sačekati da se svi ili što više oblasti direktno priključe Srbiji, a taj proces je ubrzano tekao, svakodnevno su stizale odluke pojedinih oblasti o priključenju.

Dok su izaslanici iz Zagreba stigli u Beograd, dok su bili u vozu, tri odluke takve su stigle (mislim Banjaluka, i još dve) i oni su pošli sa stavom da i te teritorije unose u SHS, ali kad su stigli saznali su da su one već prišle Srbiji.
Split je najavio da će odluku poslati uskoro.

Trebalo je sve te oblasti najpre zvanično priključiti Srbiji, iscrtati tako dobijenu kartu, nije čak morala da bude međunarodno verifikovan, mogla se delegacija Hrvata uceniti da je potpiše.

Ništa od toga nije bilo onemogućeno Srbiji, ni od koga to nije zavisilo osim on nje.


I još takvih realnih mogućnosti, kojih je mnogo, a koje idu u prilog Srbiji i Srbima.

Зашто се то није одиграло како ти мислиш да је требало да се одигра?


Zbog Aleksandrovog jugoslovenstva koje je teško razumeti.
Ко је за то главни кривац што се није одиграло тако како ти мислиш да је требало да се одигра?


Aleksandar.
Mogao je mnogo toga bolje da uradi, sve i ako je morao da pravi Jugoslaviju, a nije.

Kasnije je pokazivao znake kajanja (to sa amputacijom npr) ali bilo je kasno.



4) Какву је улогу заиста у томе имао онај обичан народ, Срби, у Далмацији, Војводини, Славонији, Босни, Херцеговини, Црној Гори, Македонији и Србији? Јесу ли они имали било каквог утицаја на доношење одлука у Версају?


U samom Versaju ne naravno, ali je mogao da bude argument u rukama srpske strane, što Srbija nije koristila.
Mogao je i da bude sredstvo na strani Srba u stavljanju Hrvata na manje značajno mesto u SHS, to sam objasnio gore, ali Srbija ni to nije iskoristila.

5) Како би после тога текла историја Срба и Србије током 20. века и свега што се током њега догађало па све до овог нашег времена данас?


S obzirom na to da je Srbija prošla loše, i da to da je teško i zamisliti lošiji tok istorije po Srbe od ovoga što se desilo, po logici stvari tok bi bio povoljniji po Srbe.

Mogući scenariji su mnogobrojni, malo je besmisleno nagađati ih, ali sa bi bilo bolje, izvesno je.
shmoo shmoo 01:09 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

gvozden1

1, 2, 3, 4, 5



Захваљујем на овим одговорима.

Потпитање!

Nije moguće znati da li se mogla izbeći Jugoslavija.

Zbog Aleksandrovog jugoslovenstva koje je teško razumeti.

Aleksandar.
Mogao je mnogo toga bolje da uradi, sve i ako je morao da pravi Jugoslaviju, a nije.



Ако је све то тако, зашто онда то питање стварања Југославије пре 100 и више година и ево већ 30 година откако те Југославије нема још увек изазива толико узбуркавање духова код Срба?

(Чини ми се да је то тако само код Срба. И код неких научника по иностранству. Нисам сигуран да је тако и код Хрвата, Словенаца итд.)

Зашто?

Било је тако како је било, све смо описали и образложили у историјским уџбеницима и научним радовима.

Зашто онда то питање Југославије још увек тако узбурка српске мозгове и душе?


Зашто, Хучи? (ЛИНК)


Зар ми Срби нисмо у стању да сами себи толико дуго опростимо историјску грешку, како ти кажеш, коју смо направили?

Да није због тога што ипак није баш тако извесно да би нама Србима било баш толико боље у 20. веку, са свим оним што је он носио са собом после 1918. па до 2000, без те Југославије као ти тврдиш?

Mogući scenariji su mnogobrojni, malo je besmisleno nagađati ih, ali sa bi bilo bolje, izvesno je.


Е, видиш, у то ја већ нисам тако сигуран да је извесно.

'Ај, ако те не мрзи, напиши ми укратко који су то ти сценарији који су били могући али се нису одиграли а у којима би Србима било боље без стварања Југославије.

Ја не могу ниједан од таквих да замислим. Код мене у мојим замишљањима те ситуације све нешто не дај боже за Србе без те Југославије у 20. веку.

gvozden1 gvozden1 01:53 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići


Ако је све то тако, зашто онда то питање стварања Југославије пре 100 и више година и ево већ 30 година откако те Југославије нема још увек изазива толико узбуркавање духова код Срба?

Očigledno zato što je ostavila mnogo posledica.
Predugo trajala, to prvo, a drugo, najvećim delom bila klasična jednopartijska diktatura.

Jedna od posledica je i tvoja zbunjenost da li je komunizam diktatura ili ne, da li je zabrana kritike vlasti štetna ili ne, pošto je i u takvim uslovima moguće juriti sojke, a šta ti više u životu treba, kako reče.

Takav lom u postojanju nacije, države, lom u kome jedne države (Srbije) nestaje, nacija ulazi u eksperiment koji sadrži decenijsku diktaturu, iz koje izlazi sa mnogo trauma (genocid, otimanje, masovna ubistva, progone ...) se ne može prevazići za kratko vreme.
Naravno da je i ovo što sad imamo značajno vezano za posledice Jugoslavije.

Stranke u skupštini su nam projugoslovenske, najveće, SNS i SPS.

Bilo bi čudno da Jugoslavija nije tema u javnosti u takvim uslovima.

Evo vidim, tema vam je i da li je starija Nana ili Duga, da li je prvi roknuo Mika Peru ili Janko Marka, koji od njih je veća faca, a da takve potrese treba ostaviti po strani.
Al dobro, svako ima svoja interesovanja.

'Ај, ако те не мрзи, напиши ми укратко који су то ти сценарији који су били могући али се нису одиграли а у којима би Србима било боље без стварања Југославије.


Bez Jugoslavije?

Ja sam mislio u okolnostima u kojima je Jugoslavija bila nametnuta, pa i tu se mogu pretpostavljati scenariji povoljniji od ovih , u slučaju da je Jugoslavija drugačije formirana.

A bez Jugoslavije, to je prilično jasno.

Prvo, da nije bilo Jugoslavije, sigurno je da ne bi bilo ni njenog raspada, a šta je doneo raspad, to znamo.
Znamo i da ne bi bilo diktature.
Da je povučena i priznata ona čuvena granica, ko bi i kako isterao Srbe iz Krajine, da li bi bilo i Srebrenice i Kravice?
Sve je to uslovljeno Jugoslavijom.

Da li bi bilo komunizma je zanimljivo pitanje.

Aleksandar ni sa Jugoslavijom nije nije hteo da prizna SSSR, bio je nedvosmisleno oslonjen na zapad.

Da nije bilo Jugoslavije, on ne bi bio ubijen, bio ni kralj Srbije, ako bi bio živ do i za vreme rata ( bio je bolestan) da li bi on, daleko uticajniji i veštiji političar od svih koji su posle njega vodili državu, uspeo ono što nesretni Petar nije, da spreči saveznike da Srbiju na tacni poklone Staljinu, teško je tvrditi, ali velike su šanse da bez Jugoslavije ni komunizma ne bi bilo.

emilia emilia 02:15 12.03.2023

SOZERCANIJE SERGIJEVO

Svetislav Basara

Kao ljudi posebnog kova, komunisti su brinuli o potomcima svojih poginulih drugova/drugarica, sledstveno je „titula“ sina palog borca donosila izvesne (sitne) privilegije, i tome je tako bilo sve do tamo negde kraja sedamdesetih, kad su sinovi palih boraca pali u zapećak i nedugo potom u zaborav (koji briše sve).

Čak ni u ta strogo kontrolisana vremena sinovima palih boraca nisu pripisivane natprirodne moći, moglo se, štaviše, s njima i posprdnuti, kao što je npr. u jednoj drevnoj TV seriji rmpaliju koji beše naumio da nešto iskamči preko reda pozivajući se na status sina palog borca nadležni činovnik ladno „oduvao“ replikom: pa šta, i ja sam otac palog deteta.

Od kraja osamdesetih naovamo - a pogotovo posle Koštuničine restauracije - umesto sinova palih boraca, u veliku modu su ušli unuci zaklanih Srba. Brigu o njima, umesto SKJ, preuzelo je militantno krilo SPC, koja je - po prirodi stvari - u celo zamešateljstvo unela nadnebesne elemente, koji su opet - po prirodi SPC - iskorišćeni za vrlo zemaljske stvari, poput, recimo, podrške pravovernim politikama, a ta se podrška kreće u rasponu od protokolarne i verbalne do otvoreno dupeuvlakačke.

U sastavu tvrdog krila davača crkvene podrške neupitno prvo mesto zauzima bihaćko-petrovački Sergije, jedan iz plejade estradnih episkopa, stihoklepaca, isterivača đavola iz TV serija i pisaca raznoraznih tupoumnih „sholija“.

Elem, Sergije je nedavno negde - verovatno u nekom „istupleniju“ - blagoizjavio sledeće, citiram: „Zna Srbija, ali i svi oni kojima je stalo do Srbije, da Vučić nije izdajica i da neće izdati jer mu je takav genetski kod. Ipak je on unuk Srbina kog su ubile ustaše. Takvi se ne pišu među izdajice.“

Na prvo čitenije Sergijevog sozercanija u prvi mah me obuze umiljenije i ponos jer je sticajem mračnih istorijskih okolnosti i moja neznatnost unuk Srbina koga su ubile ustaše - ko ne bi voleo da je genetski imun na izdaju - ali već kod ponovnog čitanija dokonah da Sergije lupeta i odlučih se da ga - uprkos dobroj genetici - izdam i ocinkarim Porfiriju. Kome toplo savetujem da Sergiju - kad ga prvi put vidi - natrlja uši i da mu skrene pažnju da se okane genetskog inženjeringa kao nespojivog s naukom hrišćanske vere.

Ne bih sad da se mešam u Porfirijev resor i da pišem sitnu „sholiju“ o tome da se Kainovo bratoubistvo prenosi upravo genetskim putem, pa ću se ograničiti na društvene i političke štete po srpsku istoriju i život koje proizilaze iz Sergijevog sozercanija.

Šteta prva: jadno je - i sve će jadnije biti - društvo u kome se elitni status i imunitet na izdaju stiču činjenicom da ti je deda zaklan. Šteta druga: kako će uspeti u životu - i kako odoleti porivu da izdaju - oni koji nemaju genetsku prednost da su im dedu ubile ustaše. Šta, nadalje, da rade - i šta da traže - dilberi poput mene, kojima su jednog dedu ubile ustaše, a drugog partizani. Sva je prilika da ćemo sa glavama poput Sergijeve ostati upamćeni kao dedovi zaklanih unuka.
emilia emilia 02:17 12.03.2023

MAPE BEZ KRČMARA

SVETISLAV BASARA

Za srpske medije (svih boja) rat u Ukrajini je odavno ono što je za Koštunicu bio Haški tribunal, dakle deveta rupa na svirali. Takav stav je skromno pametan, da tako kažem, a da ne upotrebim grublju, a tačniju reč, ali je, da opet tako kažemo, tradicionalan.

Tako je bilo i u prethodnom geopolitičkom metežu, u vreme rušenja Berlinskog zida, kada je mudro rukovodstvo pod kontrolom cincarsko-kalburske čaršije davalo sve od sebe - i na kraju uspelo - da prodor nove realnosti zaustavi na granicama Srbije. To smo platili - i još ćemo plaćati - tako što smo prošli ko bosi po trnju i pride izgubili Kosovo.

Moja neznatnost stalno govori - tj. džaba kreči - da ćemo ukoliko ponovimo grešku s kraja osamdesetih, ovoga puta proći još gore. Ukrajinski rat je (možda poslednja) prilika da se Srbija izbavi iz vazalskog odnosa prema Matuški Rusiji, koja uopšte ne krije - može joj se, a do kada će moći, to ćemo videti - da za nju nema „prijateljskih zemalja“ i da postoje samo vazalne i neprijateljske zemlje.

Tu ne treba imati nikakvih iluzija o „specijalnim odnosima, sličnostima jezika i istorija i povezanosti zlatnim pravoslavljem“. Onoga momenta kad je Rusijina sestra rođena - istorijski i jezički neupredivo sličnija Ukrajina, postala nezavisnija nego što je to bilo po ukusu Moskve - usledio je specijalni vojni pičvajz.

Ako neko - osim usual suspectsa, kremaljskih plaćenika i podguznih muva - još uvek gaji neke iluzije, neka samo pogleda i posluša ruskog veleposlanika, Bocan-Harčenka - umal, grešna mi duša, ne napisah Bokan-Harčenka - i sve će mu biti jasno.

Za razliku od ruskih ambasadora u ostatku sveta - uključujući i Treći - koji tavore u low profileu, Harčenko je povazdan na srpskim televizorima, u novinama, a kad nije u televizorima i novinama, onda je u obilasku lokalnih Visokih Mesta, gde ga takođe slikaju i uzimaju izjave, pa se opet vrati u televizore i novine.

Harčenko je u tom smislu nedavno izjavio da on „razume da je za Srbiju neprihvatljiv nemačko-francuski predlog“, pa ko veli, da je za Srbiju pametnije da sačeka „nove geopolitičke okolnosti“ i „pobedu Rusije nad kolektivnim zapadom“, pa će onda, ko biva, kosovski problem biti promptno rešen uz sasluživanje Matuške i Kine.

Da je pameti - i da se srpska državna politika vodi na osnovu računice sa krčmarom i konsultacijama sa geografskim kartama, umesto čitanjem epskih pesmarica - Srbiji bi bilo jasno da „da“ nemačko-francuskom sporazumu nije toliko opredeljenje „za“ Zapad, nego za sopstvenu nezavisnost, sticanje samopouzdanja i oslanjanje na sopstvene snage.

Ako napravi presedan, pa prelomi pametno - što reko onaj drevni politički slogan - to će biti pukom silom prilika, kao što je Srbiju samo sila prilika - osamostaljenje Crne Gore - nateralo da posle gotovo sto godina ponovo postane (polu)suverena država. Ali, jbg, znate kako kaže naš narod: sila zakon menja.
emilia emilia 02:26 12.03.2023

POLITIČKA FILOZOFIJA BAGERA

SVETISLAV BASARA

Nekoliko meseci posle streljanja Ðinđića, na samom početku Koštuničine restauracije starog režima, napisao sam u (tada sedmičnoj) kolumni u Danasu da je Petog oktobra Dom narodne kozačke skupštine trebalo spaliti do temelja, zgradu RTS sravniti sa zemljom, potom uzorati teren, pa posle tri godine sagraditi novu skupštinu i novi RT.

Ovako sam računao (bez krčmara): ako bismo srušili simbole starog režima, i umesto njih sagradili nove, to bi označilo novi početak, pa bismo posle živeli dugo i srećno u demokratskoj i uređenoj državi. Mislio sam tada da sam bio zakasnelo pametan, a vreme je pokazalo da sam bio pravovremeno glup, tj. da sam razmišljao kao prosečan srpski političar, prosečan Srbin uopšte, koji rušenje (čega god i koga god) vidi kao rešenje svih problema.

Džaba bi se rušilo da se rušilo, džaba bi se novo gradilo da se gradilo. Kozačka skupština bi ostala ista kalakunbica kakva je bila (i kakva je danas), a RTS bi ostao poprište muljavina i marifetluka poput ovih koji su stidljivo procurili u javnost i zbog kojih se trese gora, a rađa se onaj poslovični miš (puvač).

To je u hajdučkoj tradiciji. Nakon što je opozicija iz devedesetih - inače neuporedivo organizovanija, energičnija i brojnija od ove - konačno srušila Miloševića - a qwrz bi ga moj ikad srušila da cincarsko-kalburska čaršija Miloševića nije pustila niz vodu - vrlo brzo je postalo jasno da je srušiti Miloševića srazmerno lako, ali da je veoma teško izgraditi institucije, pravni sistem i državni aparat. Uz napomenu da bi to bilo lakše učiniti, iako je i dalje gotovo nemoguće, da Prvopotpisani nije pravio opstrukcije.

U podugačkom međuvremenu opozicija je spala na tri slova, ali ideja da će rušenjem, ovoga puta Vučića, rešiti sve probleme i da ćemo posle toga živeti dugo i srećno nije izgubila ni „p“ od primamljivosti ni „po“ od podrške svoje klijentele i kiljentelističkih medija.

U tom smislu, televizor N1 je onomad u studio pozvao takozvanog Ćutu, alfa mužjaka ad hok grupe građana Moramo-Zajedno, i Micu Zavetnicu, alfa ženku ad hok grupe građana Zavetnici, da bi članstvu, simpatizerstvu i svima koje bi to moglo interesovati predstavili svoje programe i planove.

Emisiju nisam gledao, ali iz štampanih medija sam se obavestio da su Ćuta i Mica postigli visok stepen saglasnosti glede „strateških opredeljenja“. Potvrdili su - kaže N. N. portal - „da imaju zajednički cilj, a to je da sruše Aleksandra Vučića“.

Ne verujem da je na vest o rušilačkim namerama Vučić pretrnuo od straha, ali verujem da se malčice pokajao što je, spuštajući cenzus na 3%, širom otvorio skupštinska vrata ambicioznim zgubidanima, s napomenom da bi „saziv skupštine“ i bez zgubidana/ki bio mačje jebalište.

Ćuta je otišao i korak dalje, pa je blagoizjavio, citiram: „Ja sam u Skupštinu ušao da smenim ovu vlast. Zato i jesam opozicija. Primarni cilj je da zamenimo Aleksandra Vučića. Naš primarni cilj je da sklonimo sve sa strane. Da oborimo Vučića, bez obzira na razlike“.

emilia emilia 02:32 12.03.2023

POSLE RUŠENJA NEMA KAJANJA

SVETISLAV BASARA

Ajmo, ajde, svi u napad. Znate priču. E, sad. Aktuelno, već desetogodišnje „rušenje“ Vučića je četvrto - verovatno će biti i najduže - rušenje u najnovijoj istoriji Srbije prebogatoj rušenjima, pučevima, jogurt revolucijama i svakovrsnim prevratima.

Najduži period „između dva rušenja“ bio je za SFRJ-otovog vakta. Ne zato što je manjkalo „političke volje za rušenje“ - o ne, Srbija se umirit ne može - nego zato što je već sama pomisao o rušenju najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti uterivala strah u kosti eventualnih rušilaca.

Evo hronologije: najpre se rušio Milošević, onda se rušio Ðinđić, pretposlednji je rušen Tadić, uz napomenu da je rušenje Miloševića bilo jedino (verovatno i poslednje) iza kojega je stajao provizoran plan šta izgraditi posle Miloševićevog strmopizda.

Budući da je rušiti lako, a da graditi podrazumeva napor (i odgovornost), vrlo brzo se stekla saborna politička volja da se sruši Ðinđić. Ponoviću po stoti put: Ðinđić ne bi mogao biti srušen (i ubijen) - bar ne tako brzo i ne tako lako - da njegovi prirodni neprijatelji (imena i prezimena poznata redakciji) nisu našli protivprirodne saveznike u Ðinđićevim prirodnim, ali lažnim prijateljima, koji su - nezadovoljni što svi do jednog nisu postali direktori i ministri i što Ðinđić nije dozvoljavao lopovluk - potpomogli „rušenje“ i tako utabali put kolektivnoj propasti.

Tadić je izvukao istorijsku pouku, pa je nakon instaliranja u Prezidencijalni korak, strogo vodio računa da ne čačka mečku, da pomno - na sve četir’ strane - osluškuje šta bubanj cincarsko-kalburske čaršije kaže, da ne talasa, ne sere po narodnom dvorištu, da se „istorijski miri“ i da šprica kokoške.

Kolikogod JexS bio oprezan, istorija se (po ko zna koji put) ponovila. I to na isti način. JexSovi prirodni neprijatelji, tadašnji radikali - transformisani (po Tadićevoj ideji) u naprednjake - našli su saveznike u Tadićevim prirodnim (lažnim) prijateljima i strmopizdili Tadića bez ikakve ideja - šta posle.

„Samo da Tadić ode“, tako su govorili korifeji „građanske Srbije“ (koristim priliku da je saborno nabijem na qwrz). I - šta? Kad je Tadić, sav onako temeljno srušen, otišao, usledilo je ono što je moralo uslediti kad se saborno ne zna kud se udara i šta se hoće.

Kajmak je pokupio onaj ko u takvom ambijentu zna šta hoće. Nastupilo je Carstvije Vučićevo, kome - ako ga Ćuta i Mica ne sruše - neće biti kraja. To carstvije uopšte nije po mom političkom ukusu, ali mi pruža određene satisfakcije, pre svega izvesno seirenje nad kosmičkom nelagodom euromahalskih tutumraka, koji su najpre rušili Ðinđića, potom Tadića, da bi, kad su pomenute srušili ne pitajući se „šta posle“, stali da jauču „ovo ovako nikada nije bilo“.
emilia emilia 02:37 12.03.2023

STRAH NEKAD I SAD

SVETISLAV BASARA

Usred mini-serijala posvećenog kulturi rušenja, dogodio se još jedan pokušaj rušenja Visokog Mesta, u (lošoj) organizaciji vanparlamentarnih ekstremista, od koga su se parlamentarni ekstremisti - Boškić Obradović, A-bomba Jovanović i Mica Zavetnica - ogradili, iako je Prvoograđeni, Boškić, primećen u blizini ograde ispred prezidencijalnog konaka. Bio je tu za svaki slučaj. Da - ukoliko strmopizd uspe - preuzme vlast.

Od tog posla onomad nije bilo ništa, ali lako se može dogoditi da jednoga dana Boškić zasedne na vlast. Trebalo je, u stvari, da umesto „može“ napišem „mora zasesti“, zato što se nijedna od parlamentarnih politika u Srbiji - osim politike DB, koja je različita, ali smušena - suštinski ni u čemu ne razlikuje od Boškićeve, osim u stepenu prihvatljivosti tzv. zapadnim partnerima. A znamo da u Srbiji najbolju prođu imaju upravo politike - i njihovi alfa mužjaci - najmanje prihvatljivi „zapadnim partnerima“.

Poražavajuće je da je krajem XIX i početkom XX veka srpska politička scena bila ideološki profilisanija, energičnija i efikasnija nego u prvoj polovini XXI. Jeste i tada radikalska ideologija „narodne države“ bila dominantna, ali su joj se energično suprotstavljali ideološki profilisani i solidno organizovani socijaldemokrati, liberali, zemljoradnici, kasnije i komunisti.

Još jedna interesantna stvar: nijedna od drevnih partija se nije kitila pridevom „srpska“; računalo se valjda da su stranke registrovane u Srbiji po definiciji srpske. Čak se i najsrpskija radikalna stranka zvala prosto Narodna radikalna stranka.

Teško je danas u Srbiji naći stranku koja u imenu nema „srpska“ ili „Srbije“, a pogotovo je teško naći neku koja osim „srpska i „Srbije“ ima još neki politički program. Strogo uzev - i uz retke izuzetke - trenutne srpske politike i nisu politike, nego teologije palanke i mitologije za početnike čiji se (interni) programi svode na samo dve tačke: sačuvati vlast po svaku cenu ni po koju cenu ne dajući Kosovo i 2. osvojiti vlast po svaku cenu, najbolje nasilnim putem, a ako to ne ide, onda optužbama da vlast „prodaje“ Kosovo.
emilia emilia 02:45 12.03.2023

Četvrti metak

SVETISLAV BASARA

Naslov „Tadić šokirao javnost“ isto je što i naslov „Tijana Ajfon se zamonašila“. Pisac hoće da kaže da ime „Boris Tadić“ i glagol „šokirati“ ne idu zajedno. Tadić naprosto nije čovek šokova i šokiranja. Svejedno, naslov „Tadić šokirao javnost“ nedavno je ipak osvanuo. Preostaje samo da se pojavi naslov „Tijana Ajgon se zamonašila“, pa da saborno pogasimo svetla i odemo u tri pizde materine.

Šta je to toliko šokiralo javnost? Evo šta. Gostujući na nekom televizoru, Novošokantni Tadić je ispreo priču da „iza“ Đinđićevog ubistva „stoje“ N. N. personaes dramatis iz Stejt departmenta koje su nekoliko nedelja pre streljanja „realno zapretile“ premijeru. Zašto? „Zbog Đinđićeve želje da se kosovsko pitanje ponovo vrati u međunarodnu javnost, a da na Kosovo vrati 1.000 vojnika RS.“

Tadić je sve to - kako saznajemo - saznao na licu mesta, u Vašingtonu, gde mu je neimenovani izvor preneo pretnje Đinđiću sa visokog američkog mesta. Da je, nadalje, on, Tadić, kad se vratio u Srbiju, Đinđiću preneo pretnje, a da je Đinđić, čuvši pretnje, bio „veoma zabrinut“. Skaska bi bila, ako ne uverljivija, a ono mnogo efektnija da je JexS rekao da je Đinđiću rekao: „Zoki, pazi (četvrti) metak.“

Tadić se tako pridružio tutumraku Vrziću i centrima čaršijske cincarsko-kalburske moći koji preko Vrzića, Vrzića uveoca - a odnedavno i preko Tadića - lansiraju priču o Đinđiću tvrdom nacionalisti, koga je pogubio mrski zapad zato što je hteo da reši pitanje Kosova.

Rez, što rekli režiseri. Đinđić jeste hteo da reši problem Kosova. Znao je - a vreme je pokazalo da je bio u pravu - da ništa drugo u Srbiji neće (niti može) biti rešeno dok se to ne reši.

Sve, međutim, da je Đinđić preživeo i da je urpo ko vo da reši kosovski problem, ne bi ga rešio, ali ne zbog opstrukcije Vatikana, Vašingtona i Brisela, nego zbog šefova streljačkog odreda, inače Tadićevih kohabitanata, koji su ga streljali - i to ne iz bojazni da će Đinđić rešiti kosovski problem i time im uzeti ‘ljeb iz usta - nego preventivno, da bi predupredili pojavu nekog novog Đinđića. (Možda nekog odlučnijeg, nekog ko bi posterljao njih, umesto da oni streljaju njega.)

Upravo se u ovom što ću reći ogleda sva beda cincarsko-kalburske čaršije, čiji je JexS ugledni građanin, iako je, kao čovek meka srca, nedužan u stvari Đinđićevog pogubljenja. Čaršija je, naime, dobro znala - znali su i bolje obavešteni vrapci - da je, uvidevši da džaba kreči, Đinđić čvrsto rešio da posle prvih, unapred izgubljenih izbora batali politiku i da se vrati akademskoj karijeri.

Đinđić je, dakle, streljan radi streljanja, radi seirenja nad njegovim lešom, a atentat je, paradoksalno - zbog nepredviđenih okolnosti, „Sablje“ itd. - usporio dolazak cincarsko-kalburskog ološa na vlast. Posle toga je samo nebo bilo granica cincarsko-kalburskim lopovlucima i nedavanju Kosova. Šta drugo reći za kraj nego: jebem vas, ološu, u usta smrdljiva. Svi znate na koga ponaosob mislim.
emilia emilia 02:49 12.03.2023

PETI METAK

SVETISLAV BASARA

Da hit-tvitom „ma nosite se, govnari“ Vesna Pešić onomad nije napušila Guzijana Jeremića i njegovu wanna be vladinu organizaciju - na čemu joj od srca čestitam - nikada ne bih saznao da Guzijanova stranka ima i omladinsku organizaciju, nazovimo je Guzijanjugend. Ko zna, kakva vremena idu, ne bi me začudilo da Guzijan formira i pionirsku organizaciju. Sve by the book. Ozbiljan rad na terenu. Nema zajebancije.

Pročitavši tvit - koji je postao viralan - vođ Guzijanjugenda se osupnuo i u stilu Mladena Dečića „retvitovao“ (ako se to tako kaže): „Vesna, da li je moguće da ste vi to napisali?“ Vesna je potvrdila da je to moguće, pa i poželjno - bar dok se drugačije ne naredi - a ja dodajem da bi bilo dušekorisno i „državotvorno“ da napušavanje opozicionih mrsomuda postane ne samo moguće nego i obavezno.

Nema države na ovom belom svetu u kojoj je tako lako (i toliko isplativo) biti u opoziciji kao u Srbiji, poglavito zato što u Srbiji opozicija nije ono što bi trebalo da bude - dakle, integralni deo političkog sistema koji trenutno ne obnaša vlast - nego obećana zemlja neodgovornosti i blanko garancija (nepostojećeg) kvaliteta. Zahvaljujući primitivnoj binarnoj strukturiranosti srbijanskog društva - neko bi mogao reći shizofreniji - svaka vlast je loša da gora ne može biti (što je fakat), dočim je svaka opozicija sabor dobričina, dobronamernika i moralnih gromada (što je daleko od faktografije).

Sve do pre dve-tri godine sagovornike iz „boljih kuća“ nisam uspevao da ubedim da se od srpske opozicije - kakva je tada bila, a sad je triput gora - ne može očekivati nikakva strukturna i kvalitativna promena, da opozicionim personama dramatis politički sistem burazerskog pluralizma savršeno odgovara, s tom razlikom što je Visoki Sistem bar sposoban da napravi poneki auto-put i da distribuira brašno i zejtin, što neće biti slučaj ukoliko se na vlast uspentraju Guzijani, Save Manojlovići i druga divna nedefinisana stvorenja koja znaju samo gde im je dupe, ali ne i glava.

Od relativno nedavno i najtvrdokornijim pristalicama devize „mora se podržati svaka opozicija koja je protiv ove vlasti“ polako dolazi iz dupeta u glavu da je nešto vrlo trulo (i smrdljivo) u opoziciji serbskoj. Ali sad je kasno. U stvari, bilo je kasno i pre deset godina, jer javnost koja tradicionalno ne mrda političkim dupetom i ko mlad majmun čeka pojavu neočekivane sile koja će rešiti stvar i omogućiti nam da živimo dugo i srećno, zaslužuje - šta „zaslužuje“, proizvodi - i ovakvu vlast i ovakvu, još goru, opoziciju.

Ali, ako je kasno, bar će biti veselo, dok ne postane sumanuto. Pred opozicijom se otvaraju bezbrojne idejne mogućnosti - formiranje kosmičkih snaga Srbije, osvajanje Antarktika, zabrana iskopavanja uglja, uvođenje obavezne vožnje električnih automobila, a čeka se i dilber koji će lansirati teoriju o petom metku.
emilia emilia 02:54 12.03.2023

SRBIJA UJELA PSA

SVETISLAV BASARA

Godinama pokušavam da srpskim novinždijama utuvim - ako ne u glave, a ono bar u dupeta - da naslov „pas ujeo čoveka“ nije vest, nego poziv za hitnu pomoć, ali da je vest (i to udarna) naslov „čovek ujeo psa“.

Ovih dana je (najverovatnije jednočlana) istraživačko-novinarska ekipa nedeljnika Nedeljnik dobila sličnu pouku u Londonu, u koji je potegla da na licu mesta ispita šta Britanci misle o Srbiji i njenim poslovima i danima. Razgovarala je ekipa s tamošnjim kolegama i prilično se razočarala kad je ustanovila da britanske medije i novindžije uglavnom boli qwrz za Srbiju i njene poslove i dane.

Pretpostavljam da je ekipa očekivala da britanske novindžije Srbiju ocrne kao leglo putinofilije i članicu „osovine zla“, što uopšte nije bio slučaj. Britanski novinari su listom - i to ne isfolirano kao političari - govorili da nikakvih pritisaka na Srbiju nema, da ne treba ni da ih bude, i da je unutrašnja stvar Srbije hoće li uvesti sankcije Rusiji i svrstati se uz Zapad ili će ostati verna moskovskom zavetu, ne uvesti sankcije i - htela ne htela - postati zabačena ruska gubernija.

Ništa čudno. Britanske novindžije su učile od Čerčila - koji je i sam u mladosti jeo novinarski ljeb - a koji je nekom visokom britanskom dužnosniku uskurčenom zbog odluke da Jugoslaviju prepusti Staljinu - zapušio usta pitanjem: „Nameravaš li ti da živiš u Jugoslaviji?“ Kad je dužnosnik odgovorio da mu to nije namera, ser Vinston mu je skresao u brk: „Pa šta te onda boli qwrz.“

Idemo dalje. Ekipa Nedeljnika je u jednom od razgovora s predstavnicima britanske sedme sile izrazila blago čuđenje što u tamošnjoj štampi nema drečećih naslova tipa „Srbija uporno ne uvodi sankcije Rusiji“, na šta je sagovornik ekipi rekao isto ono što ja govorim legionima tupoumnih novindžija: Uvažene kolege, „Srbija nije uvela sankcije Rusiji“ nije vest; vest bi bila „Srbija uvela sankcije Rusiji“.

Opštepoznato je da srpska javnost - i vladajuća i opoziciona, i (bajagi) leva i (još bajagije) desna - naprosto obožava da se na Srbiju „vrši pritisak“, da se Srbija nosi sa „silama nemerljivim“, da (dok se drugačije ne naredi) „odoleva pritiscima“, ali britanske novindžije govore suštu istinu; nikakvih pritisaka na Srbiju nema, ima doduše, davanja besplatnih saveta, ali da je široj javnosti „kolektivnog Zapada“ manje-više svejedno kome će se Srbija privoljeti carstvu.

To je to. Stanje stvari je takvo: zbog serije računa bez krčmara, niti množimo niti delimo. Ako li se presaludimo - i to po ustaljenom običaju prekasno - dobro jest, ako ne, „kolektivni Zapad“ će nas pustiti niz svetskoistorijsku mutnu Maricu, pa kud nas Marica odnese.

Gde god nas Marice odnese, ništa se bitno neće promeniti. „Kolektivni Zapad“ vrlo verovatno neće uvoditi ni sankcije, verovatno ni vizni režim, možda čak neće povlačiti ni investicije. Prepustite nas nama samima. Naravno, sve dok Srbija ne bude srala po regionalnim dvorištima.
emilia emilia 02:59 12.03.2023

Idealizacija i realizacija

SVETISLAV BASARA

Kad je konačno ugledao svetlost dana, dugoočekivani kineski predlog za okončanje ukrajinskog rata više je zaličio na uradak nekog jurodivog NSPM-piskarala, nego na stav ozbiljne i velike države. Ko biva - kaže Kina - odnos snaga je takav da u ratu ne može biti pobednika, rešenje je dakle da Rusija kompromisno dobije rat i čiča miča gotova priča.

S Kinom su saglasni - što je velika potpora za Rusiju, iako to Rusija nedovoljno ceni - i Slobodan Antonić i Ðole Vukadinović. Obojica su saborno decidirani: Rusija mora pobediti.

Moraću da razočaram Antonića i Ðoleta: Rusija ne može pobediti. Ako napravimo račun s krčmarom, videćemo da je mnogo bolje, ne samo za Ukrajinu i ostatak sveta nego i za Rusiju, da ne pobedi. Račun s Vikpedijinim krčmarom kaže sledeće: tokom Otadžbinskog rata - obrasca za specijalnu operaciju - izginulo je što vojnih, što civilnih 24.600.000 sovjetskih građana, većinom Rusa i Ukrajinaca, dočim je nacistička Nemačka na bojištu i kod kuće tokom celog rata izgubila „svega“ 6.000.000. Pa ko je tu pobedio? Jbg, drečeći disparitet u ljudskim žrtvama je kompenzovan veličanstvenom pobedničkom paradom na Crvenom trgu.

E sad, ako rat vodite da bi po svaku cenu upriličili „pobedničku paradu“, onda su ljudski životi najjeftiniji i najpotrošniji ratni materijal; to je i inače ustaljena praksa ruskih vojski (svih vremena i boja). Pitanje je, međutim, da li bi Rusija pobedila i po duplo veću cenu da joj u to drugoratno vreme saveznici nisu bili oni koji su joj sada ljuti karadušmani.

I tu dolazimo do idealizacije, polovine teme naše današnje kolumne. Idealizovani Otadžbinski rat, dobijen po previsokoj ceni - i uz obilnu pomoć i ratna sadejstva „kolektivnog Zapada“ - poslužio je kao buster već postojećem mitu o nepobedivosti ruske vojske.

Na taj mit je od 2004. naovamo udarnički kalemljen mit o superiornosti „ruskog sveta“ nad „kolektivnim Zapadom“. Zvanična verzija je glasila (i glasi): Zapad je ogrezao u dekadenciju, pohlepu, korupciju i nemoral - što je, inače, tačno - a da je Rusija zemlja natprirodne pravoslavne duhovnosti, nesebičnosti, svakojakih vrlina, porodičnih vrednosti i nematerijalizma, što je idealistička iluzija koja se povlači kroz celu rusku istoriju i na koju su naseli i veliki ruski duhovi. (Kakvih više nema.)

Kvaka je u sledećem: „kolektivni Zapad“ dobro zna da je ruska propaganda u pravu, tj. da je truo i korumpiran - kakav je uostalom svet od nastanka - ali se realno sagledava i nastoji da uradi šta može u takvim okolnostima, za razliku od Rusije, koja je, po svim parametrima, pohlepnija, možda i korumpiranija i materijalističkija od kolektivnog Zapada, ali se - kao i njena mlađa posestrima Srbija - samoidealizuje i sve više gubi kontakt s realnošću.
emilia emilia 03:04 12.03.2023

Zvezdane perspektive

SVETISLAV BASARA

Moju jučerašnju tvrdnju da Rusija - na veliko sožalenije Antonića i Vukadinovića - ne može dobiti rat, nisam zasnovao samo na intuiciji - kojoj, inače, verujem više nego što Antonić i Đole veruju u Rusiju - nego i na mišljenju insajdera sa lica mesta - da baš ne kažem „mesta zločina“ - ruskog sociologa Grigorija Judina, koji kaže da Rusija, tj. Putin, ne samo da ne može nego podsvesno i ne želi da pobedi.

To je logično ishodište dvovekovne saborne iluzije da je istorijska misija Rusije da „spase svet“, iluzije koja je bila zajednička i caru i Lenjinu, i Dostojevskom i Majakovskom i Valentinu Katajevu i Edički Limonovu. (Mi se nikad nismo vinuli do takve sabornosti.)

Nemojte imati nikakvih iluzija, nije to foliranje i prenemaganje tipa „kad se srpska vojska na Kosovo vrati“, daleko od toga. Medvedev ozbiljno misli. Tako misli i Putin. A tako - volens nolense - misli i najmanje 80% populacije Rusije.

Naravno, „svetu izvan Rusije“ - nazovimo ga tako u skladu s kremaljskom ideologijom - ni na pamet ne pada da ga Rusija spasava, sledstveno žestoko uzvraća udarce.

Godine - verovatno i decenije koje slede - biće poprište ratova zvezda u kome će imperije - od kojih su sve ravne qwrzu - do unedogled zadavati i uzvraćati udarce. Baš kao u sikvelima filma „Ratovi zvezda“: Džedaji protiv Darta Vejdera u beskonačnom ratu bez pobednika. Možda se pitate: a đe ćemo mi biti tune? Eh, gde? Kao i uvek, pojma nećemo imati đe smo i kud udaramo.
emilia emilia 03:14 12.03.2023

Lomljenje kopalja

SVETISLAV BASARA

Oj Srbijo, zemljo stereotipa. Ako je verovati srpskim medijima - a ima iha-ha tetlemana koji im još veruju - ponedeljak je (za takozvane žutare) bio „dan lomljenja kopalja“ u Briselu, dočim je za finije (do moga) novinčine i televizore bio „dan D“. Falili su samo podnaslovi „posle dana D više ništa neće biti isto“ pa da sve ostane isto u vjekove vjekova. Ko što će i ostati.

Ponedeljak je takođe bio dan u kome su istaknuti predstavnici političkog krila VBA, militantnog krila SPC i kobajagi evropske opozicije od rane zore cupkali, udarali se šapicama o grudi i mrmljali u bradu: „samo neka potpiše, samo neka izda, pa ćemo ga, čim se vrati, strmopizditi s vlasti i nikada nećemo dati Kosovo“.

Post festum, kad se briselska prašina slegla, kad je postalo jasno da Visoko Mesto (za sada) ništa nije potpisalo i kad je pregovarački Trio Fantastikus (Borelj, Kurti, Vučić) dao tri različite izjave o rezultatima pregovora, televizor N1 - koji je odnedavno sigurna kuća za dverjane - i televizorovi komentatori, među njima i jedan dverjanin, nisu mogli da sakriju razočaranje što Vučić ništa nije potpisao. Gostujući dverjanin je čak zapretio i litijama. Videlo se da čovek ne zna poso. Litije ne kreću „odozdo“, iz naroda, nego se pokreću „odozgo“, s Visokog Mesta.

Ništa, dakle, nije potpisano, nije u stvari imalo elementarnih uslova za sudbonosnost „dana D“ jer na ponedeljak, 28. februara, nije padalo nikakvo „crveno slovo“, nikakav „veliki svetac“, poput Vidovdana ili Sretenja, rezervisanih za srpske sudbonosne događaje. Bilo kako bilo, ipak je pao neki nepotpisani „dogovor“ - od juče dostupan široj javnosti - o čijim detaljima je govorio samo Borelj. Nastavak pregovora (navodno) sledi.

Rez, što rekli režiseri. Tu pre neki dan Boris Dežulović je objavio zanimljiv tekst u kome je izneo interesantnu tezu. Netačno je da je u Srbiji vlast nesmenjiva, kaže Boro - i nabraja ko se sve strmopizdio u poslednjih 30 godina - problem je što je nesmenjiva opozicija, koja čeka da se nekoj od vlasti omakne (po pravilu slučajno ili silom prilika) da uradi nešto konstruktivno, da bi momentalno osula drvlje i kamenje na vlast i optužila je za izdaju nacionalnih interesa opozicionih guzica.

Posle prvog čitanja brzopleto pomislih da je Boro kao krle22 samo polovično u pravu, da je opozicija iz devedesetih bila nešto kvalitativno drugačije, ali već posle drugog čitanja dokonah da je opozicija iz devedesetih samo na površini - i samo privremeno, do Đinđićevog streljanja - bila drugačija, što se pokazalo čim su se korisnici streljanja - s Koštunicom i njegovim kohabitantom na čelu - uspentrali na vlast i započeli proces restauracije starog režima tribalnog nacionalizma, pojačanog klerikalizmom, za koji Milošević, kao čovek posebnog kova, nije imao sluha.
emilia emilia 03:20 12.03.2023

ČIKA DOBRIČIN PRSTENAC

SVETISLAV BASARA

Nekoliko godina nakon istorijskog strmopizda JexS Tadić je bio naknadno pametan, u poslednje vreme je pravovremeno glup. Evo bisera pravovremene gluposti iz radionice nastavljača čika Dobričing projekta, lansiranog nakon što su opoziciona (i JexS-ova) očekivanja da se Vučić samostrmopizdi potpisivanjem ugovora s Prištinom završili gromoglasnim prdežom u čabar, toliko glasnim da su neobavešteni pomisli da to mojoj neznatnosti puca qwrz što su se opozicione nade izjalovile.

„Ukoliko ovakav sporazum“ - glagolji Tadić - „bude potpisan i implementiran, ne čeka nas budućnost donacija i rešenih problema, već budućnost nacionalne frustracije i još veće opasnosti od izbijanja sukoba.“

Kao i njegov bivši prijatelj Kid, krle22, JexS je tu polovično u pravu. U pravu je kad kaže da nas čeka „budućnost nacionalne frustracije i bla, bla, bla“. Bio ugovor/dogovor potpisan ili ne potpisan, to nas vaistinu čeka. Ðinđićevo streljanje bilo je tačka bez povratka u procesu tribalne involucije srpskog društva (i kulture) koji je pokrenuo JexS-ov pokrovitelj čika Dobrica, u saradnji s legionom seiza, čovekolikih podguznih muva i zanosača muda.

Milošević je u toj stvari bio samo podizvođač, veselnik, aparatčik koji je sprovodio u delo gedžovanske halucinacije i za to platio glavom. Kao i Ðinđić, samo sa obrnutim predznakom. Ðinđićeva namera je bila da srpsko društvo „rašlara“ i oslobodi nacionalnih frustracija.

Ako neko misli da lupetam - ili da na Ćosića svaljujem krivicu zato što ima veće tiraže od mene, kao što misli legendarni M. J. Vučinić - neka pažljivo pročita Ðilasove Dnevnike u izdanju Manjovih medija. Onom ko ume da čita biće kao dan jasno da je Srbija debelo zaslužila sve što ju je snašlo - i što će je tek snaći - da je u tom seljačkom zamešateljstvu jedina šteta što je Ðinđić izgubio glavu, a da je sve ostalo kosmička pravda.

Ako Rusija u međuvremenu ne „spase svet“ tako što će ga uništiti - što takođe ne bi bilo neka velika šteta - ako, nadalje, nacionalno frustrirana Srbija uopšte preživi, možda će se pojaviti stvarna opoziciona partija koja će objaviti sledeće pismo o namerama: Građani/ke, naš problem nije „naše Kosovo“, nego Ćosićeva lična frustracija koju vam je Gedžovan uvalio kao mudo umesto bubrega, koje je Ðinđić naumio da vas oslobodi, a koju su na scenu u velikom stilu vratili - i dodatno ojačali - Koštunica dr Vojislav, uz sasluživanje Borisa Tadića i ekipe TV serije „Selo gori, a baba se češlja“.

Ako nam date takozvani mandat, najpre ćemo normalizovati odnose u Srbiji, potom ćemo normalizovatui odnose s Kosovom, onda ćemo povratiti državni suverenitet nad stadionom JNA i SAO Savski splavovi, urediti pravosuđe i na kraju ćemo - kad se frustracije smire - videti šta ćemo i kako ćemo.

Scenario malo verovatan, fakat. Ali ko zna. Ako neki budući Ðinđić povuče prvi i skenja budućeg Koštunicu umesto da čeka da bude streljan, možda i uspe.
emilia emilia 03:24 12.03.2023

FILOZOFIJA NACIONALNE FRUSTRACIJE

SVETISLAV BASARA

Tokom godina lično sam upoznao većinu srpskih nacionalno frustriranih društvenopolitičkih i kulturnih radenika i verujte mi na reč da niko od tih dilbera u privatnom životu nije frustriran, osim zbog eventualne nejebice ili impotencije.

Ima, doduše, i istinski nacionalno frustriranih, Koštunica na primer, ali on je urođeno frustriran - da ne kažem baš hendikepiran - i kao takav je izuzetak od pravila po kome nema izuzetaka od pravila. Pogledajte, recimo, Bećkovića, stavite ruku na srce i recite da li vam izgleda nacionalno frustrirano. Daleko od toga, sija od životne radosti dok priča o podzemnim gradovima zaklanih Srba, blista od stvaračke sreće, uživa u svakoj izgovorenoj reči. Osim što se profesionalno „ćera još“, povazdan ćera komendiju. I to na vrlo duhovit način, što je opet izuzetak od pravila da su nacionalno frustrirani dilberi i džebraci teški dosadnjakovići i smorovi.

Kao što su u Srbiji „zakoni za protivnici“, tako je i nacionalna frustracija rezervisana i za široke narodne mase. Koje - dobro pamtim - sve do tamo negde sredine osamdesetih uopšte nisu bile frustrirane. Naprotiv. Sve dok se narodu nije dogodio narod, narod u Srbiji je bio neuporedivo vedriji i veseliji od svih naroda u svim zemljama u kojima sam do tada bio.

Nemam visoko mišljenje o narodima, uključujući „naš“, ali istine radi, treba reći da nacionalna frustracija koja već 30 i kusur godina pustoši Srbiju nije nastala u narodu - i iz narodnih srdaca, da se izrazim epski - nego je narodu uvaljena kao mudo umesto bubrega iz prostog razloga što bi nekom nacionalno nefrustriranom narodu bilo jasno kao dan da su uvaljivači nacionalnih frustracija, društvenopolitički i kulturni radenici neznalice, nepismenjakovići i zgubidani, rečju - gola govna.

Da bi napred pomenuta elita - stoput gora od rulje (M. Kovač) - bila nefrustrirana, da bi uspela u životu i pride dobro zaradila, mora biti frustriran narod. Verovatno mislite da kenjam, verovatno se pitate kako je moguće frustrirati ceo jedan narod. Vrlo lako. Možete to i eksperimentalno proveriti. Otiđite na bioskopsku predstavu, na polovini filma dreknite „vatra, spasavaj se ko može“, pa ćete videti kako će svi prisutni, gazeći jedni preko drugih, zaglaviti na vrata.

Isto se - samo na mnogo većoj skali i sa mnogo težim posledicama - događa kad uvaljivači muda nacionalne frustracije, umesto bubrega demokratizacije i institucionalizacije, poviču „kolju nas“. Momentalno se probude instinkti, a ustuknu obziri.

Sad će naivčine da graknu: ne verujemo da postoje ljudi koji bi zarad ličnih ambicija i šake dolara svesno gurnuli sopstveni narodi u propast. Još kako postoje. Niče, recimo, tvrdi - a K. G. Jung mu daje za pravo - da je čovek u izvesnim situacijama spreman da ubije brata, da bi istopio njegovu mast i namazao svoje čizme.

Napomena: dilberi koji u bioskopu dreknu „vatra“ idu u zatvor, njihova braća po pokvarenjaštvu koja dreknu „kolju nas“ završavaju u srpskom Hall of Fame, a poneki i u SANU.
emilia emilia 03:29 12.03.2023

Budućnost nacionalne frustracije

SVETISLAV BASARA

Manj ako to nije zbog nejebice - ili daleko bilo impotencije - držim da je bespredmetna frustracija JexSa Tadića, Guzijana Jeremića, Boškića Obradovića i drugih divnih opštenarodnih stvorenja pred mogućnošću da eventualni „dogovor“ Beograda i Prištine „izazove dodatnu nacionalnu frustraciju i poveća rizik od novog sukoba“. Nema se više kud. Zasićen rastvor, kužite, stari moji.

Nema razloga da brinu. Budućnost nacionalne frustracije je svetla. Što će reći mračna. Doguzeljali smo dotle da nijedan od mnoštva nemogućih raspleta situacije - uključujući i naučnofantastičniji: povratak Kosova pod srpski suverenitet - ni za „f“ neće smanjiti opštenacionalnu frustriranost. Što će, opet, reći, da su napred pomenutim opštenarodnim personama dramatis zagarantovana radna mesta i ljeb bez motike. Ostalima šta bog da.

Da opštenarodna frustracija - i mahnitosti i drljavosti koje izaziva - neće izaći na dobro, prvi je (tada još na vreme) uvideo sin pisca srpskog svetog pisma, Načertanija, Milutin Garašanin, koji je upozorava da će kosovska mahnitost završiti grandioznim prdežom u čabar. Džaba je krečio. Brzo je ućutkan. Ali je dobro prošao. Bar nije streljan.

Isto je uvideo - doduše, posle godina i godina dolivanja ulja na vatru nacionalne frustracije - prvi srpski Slobodan, Jovanović. I on je naslutio budućnost nacionalne frustracije. Dobro, tata, pitao je oca Vladimira, jednog od drevnih otaca naše državnosti, šta vam je trebalo da ispredate bajke o caru Lazi i Kosovu, na šta mu je otac rekao: sine, nismo imali čim da počnemo; trebalo je narod nekako motivisati.

Slobodan Jovanović nije bio sreće Milutina Garašanina. Ni on, doduše, nije streljan - iako podozrevam da bi bio da nije bio van domašaja - ali je umro u izgnanstvu kao „narodni neprijatelj“. Njegove su knjige decenijama bile zabranjene, sve dok mu se nije osmehnula posmrtna sreća da se vlasti dokopaju sinovi onih koji su hteli da ga streljaju, koji su u međuvremenu od tvrdih komunista postali ljuti nacionalisti i koji su se Slobodanu „odužili“ tako što su ga iskopali iz groba u Engleskoj - u koju su ga prognali - i po ovdašnjem bednom obličju svečano resahranili na deponiji zaslužnih građana. Gde se S. Jovanović okreće u grobu brzinom od 3.500 r/pm.

Iz priloženog se da zaključiti da društvena zajednica u pokušaju koja svoje najbolje sinove proganja, a najgorima liže bulju, neizbežno mora završiti u žestokoj frustraciji. Da Srbija nije frustrirana Kosovom, našla bi nešto drugo. Ne verujete? Potražite udžbenik psihologije za drugi razred gimnazije ili se - još bolja ideja - obratite JexSu Tadiću, dipl. psihologu. Ili - još gore - njegovom učeniku i bivšem ordonansu, sada karadušmaninu i konkurentu Guzijanu Jeremiću.
emilia emilia 03:35 12.03.2023

DANI NACIONALNIH FRUSTRACIJA

SVETISLAV BASARA

Upravo tako bi se mogao nazvati mini-serijal koji je išao proteklih dana. I koji će još potrajati. Sve nešto mislim da možda ne bi bilo loše ustanoviti praznik Dan nacionalnih frustracija, koji bi padao na dan posle Sretenja, Dana državnosti. Sve je bolje kad se institucionalizuje, a tako važna stvar kao što je nacionalna frustracija nipošto ne bi smela biti prepuštena stihiji i ličnim inicijativama.

Ne bi bilo zgoreg upriličiti i prvenstvo Srbije u nacionalnoj frustriranosti - koje je neformalno odavno u toku - na kome bi se egzaktnim bodovanjem ustanovila rang-lista nacionalno najisfrustriranijih, sledstveno najzaslužnijih persona dramatis (bolje reći persona dramoseratis).

Napred rečeno nas dovodi do srca frustracione tame. Frustracija, naime, svejedno koja, svejedno kolika, nije nikakav big deal, nego banalno psihološko stanje koja se javlja - ponekad i više puta dnevno - u situacijama kad stvari ne idu onako kako ste planirali ili kad vam neki mračni predmet želja, svejedno - izmakne ispred nosa.

Ljudski život nije ništa drugo do neprestano prevazilaženje svakodnevnih frustracija. Ali prevazilaženje frustracija je pravilo s mnogo izuzetaka. Ako, recimo, nekom dilberu/ki ne pođe za rukom da prevaziđe neku frustraciju, stisne muda i nastavi dalje, taj/ta je jebo/jebala čvorka. Zauvek ostaje u stanju frustriranosti, tapka u mestu i zagorčava život kome stigne.

E sad, kad se od kolektivne frustriranosti - kojoj seljački politički metafizičari nataknu oreol uzvišenosti i svetosti - napravi politika, stvar se dodatno komplikuje za kolektiv, dočim seljačkim političkim metafizičarima naprosto procvetaju ruže (i nabubre novčanici).

Da ne bude zabune. Osim što na te svate gledam ko na smrdljiv sir - a njima puca qwrz što ih tako gledam - ništa drugo ne zameram seljačkim metafizičarima, kao što ništa ne zameram mešetarima sa Vol strita koji pelješe ušteđevine alavih penzionera, kao što ništa ne zameram šibicarima sa Zelenog venca.

Da nije brzine na zlo / hitrine na grabež, lakoumnosti i tupoumnosti „žrtava“, ne bi bilo ni volstritskih mešetara, a još manje šibicara sa Zelenog (i Andrićevog) venca. Društvo u kom je moguće napraviti lepu političku karijeru sa jednom jedinom tačkom programa - „ne dam Kosovo“ - debelo je zaslužilo sve što ga je snašlo i što će ga tek snaći.

Da opet ne bude zabune. „Ne dam Kosovo“ može biti legitimna početna tačka nekog političkog programa, ali bi u tom slučaju nedavač Kosova - svuda u svetu osim u Srbiji - bio u obavezi da javnosti podastre detaljan (održiv) plan nedavanja, tj. šta će sve konkretno uraditi da bi povratio Kosovo i kakvu će odgovornost podneti ako omane na poslu, pa ostane nacionalno frustriran.

One koji nipošto „ne daju“ nešto što nemaju - i pritom pojma nemaju kako to da ne daju - javnosti u uređenim društvima teraju u 3PM, dočim društva i javnosti koji nasednu na dubaru sami odlaze u 4LPM.
emilia emilia 03:40 12.03.2023

Istorija nacionalnih frustracija

SVETISLAV BASARA

Za razliku od knjige „Demokratija u Srbiji“ - koja bi, da je napisana, stajala na policama pored knjiga „Italijanske junačke pesme“ i „Telefonski imenik Tirane“ - (takođe) nenapisana knjiga „Istorija nacionalnih frustracija u Srba“ morala bi imati najmanje 1.000.000.000.000 strana i opet bi mnoge stvari ostale nedorečene.

Osim ponečeg što sam pročitao, ne znam mnogo o pravcima razvoja nacionalne frustracije u Srbiji između dva (koja dva) rata, ali zato sam imao privilegiju da budem svedokom rađanja postkomunističke nacionalne frustracije. Interesantna stvar: nacionalno frustrirani - nazovimo ih Prvofrustrirani - najpre su postali komunistički komesari i aparatčići, isto oni koji su svojevremeno jahali popove i srali po crkvama, da bi se - kad su uvideli da komunizam odlazi u ropotarnicu istorije - „vratili korenima“ i postali užasno „zabrinuti“ nad sudbinom Srba u regionu i na Kosovu.

I tada, kao i sada, savršeno im je pucao qwez za građane Srbije. A kad tim džebracima i tutumracima puca qwrz, to nije kao kad meni puca qwrz zbog ovoga ili onoga, pa neobavešteni pomisle da je negde eksplodirala plinska boca. O, ne. Kad tom ološu pripuca qwrz, ubrzo se pripuca bojevom municijom, a ološu, naravno, i dalje puca qwrz.

Nacionalna frustracija se iz Ćosićevih, Đilasovih i Bećkovićevih musafirhana najpre proširila na tribine UKS. Na tim su se čemernim tribinama još ranih osamdesetih mogli videti dalji pravci razvoja nacionalnih frustracija. Trezveniji svati, među koje ja nisam spadao - čak su videli i ishodište frustracionog orgijanja. Video je to, recimo, i Đilas. Lepo piše u njegovim dnevnicima da je Ćosiću as eraly as 1989. rekao da će stvar završiti gubitkom Kosova i porazom Srbije.

Ćosić je mislio da zna bolje. Možda bi i znao da je znao da misli glavom umesto guzicom, što nije bio slučaj. To, međutim, nije tema naše današnje kolumne ili je tema za neku buduću. Naša tema su tribine UKS s počeka osamdesetih, na kojima se lepo videlo lice i naličje opštenacionalne frustracije. Govorim iz prve ruke, kao svedok događaja. Išao sam na nekoliko seansi tih frustracionih jadikovanja i naricanja, sve dok se jednom zgodom umalo nisam ispovraćao, pa sam prestao da dolazim.

Trebalo je čuti te književne bojne pokliče, ta pjesnička donebesna naricanja, trebalo je videti ugledne poslenike pisane reči - od kojih su mnogi još živi - kako liju suze nad otimanjem Kosova. Dvojica-trojica njih su čak javno prolili prave, ne metaforične suze, verujte mi na reč.

Trajale su te tribine... tako... sat i po dva, a nacionalna frustriranost je volšebno nestajala, kao rukom odnesena, čim bi narikače i plačipičke sišle u drevni „Klub književnika“, kod Bude i Ive. Verujte mi na reč da su najveseliji i najješniji bili - i da su najviše pili - upravo dilebri koji su najviše naricali nad lepom slikom kojoj su Arnauti iskopali oči.

Ko je plaćao iće i piće? Kako ko? Organizator, tj. Udba, u saradnji sa predsednikom UKS.
emilia emilia 03:44 12.03.2023

Dnevnik frustracija

SVETISLAV BASARA

Dnevnici 1989-1995. takozvanog Đilasa (Milovana, ne Dragana) - čijoj će recenziji čim dočitam knjigu biti posvećena jedna subota, dan za kulturu - dragocen su prilog za istoriju nacionalnih frustracija i budalesanja koja iz njih proizilaze, u stvari - školski primer pičvajza koji izbijaju kad se nacionalnih i državnih poslova (bez ikakvog legitimiteta) dohvate dilberi školovani po marksističkim kružocima, Udbinim mutlacima i Ivinim i Budinim univerzitetima. (Mislim na „Klub književnika“.)

Valja obratiti pažnju da je u vreme pisanja dnevnika nacionalna frustracija bila mnogo, da kažem, teritorijalno proširenija. Čemerne personae dramatis koje zakrabuljene promiču stranicama Đidovih dnevnika nisu bile frustrirane samo „otimanjem našeg Kosova“, Kosovo je tada još bilo „naše“ - nego su - ophrvani nacionalnim frustracijama - udarnički huškale na otimanje povelikih komada teritorija tada još bratskih okolnih republika, pravno utemeljeno istorijskim lupingom Đidovog ahbaba i intimusa Bećkovića, saglasno kome su „srpske zemlje tamo gde su srpski grobovi“.

Kao najinteligentniji u toj ekipi epohalnih tutumraka, pride i potkovan u vojnim stvarima, Đido još 1989. predviđa (i zapisuje) da će Srbija - nastavi li putem kojim ide - „ostati bez Kosova i izgubiti rat“. Drugi po važnosti Đidov ahbab i intimus Ćosić ni da čuje. Kaže - „nas je više“. Đilas opet na dnevnoj bazi odmerava da li je „Dobrica“ skloniji „demokratizmu“ (sic) ili nacionalizmu i uvek nalazi da „demokratizam preteže“.

Valjda zbog tog „pretezenja“ iz nekog mutlaka se lansira predlog da se Ćosić kandiduje za predsednika Srbije, a ako ne Ćosić, onda Bećković. I dan-danas ima tutumraka koji tvrde da bi sve bilo bolje i da bismo živeli duže i srećnije da je Ćosić pobedio na predsedničkim izborima, ja pak kažem da je - iako je bilo nemoguće - bio pravi bingo što se Ćosić nije kandidovao (i pobedio).

Tek bi tada nastala konfuzija. Može se to vama svideti ili ne svideti, ali Milošević i njegov aparat - kao sada Vučić i njegov aparat - bili su jedina organizovana politička snaga u Srbiji. Bilo je vrlo loše. Daleko od toga da je to bilo dobro. Ali bolje nije moglo. Kao što ne može ni danas. To je bio tadašnji kulturološki i civilizacijski domet Srbije. Ovo je današnji.

Šta bi, recimo, bilo, svejedno što nije bilo moguće, da se na vlast uspentrala ondašnja DS, koja je u London poslala delegaciju ne bi li ubedila princa Tomislava Karađorđevića - monarhistu po definiciji - da bude njihov kandidat za predsednika republike.

Princ je demokratsku delegaciju s vrata oterao u pizdu materinu. Možda je pogrešio. A možda i nije. Da je bio malo promućurniji, pa pobedio na izborima - smeh vrabaca iz offa - princ je, budući da srpski predsednici republike imaju ovlašćenja, ladno mogao ukinuti republiku i restaurirati monarhiju. Ali opet bi bio isti qwrz. Poslovi frustracije i rasula i dalje bi ostali u rukama Đilasovih pajtaša, a odnekud se mogao pojaviti i neki Obrenović da kokne Tomislava i tako osveti Aleksandra i Dragu.
emilia emilia 03:49 12.03.2023

MIZANSCEN(ARIO) KATASTROFE

SVETISLAV BASARA

Gorčin Stojanović - koga ovom zgodom toplo pozdravljam - prekjuče potegao pa dao (vrlo zanimljiv) intervju Danasu, a Danasova redakcija po antirežimskom algoritmu zapandrčila na naslovnu stranu „izvadak“, citiram: „Režim je pokupio sve gluposti bivših režima u 100 godina“.

Gorčin je 3/4 u pravu. Da je umesto „pokupio sve gluposti“ napisao „rezultat svih gluposti“, a umesto 100 upisao broj 160, bio bi sto posto u pravu. Ali ko danas može sebi priuštiti da bude sto posto u pravu. Vaistinu, izuzetno je glupo aktivno saučestvovati u pripremama, probama i izvršenju streljanja Zorana Ðinđića, ni jedan jedini put se makar simbolično ne „pobuniti“ protiv brljotina i serije paradržavnih udara čika Dobričinog regenta, JexS-a i njegovog kohabitanta, belanovičkog mufljuza, i na kraju očekivati da posle JexS-ovog strmopizda - od koga se rečeni nije oporavio ni posle 13 godina - vlast preuzme neka Džasinda Ardern.

Moja neznatnost je još 2012. napisala da je Visoki Vučić u stvari Visoki Stečajni Upravnik, da je najverovatnije poslednji srpski jaki čovek koji je u stanju da kako-tako drži stvari na kakvom-takvom okupu i da kako-tako održava vitalne funkcije države razvaljene još u osnivanju.

Od tada naovamo, poslovi i dani takozvane bolje Srbije i pseudoopozicije su svakim danom sve više pokazivali koliko sam sve više bivao u pravu, o čemu sam pravovremeno i objektivno obaveštavao javnost i za to dobijao karu u vidu uvaljivanja dubara da „radim za Vučića“, koje su momentalno zamukle čim sam svakom ko bi zaustio da mi to nabije na nos skresavao marš u pizdu materinu (damama) ili puši qwrz (gospodi).

Jedno od mnoštva ovdašnjih paradoksalnosti je to da politički neuporedivo preciznije i bolje misle pozorišni reditelji - Mijač, Romčević, Mladenović, Gorčin - nego drveni politički filozofi, analitičari i profesionalni politički mrsomudi. Znaju valjda šta je mizanscen, pa tako, recimo, Gorčinu nije promaklo da su se Ðilasove lopovske kartonske Terazije, postavljene u prvom činu, u drugom činu pojavile kao Beograd na vodi, s tom razlikom što u BGNV neko bar može stanovati.

Pisac hoće da kaže - to jest da opet džaba kreči - da se, ukoliko se ne popravljaju i održavaju, stvari kvare, a da zlo, ako se ne suzbija, biva sve gore. Ne sećam se da se ijedan svat od beogradskog „imena i ugleda“ u prvom činu usprotivio seriji državnih udara, otimačina imovne i salonskom klerofašizmu belanovičkog mufljuza, ali su se sva beogradska imena i svi ugledi - koristim priliku da ih saborno nabijem na qwrz - žestoko uzibretili kad su u drugom činu na scenu stupili Boškić, Mica Zavetnica.

Interesantna stvar. Malo ko se ibreti nad pokušajem uspona Guzijana Jeremića - finansiranim iz dalekih istočnih zemalja - koji je pet puta toksičniji od Boškića i Mice i koji će - ukoliko se moja predviđanja ostvare, a retko kad omanem - biti sledeći srpski tirjanin. Nemojte misliti da me ta perspektiva brine. Daleko od toga. Klicaću, ako poživim, udri, Guzijane, ruka ti se pozlatila.
emilia emilia 03:54 12.03.2023

DANI STRELJANJA

SVETISLAV BASARA

Posle mini-serijala Dani frustracija sledi mini-serijal Dani streljanja Zorana Ðinđića. Pre dvadeset godina danima streljanja su prethodili meseci priprema, tehničkih, tonskih i čitajućih proba, koji su uvrhunili zvaničnom najavom Glavonje Tijanića, koji je rečenicom: „Ako preživi Ðinđić, Srbija neće“ srpskom narodu i senatu saopštio smrtnu presudu.

Posmatrano s famozne istorijske perspektive od dvadeset godina, jasno je kao dan da Ðinđićev projekat nije imao ni promil šanse da uspe. Meni je, da budem iskren - sad se spremite da padnete na dupe - vrlo drago što Ðinđićev projekat nije uspeo zato što više nego ubedljiva većina Srbije nije imala kapacitet, a ako hoćete, nije ni zaslužila da uspe.

Kao što sam višekratno pisao, jedina šteta od propasti Ðinđićevog projekta je što je Ðinđić izgubio život, sve ostalo je poučna kolateralna korist iz koje niko ne izvlači pouku, mada neki izvlače materijalnu korist.

Dan uoči streljanja Zoran Ðinđić je imao 4% (i slovima, četiri procenta) podrške biračkog tela. Ostalih 96% je, svesno ili nesvesno, aktivno ili pasivno, ali na sav glas, sasluživalo zavereničkom lobiju i političkoj guzici streljanja (o kojoj više sutra). Tih 96% uglavnom su bili oni Harmsovi „dobri ljudi“ - uvereni da su mnogo bolji nego što jesu - koji nikako da uhvate korena u stvarnosti i utuve da jedan čovek, ma ko on bio, ma koliko i sposoban bio, nije u stanju da prekonoć ostvari sve nade i ispuni sve želje. Konkurs za čudotvorca je još uvek otvoren. Kandidati: Ðido, Boškić, Guzijan. Mašala.

O tome šta su očekivali zavernici i politička guzica atentata biće reči sutra, danas ćemo se zapitati šta je tih 96% mislilo dok je plebiscitarno arlaukalo zahtevajući Ðinđićevi strmopizd. Da li je to bilo ono moronsko srpsko „samo da ovaj ode, pa ćemo videti“ ili su imali na umu neku određenu politiku i konkretnu ličnost? Na ondašnjem meniju su bili Koštunica i DSS (šturmabtajlung), Šešelj i radikali, Dačić i SPS.

Da li je iko od tih 96% - odnosno sa odbitkom dssovaca, radikala i spsovaca, polovina od tog broja - hteo da se na vlast uspentraju/vrate Koštunica, Šešelj ili Dačić. Ma jok. Koga su onda imali na umu?

Kome su se nadali? Na koga su mislili? Problem je što su se nadali, a uopšte nisu mislili, nego su - poput konkurentske polovine rulje bolje od elite - podlegli instinktu brzine na zlo i hitrine na grabež.

Sumo sumare, što rekle pevaljke, stvar stoji ovako: Ako čoveka koji je uz nadljuske napore uspeo da Srbiju malčice uzdigne iznad površine okeana govana skupa s njegovim pritidnim neprijateljima gurate nazad u govna - i na kraju u smrt - logično je da ćete ispasti sopstveni neprirodni prijatelji i upasti u još dublja, debelo zaslužena govna.

Šansa (možda i poslednja) da se prekine kontinuitet 160-godišnjeg murdarluka je u mesecima uoči Ðinđićevog streljanja (polu)svesno, voljno i radosno propuštena. Filozofija „puj pike, ne važi“, „bilo pa prošlo“ - svojstvena obema Srbijama i svim čaršijama - ne pije vodu. Ništa nije prošlo. Tek će da dođe.
emilia emilia 03:59 12.03.2023

POLITIČKA GUZICA ATENTATA

SVETISLAV BASARA

Streljanje Zorana Ðinđića dogodilo se na sutrašnji dan pre dvadeset godina. Tvrd vam stojim da se ne bi dogodilo da pučisti nisu računali - i to ne sasvim bez krčmara - da će Ðinđićevo streljanje proći nezapaženo u javnosti, a da će državni udar biti prihvaćen bez ikakvog otpora. Tako bi i bilo: pognute glave koje sablja ne seče pognule bi se još više, a Politička Pozadina streljanja - da ne kažem baš guzica - na vlast bi zasela samo dva-tri dana posle streljanja.

Tako bi to, kažem, bilo da zahvaljujući sticaju pukih okolnosti - i onom mom drugu koji ne voli da ga pominjem u novinama - nije promptno uvedeno vanredno stanje. U roku od nekoliko sati lepo se videlo šta biva kad država reaguje onako kako treba da reaguje. Srpski „junaci“ u trenu su nikom ponikli i posakrivali se u mišje rupe. Iz kojih bi jedan po jedan bili vađeni i privođeni pravdi da - delom zbog nesnalažljivosti i kukavičluka obezglavljene vlade, delom zbog pritisaka ambasada dalekih istočnih zemalja - stvar nije relativizovana i po starom srpskom običaju završila Trt Milojkom.

Zahvaljujući uticaju u „ministarstvima sile“, majke pučističke invencije su pribegle kontroli štete i organizovale preventivno streljanje Duće i Šiptara. Mrtva usta ne govore, a tek ne svedoče, kužite, stari moji.

I šta? Kao što se lepo videlo šta biva kad država reaguje kako treba, još se lepše - u stvari ružnije - videlo šta biva kad država ustukne i podvije rep. Bašibozuk i brabonjci koji su hteli da obnove Dušanovo carstvo mic po mic su ponovo osvajali privremeno izgubljenu vlast. Ćosićevi pritajeni mudžahedini-i-halk u DS-u su se aktivirali, eliminisali Ðinđićeve kadrove, a onda se preko sistema spojenih sudova (i džepova) uortačili sa DSS-ovim Hezbolahom.

Da stvar ne bi bila previše očigledna - i da se retki Vlasi ne bi dosetili - pozicija alfa mužjaka formalno je pripala Ćosićevom regentu JexS-u, dočim su introvertnom DSS-ovom ajatolahu pripala ministarstva sile, koja, ionako, najbolje voli. Počela je ubrzo restauracija starog (bes)poretka paramitološkog mrsomuđenja, klerikalizacije i nekontrolisanog lopovluka.

Sve je to uvrhunilo veličanstvenim mitingom za Kosovo, kada su po ajatolahovoj fatvi, a u znak odmazde zbog „otimanja našeg Kosova“, popaljene ambasade i demoliran Beograd. Pala je i jedna ljudska žrtva. Odgovornost za izgubljeni život i milionsku štetu (u evrima) nije preuzeo niko.

Gledao sam taj jad i bedu sa „margina skupa“, a kad se ajatolahov ahbab Kusturica svim građanima neprisutnim na veličanstvenom mitingu - uključujući JexS-a, obratio sa „gde ste, pacovi“, pomislio sam: svaka ti je, Nemanja, ka vladičina, samo si bio nekako preblag: trebalo je da kažeš „gde ste, pičke“.

Na kraju se i JexS - za čijeg vakta nije upriličen ni jedan jedini protest - popeo na qwrz ženskim polnim organima. Ostalo je istorija.
softelectronics_e softelectronics_e 07:21 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

shmoo
solo
Тако да гледе тих младих парова са децом и кучићима по Београду који говоре српски или украјински...

Ко зна... Једног дана како ће то да изгледа...


Ja sam to naveo afirmativno da ne pomisliš....pa idemo na onih 300 miliona.




Е, јбг, тек сада видим да сам погрешио у овом делу који си цитирао.

Уместо српски треба да пише руски.

Дакле, руски или украјински.

Е, Тасо, Тасо, лингвисто мој...





(Најбоља филмска верзија Тараса Буљбе коју сам икада гледао.)






Jedino što me malo žulja da će Čarliju žena da uvede u nedeljni meni Boršč lagano pošaran sibirskom slaninicom ,,kolko senka da padne,, na uštrb srpskog pasulja.



Не дај се, Чарли!

Ако си Србин и српскога рода!






Srbin je mio
pa i Rus ili Ukrajinac
bio.
solo solo 10:01 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Зар ми Срби нисмо у стању да сами себи толико дуго опростимо историјску грешку, како ти кажеш, коју смо направили?


E moj Debeli da je jedna greška pa mnogo je.

Možda je do hrane,vazduha,vode,vaspitanja,genetike......





shmoo shmoo 10:19 12.03.2023

Ој цурице, шил дил дај

gvozden1

Jedna od posledica je i tvoja zbunjenost da li je komunizam diktatura ili ne, da li je zabrana kritike vlasti štetna ili ne, pošto je i u takvim uslovima moguće juriti sojke, a šta ti više u životu treba, kako reče.



Да не бркамо називе, није то био комунизам о чему ти говориш, то је био титоизам. Комунизам је нешто друго.

И нема ту никакве збуњености код мене, рекох ти горе да је титоизам био тзв. мека диктатура, у рукавицама. Зато је био много примамљивији него оно што смо имали прилике да видимо у земљама ондашњег Варшавског пакта.

Evo vidim, tema vam je i da li je starija Nana ili Duga, da li je prvi roknuo Mika Peru ili Janko Marka, koji od njih je veća faca, a da takve potrese treba ostaviti po strani.
Al dobro, svako ima svoja interesovanja.







Јбг, Хучи, па Блог Б92 је естрадни програм типа ријалитија.

Нису у том контексту ни дуготрајне расправе о четницима и партизанима много занимљивије од тога ко је рокнуо Перу, да ли Мика или Јанко и ко је појебао коју естрадну звезду и старлету.

Кад подвучеш црту после читања и једних и других коментара (о криминалцима и о четницима и партизанима), видиш да си опет на истом и да си само губио време читајући то или учествујући коментарисањем.

Забава, Хучи, забава.

И то доконица. Не доколица, доколица мож' бити и креативна (види под Аристотел), а доконица је непродуктивна. Више је онако ПРДуктивна. Служи само тек да прође време у овој великој чекаоници где се сви досађујемо мислећи да чекамо нешто много важно, а оно на крају испадне да је то само тек обична смрт, ништа посебно и ново и невиђено до сада, док нам истовремено живот пролази ни у чему.

И онда једино томе и служи ова естрадна забава звана Блог Б92, Хучи, исто као и мноштво других таквих естрадних забава осмишљених тек да на време прође ни у чему.


Bez Jugoslavije?

sigurno je da ne bi bilo ni njenog raspada

ko bi i kako isterao Srbe iz Krajine

bez Jugoslavije ni komunizma ne bi bilo.



Видим да је теби појам Југославије везан углавном за оно што ти називаш комунизам, а ја називам титоизам.

Можда се зато ти и ја и не разумемо јер је за мене Југославија много шири појам од неког тамо Тита и његових подгузних мува

Како год, али твојим одличним познавањем мноштва историјских чињеница у вези са настанком и трајањем Југославије ( ) ниси ме убедио да променим мишљење.

Југославија, и краљевина и република, била је једно сасвим лепо и пристојно место за живот обичног човека.

Не савршено, не идеално

Одавно поспрдно посматрана од стране развијених европских земаља (Британија, Немачка, Француска), Италија је оно што би, на пример, Јужни Балкан био после сто година неометеног развоја: никада суперразвијен, али релативно функционалан и шармантан.


али сасвим лепо и пристојно место за живот обичног човека.

Уз ту своју особину, Југославија је и била једина до сада заједничка држава велике већине Јужних Словена на Балкану што би и данас било од великог значаја јер је великим играчима у међународној глобалној политици ипак много лакше да се иживљавају над државицама које имају између 1,5 милиона стаановника и 6 милиона становника колико данас има ова наша Србија.

Но, то је сада готово. Било некада, данас само препричавамо. Нећемо никада сазнати шта би било кад би било, тиме се уосталом озбиљни људи и не баве. Баве се ониме што је било, што јесте данас и што ће бити.

Зато, Хучи, идемо даље!






solo solo 10:36 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Зато, Хучи, идемо даље!


shmoo shmoo 10:42 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

solo
Зато, Хучи, идемо даље!





Што само викенд?

Кажу да ће прекосутра бити 19 степени.

Стигло нам још једно пролеће, јбт!






shmoo shmoo 11:01 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

softelectronics_e

Srbin je mio
pa i Rus ili Ukrajinac
bio.



Брат је мио ма које вере или нације био!

Милији од многих Срба које познајем или за које уопште и знам.





shmoo shmoo 11:03 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

solo
Зар ми Срби нисмо у стању да сами себи толико дуго опростимо историјску грешку, како ти кажеш, коју смо направили?


E moj Debeli da je jedna greška pa mnogo je.

Možda je do hrane,vazduha,vode,vaspitanja,genetike......




Мислиш опет на храну, воду, ваздух и васпитање у српском Витлејему, Житорађи?




solo solo 16:22 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Брат је мио ма које вере или нације био!

Милији од многих Срба које познајем или за које уопште и знам.


Kažem ti ja, jednom nesvrstan dovijeka neovisan!
A ti zovi to kako ti srcu drago.
solo solo 16:29 12.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

Да не бркамо називе, није то био комунизам о чему ти говориш, то је био титоизам. Комунизам је нешто друго.


Nerado oponiram ali da li bi Broz bio Tito da ga većina pa i Srba nije takvim ,,osmislila,,

Sami pali sami se ubili.

Idemo dalje.



Pazi eno ga i onaj ,,Slovenac,, Leka.
solo solo 16:31 12.03.2023

Re: 'ebali vas Karađorđevići

Мислиш опет на храну, воду, ваздух и васпитање у српском Витлејему, Житорађи?


I šire a boga mu poljubim i duže.

Svi smo mi pomalo Žitorađa!

Pravda za Žitorađu!
shmoo shmoo 17:17 12.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

solo

da li bi Broz bio Tito da ga većina pa i Srba nije takvim ,,osmislila,,



Наравно да не би.

А теби нико није крив што данас причамо о титоизму а не о солоизму.

Sami pali sami se ubili.

Idemo dalje.



Ако смо пали, били смо паду склони.

Идемо даље!

Pazi eno ga i onaj ,,Slovenac,, Leka.






solo solo 17:30 12.03.2023

.

emilia


gvozden1 gvozden1 18:16 12.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

ali da li bi Broz bio Tito da ga većina pa i Srba nije takvim ,,osmislila,,

Ovo je već nešto.
Pun krug.
Kad za diktaturu okriviš one nad kojima je vršena diktatura, a ne diktatora.

Ne može to glava na dve noge da smisli.
solo solo 18:35 12.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

Kad za diktaturu okriviš one nad kojima je vršena diktatura, a ne diktatora.


Koga su doveli,obožavali,osmislili a kad je umro cvileli za njim ti isti nad kojima je vršena diktatura.

Oćeš da kažeš da su Srbi mazohisti?

Nije lepo Gvozdeni. Pre će biti da ti slabo ide skok u dalj.

Probaj da bacaš kuglu. Možda i dobaciš.



Broz sigurno nije znao za tebe niti se tobom i tvojima bavio.

Komšija već jeste.

Toliko o diktatoru i diktaturi.
gvozden1 gvozden1 19:03 12.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

Oćeš da kažeš da su Srbi mazohisti?

Ne, nego je sve to odlika svake diktature.
Ne postoji diktatura bez ličnosti diktatora, i svi oni u nekom trenutku budu u poziciji malog boga.
Što je diktatura jača to je izraženije.

To su osnovi osnova, sedmi osmi razred.

A kad se žele prikriti potajne simpatije prema diktatoru onda se kaže ovo, ne bi on, on je bio plemenit čovek, nego je narod tako hteo.

Narod je kriv.

Ili ono o lošim saradnicima koji mu ne govore istinu.

Providni vam bre ti mehanizmi.
Poštenije bi bilo da otvoreno kažete da ste još uvek zaljubljeni u maršala.

Al poštenje i obožavaoci diktatura, ne ide to zajedno.
softelectronics_e softelectronics_e 19:21 12.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

gvozden1
Oćeš da kažeš da su Srbi mazohisti?

Ne, nego je sve to odlika svake diktature.
Ne postoji diktatura bez ličnosti diktatora, i svi oni u nekom trenutku budu u poziciji malog boga.
Što je diktatura jača to je izraženije.

To su osnovi osnova, sedmi osmi razred.

A kad se žele prikriti potajne simpatije prema diktatoru onda se kaže ovo, ne bi on, on je bio plemenit čovek, nego je narod tako hteo.

Narod je kriv.

Ili ono o lošim saradnicima koji mu ne govore istinu.

Providni vam bre ti mehanizmi.
Poštenije bi bilo da otvoreno kažete da ste još uvek zaljubljeni u maršala.

Al poštenje i obožavaoci diktatura, ne ide to zajedno.

Ma!
Glavno da je krepao.
A mnogi se iznenadili kada mu se to desilo u 88. godini.
shmoo shmoo 22:39 12.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

softelectronics_e

Ma!
Glavno da je krepao.
A mnogi se iznenadili kada mu se to desilo u 88. godini.



Млад човек.

А могао је још...



solo solo 01:01 13.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

Јбг, Хучи, па Блог Б92 је естрадни програм типа ријалитија.


Taso jel ovo vcucko na slici?



Ne zajebavaj da jeste.
solo solo 01:04 13.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

А теби нико није крив што данас причамо о титоизму а не о солоизму.


Kako bi ovo gramatički bilo ispravno da se piše o Tasi debelom zvanom Debeli?

Debeloizmu?

Uf,za malo
solo solo 01:11 13.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

Providni vam bre ti mehanizmi.
Poštenije bi bilo da otvoreno kažete da ste još uvek zaljubljeni u maršala.


Priznajem. Obožavam maršala.
Ovog na sliki
Onda gledaj lepotu lafčino.Vidiš ga.

Das ist Marshall



solo solo 01:21 13.03.2023

Re: Ој цурице, шил дил дај

Ma!
Glavno da je krepao.
A mnogi se iznenadili kada mu se to desilo u 88. godini.


Nije na odmet.





ŽIVIO DRUG TITO I Marijan Badel !

kamilo_emericki kamilo_emericki 08:20 09.03.2023

Pjesnik uvijek ima pravo

solo solo 08:37 11.03.2023

Opet


Poč'o wikend.

Ko juče da je završio prethodni.

A u međuvremenu.........

Šta je sa ovim vremenom?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana