Imam običaj da hodam pognute glave...U trenutku kada su sijalice na banderama poprimile prvobitni,ružičast sjaj,podigao sam glavu. U mojoj ulici nije bilo nikog osim mene,i neke žene u crnom kaputu,koja je ledjima bila okrenuta od mene. Možda sam je poznavao,možda ne. Stajala je na pola puta izmedju mene i moje zgrade;na mojoj putanji ka domu.
U desnoj ruci je držala skupljen kišobran,jarko crvene boje. Na trenutak sam pomislio da je to jedina boja koju sam tog dana video. Isto to sam mislio i sledećeg trenutka. Okrenula se i krenula prema meni. Nije me gledala,a ni ja nisam gledao u nju. Pognute glave sam kročio napred i prekasno shvatio da neću moći da izbegnem naš sudar. Pomerio sam se u desnu stranu trotoara koliko god je bilo moguće,no,ramena su nam se ipak očešala. Osetio sam i udar njenog kišobrana po kolenu. Nisam se usudio da pogledam u to lice,ni u jednom trenutku. Ne znam zašto sam bio osmehnut...stajao sam pred vratima moje zgrade. Do cipele mi je doskočila žaba. Kada je počela da krekeće,shvatio sam da mi se prvi put tog dana neko obratio.
Ključ sam prvo okrenuo na desno,shvatio koliko sam rastrojen,a zatim ga okrenuo na pravu,levu stranu,i ušao u osvetljen hodnik.
-provincijalac-
Ponovo posvećeno sabornici srneće sreće