Savest je zaje**** stvar.
U onom najsladjem trenutku u zivotu bas kad pomislite da ste najzad pronasli nacin da udavite svoju savest ona se nezno i polako spusti na vasu visinu, jer ste vi tad najcesce na kolenima, dva puta pukne prstima i zaslepi vas svojim osmehom.
Tad ste se sjeb***.
Da li ste probali nekad da skupite sve svoje stvari i dela, kojih se stidite, sve svoje poljupce sa savescu, kad vam sve vase greske budu blize nego ikad, kad vas je sramota da o njima uopste mislite ?
Da li ste probali nekad da udahnete vatru svih svojih gluposti ?
Ako vas savest negde uhvati u raskoraku bezite, ako stanete udarice vas voz, mnogo brz voz. A jedini nacin da od toga napravite jos goru situaciju je da to sa nekim podelite. Posebno ako je taj neko pametniji od vas, pa na svaku situaciju vaseg zivota gleda ocima boga dok ste vi osudjeni da istu gledate iz prvog lica.
Ja, licno, nisam imao nekih problema sa savescu do skoro, bas nikakvih, ni onih malih, bas malih. Mozda je moja savest jako spora, mozda je digla ruke od mene, mozda sam dovoljno brz, to sam dosta dugo mislio.
Ne mogu da smislim jeb*** crna odela, osecam se kao da sam navukao kondom preko glave (da moguce je, prekinite da pokusavate)
Nekako imam utisak da kad navucem tu glupost, nemam gde da pobegnem, a sve zivotne predstave u kojim morate da se pojavite u odelu, zahtevaju od vas neku sobu u glavi u koju mozete da pobegnete. I dzepove u kojima mozete da se igrate sa prstima, a ako ste dovoljno poremeceni mozete i bilijar da igrate (da moguce je, prekinite da pokusavate)
Ukratko sve je bolje od odela, a tek kravate, koji kreten je to izmislio ?
Ima otprilike cetristo dvadeset sedam nacina da vezete prokletu stvar, naravno svaki od njih je pogresan osim jednog. Taj jedini ispravan, nacin zna samo vasa lepsa/pametnija/jaca/bolje obrazovana...ukratko bolja strana. I ako ona nije tu sje**** ste se, osim ako ste zena, u tom slucaju, boli vas ku***.
Ali na sahrane iz nekog razloga ne mozete u trenerci.
Sahrana je vazna stvar u zivotu svakog muskarca, posebno ako je to njegova sahrana.
Na takvim dogadjajima covek shvati kakav je covek bio, po ljudima koje ostavlja, moze da vidi dosta svari.
Shvati ko su mu bili pravi prijatelji i u svoj toj tuzi, moze da bude zadovoljan cinjenicom da ima neko ko tuguje za njim.
Kurac...
Sahrane su mesta gde svi mali glodari vaseg zivota dodju, i urade ono sto im niste dozvolili dok ste bili zivi, iskenjaju se uzduz i popreko vaseg lesa.
Daju sve od sebe da izlece sve svoje komplekse, i naravno medjusobno se takmice da pokazu ko vise pati i pored cinjenice da ih apsolutno sve, boli ona stvar.
Ja se malo ponosim cinjenicom sto sam skot. Ja volim da idem na sahrane radi besplatnog alkohola. Posebno kad se sahranjuje neki skot.
A Mehanizam je bio skot.
Ali ta savest sve upropasti.
Nije ona bas striptizeta, los izbor reci, u neku ruku i jeste, kad neko pomisli striptizeta obicno pomisli na prostitutku ili nesto iz Americkih filmova, u ovom konkretnom slucaju to bi bilo veoma pogresno misljenje. Ona je vise neko ko plese sama sa sobom, neko ko samu sebe zavodi i u isto vreme uziva u kontroli i gadjenju koje gaji prema svojoj publici.
Dama koja nema apsolutno nikakvih problema sa svojom savescu.
Kako sam dosao do raspravljanja o savesti polu trezan/pijan sa striptizetom na litici je verovatno manje bitno, vazno je naglasiti da ova specificna dama, nije bas dama u onom negativnom smislu te reci. Nikad nisam shvatio kako neko moze tako fantasticno da plese sam sa sobom.
Ima nesto u tom moru, valjda taj zvuk talasa koji udara u obalu, nesto sto vas podseca da je sve prolazno, a posebno vi.
Posle te sahrane, koje je bila divna i koju je bila organizovana cisto zbog njegovih roditelja, da bi se malo bolje osecali, trebalo je nadoknaditi nekako sve te godine kad nisu bili pored svog jedinog sina. Platiti jednu sahranu, to ce sve srediti, bar po njihovom misljenju.
Tu je i pop koji nesto peva i drzi neki govor o tome kako je Mehanizam bio divan covek, eto i popovi lazu, i masa nekih ljudi koji ga uopste nisu znali, masa nekih senki cije pojave nije vredno komentarisati. A najbolji deo je to sto je trazio da ga kremiraju.
Ja sam sam znao tog decka, moglo bi se tako reci, ziveli relativno blizu, bili najbolji drugari tamo do srednje skole, izgubili se vremenom, ali se i dalje druzili tu i tamo.
Zaglavili na Kosovu zajedno, jedinice relativno blizu, nismo se pre toga dosta dugo videli, kako smo dotle dogurali, od dva klinca koji su sutirali loptu u metalnu kapiju i izludjivali ceo komsiluk do bivseg narkomana i Mehanizma.
Mehanizam je dobio nadimak na Kosovu, dobio je najgoru mogucu presudu, snajperista. Koristili su ga specificno za lov na druge mehanizme, covek pricizan kao sat, nema tu neke milosti, ako mu narede da pokosi celo selo, uradice to bez problema, ako mu narede da skine nekog snajperistu on ce to uraditi.
On nije mogao da pogresi, jedan zupcanik pokrece drugi i tako u nedogled.
Ima masa filmova, knjiga i napumpanih prica o tome kako su snajperisti nesto najblize bogu na ratistu. Glupost.
Nema goreg "posla" od tog, za razliku od obicnog smrtnika koji svoju dusu izgubi tako sto puca tamo vamo, trci i panici i ni sam nije svestan kad nesto pogodi, snajperista sve vidi.
Kada prislonite oko na taj nisan, vidite lice coveka kog cete da ubijete, stegnete kundak svoje puske kao da ce bas na tom mestu dusa da vam iscuri, vidite njegovu familiju, vidite svoju familiju, vidite nagli trzaj kad metak pogodi metu, vidite krv koja prsne na sve strane, i lice te osobe ostane sa vama do kraja zivota.
Tako smo mi negde usred rata ostali bez strelca, decko je prebacen na drugo mesto i ja sam zaglavio sa strelom (puska), stomak mi se okretao cinjenice da cu morati da je koristim.
Valjda drugo ili trece vece kako sam dobio to cudo, mi smo krenuli da cistimo neki stek sa oruzjem, nista posebno, mali put koji vodi do par zemunica i jednim manjim bunkerom.
Na sred tog bunkera je stajao klinca od nekih pa maksimalno 15 godina, nije mogao imati vise, nije imao ni bradu, drzao je pusku kao motiku, zakocenu, pitanje je dal bi uopste znao da je otkoci, nije znao ni da se sakrije kako treba, to je bila ona vrsta "terorista" koje smo po obicaju pustali, zapucamo malo u vazduh sacekamo da pobacaju oruzje i pobegnu i svima lepo, njima UCK ostavi porodicu u zivotu, a mi pokupimo oruzje.
To je jedna stara taktika, koju su ovi sto su dolazili sa strane kao mudzahedini i placenici voleli da koriste, stave nekog ko nije vazan, kad vi njega pogodite, on zna gde ste i umirete za par sekundi. I tako sam se ja nasao sa Mehanizmom, kad su nam javili da nam stize strelac, bio sam van sebe od srece, neko ko ce da me zameni.
Ali, kad je Mehanizam dosao, to nije bilo na dnevnom redu, trebalo je da ja skinem mamac, a on bi skinuo njihovog snajperistu pre nego sto stigne da uzvrati. Fantastican plan.
Dobrih pet minuta sam gledao to dete, njih stotinak ceka da ja skinem tu "metu" pa da krenu, cetri puta sam drzao prst na obaracu i skidao ga, svaki put kad bih ga pogodio u glavi, svaki put bi stigao da me pogleda pre nego sto padne.
Kako je Mehanizam to video, nisam siguran, posle nekog vremena rekao mi je da se vratim nazad, da je nasao njihovog strelca. Kako sam ja spustio poklopac preko sociva i krenuo da se vucem nazad, tako je sevnuo prvi metak bas po tom klincu, kog sam video kako pada i bez sociva.
Za njim jos jedan, pa jos jedan, pa jos jedan, slusao sam kako po nama bacaju avioni sve i svasta, ali tu grmljavinu coveka koji deli smrt tako precizno i sigurno, u svakom tom zvuku groma mozete da cujete jedan vrisak majke.
Posle toga i kad sam dosao kuci nisam vise mogao da se druzim sa tim covekom, nismo imali o cemu da pricamo, svaki susret bilo gde se pretvarao u neku tisinu, dosta vremena mi je trebalo da shvatim, sta je on tu uradio za mene, sta da kazes coveku koji ti spase dusu a mrzis ga vise nego bilo sta.
Nisam mogao ni da pricam sa njim, a trebalo je, ima nekih stvari koje sam uradio u zivotu, kojih kad se setim voleo bih da je drugacije, ali eto samo od ove se sam sebi smucim.
Skoro sam isao sa tom njegovom devojkom da prospem tu njegovu pepeo sa jedne litice u Krucama. I kad smo bili klinci bio je odusevljen tom liticom koja gleda na Zmijsko ostrvo, odatle skociti, bilo je apsolutno sumanuto.
Nikad nisam sreo stvorenje koje plese tako tuzno, zato sto svu svoju tugu ne moze da pokaze na bilo koji drugi nacin. Reci su kratke, muzika uska, slike mutne.
Ali eto prvi put sam tu shvatio da ta njegova devojka nikad ne plese sama.
Niko nije osudjen da provede zivot sa svojom savescu, vasa savest je osudjena da provede vas zivot sa vama.