Ali nikada nismo bili sami i on ranije ništa nije pitao. Na trenutke sam se osećala kao đak koji je nespreman došao u školu. Pitanja su počela još u kolima.
- Boco, jel me vodiš na Taš?
- Vodim te posle. Prvo idemo na groblje, da odnesemo cveće.
- A kome nosimo cveće?
- Mojoj baki.
- Isto kao i prošli put?
- Da.
- A gde je baka Jeca?
- Nije više sa nama… Pričali smo već o tome... Baka Jeca je na nebu.
I baš kod Crkve Svetog Nikole moj sin zastade i zagleda se u nebo.
- Ne vidim je. Nisam poneo pogled (mislio je na dvogled). Sledeći put ću da ponesem i moj pogled i Lukin durbin…
- Ne možeš da je vidiš, ljubavi. Ali ona je sada gore, na nebu.
- Zašto je gore, zašto nije kod svoje kuće?
- Zato što je umrla.
- Zašto je umrla?
- …Zato što je bila veoma stara.
- Ali Boco, nije bila stara... mogla je da se igra.
- Bila je stara, ljubavi…
- A da li ona nas može da vidi?
- Može.
- Hajde da joj mašemo.
Onda smo stajali kraj grobnice, gledali u nebo i mahali.
- A kako je ona otišla na nebo?
Tišina na groblju. Ja ćutim, u dilemi da li da i dalje izgovaram stvari u koje ne verujem.
- Reci mi, Boco, kako je ona otišla na nebo?
Teško mi je bilo. Ne zbog njegovih pitanja, već mi je takav bio ceo dan… Uz misli o baki setila sam se svih ljudi koji su otišli i koji mi nedostaju. Postoje neki trenuci kada ne umem najbolje odgovore da dam svojoj deci. I džabe što se posle setim šta sam sve mogla da kažem… Ali Nikola je imao sve odgovore, sam.
- Ona se sigurno transformisala.
- Kako misliš transformisala, ljubavi?
- Lepo, promenila je oblik. Kao Optimus Prime. Kao svi Transformersi. Da li ti je rekla da će se transformisati i odleteti gore?
Nasmejala sam se.
- Nije mi rekla, srećo.
Nikola se okrenuo ka nadgrobnoj ploči na susednom grobu i svojim prstićem pokazivao šta, kao, tamo piše. Nikola ne zna da čita, ali se redovno pravi da zna. Krenuo je da sriče "poruku".
- Evo: O-ti-šla sam na me-sec. Ba-ka Je-ca... Jel’ to tu piše Boco?
- Piše, ljubavi.
- Na mesecu ima puno mesečeve prašine, nadam se da baka neće dobiti kijavicu.
- Odakle ti to znaš?
- Pa naravno da znam. Nodi je bio na mesecu. I očistio je prašinu.
Svaki put se iznova zapanjim kakve sve odgovore deca pronađu u crtanim filmovima. Ne bi mi palo na pamet da će povezati Transformerse i Nodija sa ovom situacijom.
- A zašto smo doneli cveće?
- Zato što je moja baka veoma volela cveće.
- A više ga ne voli?
- Voli i sada. Hajde da odemo do česme i uzmemo vodu za cveće.
Vratili smo se sa vodom i dok sam ja aranžirala cveće usledilo je novo pitanje:
- Boco, a zašto joj donosimo cveće kad baka nije ovde?
- Pa, donosimo joj cveće ovde…zato što je ovo sad.... njena kuća, mislim.... (ne mogu da verujem koliko sam bila dekoncentrisana)
- Misliš, zato što ona na ovom mestu može da ga vidi?
- To sam baš htela da ti kažem.
Ovaj naš kraj razgovora podsetio me je na one najgore laži u školi, kad vas nastavnik ispravi u netačnom odgovoru a vi kažete: "To sam i mislila".