Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Milan M. Ćirković

U potrazi za vanzemaljcima III. Karterov argument

Probabilistički argument - koji se nekad se zbog pozivanja na posmatračku selekciju naziva i antropičkim - protiv postojanja vanzemaljskih civilizacija sugerisao je australijski teorijski fizičar Brendon Karter, inače ekspert za strukturu i evoluciju crnih rupa, koji već dBrendon Karter, klasično živopisno predavanjeBrendon Karter, klasično živopisno predavanjeugo vremena živi i radi u Francuskoj. Karterov argument (1983) je iznenađujuće jednostavan: pretpostavimo da poredimo biološku vremensku skalu neophodnu za nastanak inteligentnih posmatrača na nekoj planeti i astrofizičku vremensku skalu koja nam govori koliko je ta planeta nastanjiva. Astrofizička skala može biti, na primer, dužina života matične zvezde koja obezbeđuje energiju za živa bića na planeti (u slučaju Sunca to je oko 9 milijardi godina, mada će rast njegovog sjaja učiniti Zemlju nenastanjivom i nešto ranije). Biološka vremenska skala je na Zemlji oko 4 milijarde godina, koliko je evoluciji bilo potrebno da polazeći od mrtve materije stvori inteligentne posmatrače sposobne za međuzvezdanu komunikaciju.


U potrazi za vanzemaljcima II. Fermijev paradoks

U proleće 1950. godine u kantini nuklearne laboratorije u Los Alamosu se odigrao istorijski ručak, o kome su se kasnije ispredale razne legende. Prema onome što su istoričariEnriko Fermi (1901-1954)Enriko Fermi (1901-1954) nauke, naročito dr Erik Džons, utvrdili kao verodostojno, za stolom su sedeli Herbert Jork, Emil Konopinski, Edvard Teler i Enriko Fermi. 20. vek, vek ekstremne specijalizacije, nije dao univerzalnijeg fizičara od Fermija - poslednjeg čoveka koji se sa podjednakim uspehom bavio i eksperimentalnom i teorijskom naukom, uveo nas u nuklearno doba, krstio neutrine, izračunao broj klavir-štimera u Čikagu, i uopšte bio jedan sjajan tip. (Nema potrebe išta više govoriti ako se zna da se i mi i sve što vidimo unaokolo ne sastoji bez razloga od fermiona.) Za ručkom se povela reč o letećim tanjirima koji su u to vreme počeli da se viđaju širom SAD, te da li, kada se odbace te senzacionalističke priče, ima razloga za verovanje u postojanje naprednijih vanzemaljskih civilizacija od naše. Kad su pitali Fermija za njegovo mišljenje, on je prvo izbegao da odgovori, a potom je tokom celog ručka nešto žvrljao po salveti, da bi iznenada, usred konverzacije na neku sasvim desetu temu, postavio prosto pitanje, onu vrstu jednostavnog pitanja čiji značaj samo vrhunski genije može da uoči: Where is everybody? Njegovi prijatelji odmah su razumeli da se pitanje odnosi na vanzemaljske civilizacije.


U potrazi za vanzemaljcima I. Astrobiološka revolucija

Svako malo smo u prilici da čitamo, naročito u medijima (ali dešava se i blogerima koji bi trebalo da znaju bolje), da se o problemu vanzemaljskog života i vanzemaljske Vanzemaljac!Vanzemaljac!inteligencije piše sa potcenjivanjem i u istom pežorativnom kontekstu kao što se piše o prizivanju duhova, gledanju u šolju ili sajentologiji. To je ne samo duboko pogrešno, već i potpuno suprotno duhu vremena koji nam jasno pokazuje da je naučni interes za ove teme u neprekidnom usponu tokom poslednjih decenija, a naročito od sredine 1990-tih godina. Pa čak i kada bismo ovu temu posmatrali samo iz ugla pop-kulture, ona i tu zaslužuje daleko, daleko ozbiljniji tretman. Vest od pre par dana o otkriću prve planete nalik Zemlji na kojoj može postojati voda u tečnom stanju, koja kruži oko crvenog patuljka Gliese 581, a koja će se, ukoliko je kasnija istraživanja potvrde, u istoriji astronomskih nauka nesumnjivo doći u isti rang sa otkrićima Galileja, Heršela i Habla, samo ponovo naglašava interes kako naučne, tako i šire javnosti za ozbiljnu prezentaciju ovih tema. Stoga sam zaključio da je jedan mini-ciklus tekstova na srodne teme dobra ideja - a kao što je Heraklit iz Efesa lepo istakao pre više od dve i po hiljade godina: Ko ne očekuje neočekivano neće ga ni pronaći; tako je duboko skriveno i teško pristupačno.


O žabama i skandalima

Moda igra veliku ulogu ne samo u konfekciji, kozmetici i automobilskoj industriji, već i u istoriji ideja. Veoma često nije moguće pronaći racionalno objašnjenje iznenadne Alytes obstetricians - jedna slična je posthumno promenila istoriju naukeAlytes obstetricians - jedna slična je posthumno promenila istoriju naukepopularnosti neke ideje, skupa ideja ili čak čitave naučne grane, kao ni naglog slabljenja i nestajanja interesovanja za iste. (Ovo često ima za posledicu ozbiljnu frustraciju mlađih naučnika i studenata koji se, nakon što oblast ili problem kojima su posvetili svoje magistarske, doktorske ili specijalističke radove izađe iz mode, često osećaju "nasukani" i izdani od strane svojih šefova, mentora i drugih kreatora javnog mnjenja.) Naravno, ista tematika obično će se vratiti u modu u nekom neodredivom periodu vremena, često tek kad savremene generacije naučnika odu sa scene. Malo šta je ilustrativnije u ovom smislu od čudnog uspona i pada lamarkizma početkom 20. veka, epizode u kojoj je središnju ulogu igrala, zasluženo ili ne, skandalozna "afera Kamerer".


Ekskluzivno - Polibije i Tomas Man o srpskom fašizmu

(Naravno, nakon što ste bili ovde i potpisali se.)

Mislite da veliki umovi prošlosti nisu razumeli našu situaciju, često i mnogo bolje nego mi sami? Pokušaću da vas ubedim u suprotno. I to samim njihovim rečima. (Ni tu nema nikakvog anahronizma, bez obzira šta naivčine ili pozitivisti mislili.) Među mnogima, prvi su mi pali na um dvojica potpuno različitih, ali svakako od najmudrijih - helenistički istoričar Polibije iz Ahaje, i najveći romanopisac 20. veka, Tomas Man. Lako ćete, verujem, prepoznati one o kojima pišu, naročito pre, ali i posle 2000. godine. Opisi su svakako vrlo plastični. Ništa neću njihovim rečima dodavati - uzeo sam slobodu samo da naglasim neke delove.


Dva Darvinova dragulja

Pišem ovih dana jedan uvodni tekst iz metodologije i filozofije nauke, i ono što me je najviše fasciniralo, zadivilo i uzbudilo je činjenica da je gotovo sve što sam hteo reći u sažetoj formi sadržano u dve rečenice, više od 130 godina stare, velikog prirodnjaka Čarlsa Roberta Darvina. Dve rečenice zbog kojih je za mene Darvin u isti mah i jedan od najvećih filozofa u istoriji čovečanstva - a bio bi to čak i da nije ništa drugo stvorio i napisao. Evo ih ovde u originalu:

"How odd it is that anyone should not see that all observation must be for or against some view if it is to be of any service!" (pismo Henriju Fosetu, 1861. godina)

"False facts are highly injurious to the progress of science, for they often endure long; but false views, if supported by some evidence, do little harm, for every one takes delight in proving their falseness." (Poreklo čoveka, 1871. godina)


Plovidba u Vizantiju

Pre skoro osam decenija jedan je apsolutni Genije, pesnik, aristokrata, okultni naučnik, nacionalistički političar i vizionar sa dalekog zapadnog ostrva na rubu Evrope - itekako živ-živcijat, uprkos Džozefu O'Konoru i njegovoj potpuno zabavnoj družini! - savršeno izrekao baš ono o čemu sam poslednjih dana-meseci-godina razmišljao i sanjao, baš ovde, u beogradskoj kasabi, na suprotnom rubu Evrope. Šta bih ja tome još mogao dodati? Nema tu nikakvog anahronizma. Ako je, kao što Borhes lepo obrazlaže, istorija sveta povest nekoliko metafora koje se samo stalno iznova permutuju, onda je jedino istinsko pitanje pronaći najčistiju i najdublju prezentaciju tih arhetipskih slika. Kao u Gedelovom anti-hronološkom univerzumu, u istinskom svetu duha stvari ne prethode niti slede jedna drugoj; ako već stoje u nekom odnosu, onda je on mnogo kompleksniji od pukog vremenskog sleda. Stoga, dragi potencijalni čitaoci, najbolje što mogu da učinim jeste da vam ovde poklonim Plovidbu u Vizantiju. (Neka se svako oseti slobodnim da uzvrati sopstvenim najdražim delićima univerzalnog i jedinstvenog poetskog svemira čovečanstva!)


Prošlost, budućnost, predviđanje, Poper

Pošto je ovo jedan od onih dana kad će svi nešto da se prisećaju prošlosti, a pošto su na časak odustali od omiljenog srpskog hobija predviđanja, hajde da i o tome nešto Sir Karl Raimund Popper - večna inspiracijaSir Karl Raimund Popper - večna inspiracijaprozborimo na malo drugačiji način. Prošlost nam se čini dostupna preko dokumenata i sećanja; o budućnosti u najboljem slučaju imamo nejasnu slutnju ili intuiciju. Ima li šta besmislenije od te prozaične istine sa stanovišta fundamentalne fizike, gde je sve vremenski simetrično i gde kada okrenemo smer vremena (zamenimo t sa -t u svim formulama!) sve ostaje potpuno isto? Drugim rečima, budućnost bi morala biti isto onoliko fiksirana i "zatvorena" koliko i prošlost; i obrnuto - prošlost bi nužno trebalo da budepodjednako neizvesna i "otvorena" kao i budućnost. Kako se sa tim suočiti? Jedan izlaz leži u poricanju vremena. Najspektakularnije poricanje vremena u esejistici je svakako epitomno Borhesovo; u kosmologiji Gedelovo; u umetničkoj prozi Lavkraftovo. Sva ona vuku korene od jednostavnog argumenta poznoantičkog filozofa Seksta Empirika koji je sugerisao da ništa ne postoji osim sadašnjosti, jer je prošlost već nestala, a budućnost još nije. Samo jedan korak je od tog poricanja do onog stava koji obeležava nauku od Njutna naovamo, a to je da svi empirijski podaci koje sakupimo marljivim eksperimentalnim i posmatračkim radom pripadaju sadašnjosti, a do saznanja o prošlosti dolazimo retrodikcijom, na isti način kao što i do saznanja o budućnosti dolazimo predikcijom (za koji - odslikavajući vremensku asimetriju samog jezika! - imamo lepu reč predviđanje).


Ko se boji Velikog praska?

Evo odslušah BBC vesti, pa se prisetih verovatno najslavnije sintagme koja je skovana upravo na tom radiju: Velikog praska. To je negde u proleće 1950. godine - u verovatno prvoj naučnoj emisiji na bilo kom elektronskom mediju u istoriji - učinio ser Fred Hojl,Hablovo ultraduboko polje - presek čitave istorije svemira od Velikog praska do danasHablovo ultraduboko polje - presek čitave istorije svemira od Velikog praska do danas veliki astrofizičar, kosmolog i polihistor, koji je, ironično, to prvobitno smislio da se podrugne svojim protivnicima - rečenica je bila nešto kao "Ti ljudi stvarno veruju da je sve što postoji otpočelo u nekakvom velikom prasku!" U međuvremenu se pežorativni prizvuk izgubio, te se danas Standardni kosmološki model sasvim opušteno naziva modelom Velikog praska (uz pocasno veliko slovo). Međutim, to nije samo po sebi pomoglo da se otklone pojedina pitanja i nedoumice koje se gotovo neizbežno ponavljaju kad je ovaj termin u pitanju. Mnoge zablude, greške i predrasude su, nažalost, našle put do novinskih vesti, popularnih članaka, knjiga, a ponekad i udžbenika, koji bi svakako trebalo da svoj posao bolje obavljaju. Obično je izvor tome ono što je Ajnštajn lepo rekao: "Sve treba da bude najjednostavnije moguće - ali nikako više od toga." Hajde da onda ovde bar pomalo doprinesemo razjašnjenju istih, tim pre što je u komentarima bila izražena želja za nekim kosmološkim tekstom!


Spajanje nespojivog: Ojler, Magrit i “dve kulture”

Ako je do sada na blogu toga bilo, promaklo mi je, te se unapred izvinjavam na pretencioznosti; ako ne, evo prilike da nešto uradimo prvi put: da stavimo u blog i matematičku formulu! Pošto sam mnogo puta imao prilike da slušam onu notornu predrasudu i golemu glupost da "svaka formula prepolovljuje broj čitalaca", sa velikim zadovoljstvom vas pozivam da joj se zajedno suprotstavimo (svakoj gluposti se, odista, valja suprotstaviti, jer je ćutanje saučesništvo). Držite se čvrsto! Evo, dakle, slavnogOjlerov identitetOjlerov identitet Ojlerovog identiteta, verovatno najelegantnije i najlepše formule u istoriji matematike, one koju je harvardski profesor Bendžamin Pirs nazvao "apsolutno paradoksalnom". U godini u kojoj obeležavamo 300 godina od rođenja genijalnog Leonarda Ojlera, vredi se podsetiti bar tog od njegovih stotina blistavih postignuća, tim više pošto ono simbolizuje nešto što nadmašuje granice matematike, pa i čitave nauke, i govori nam nešto o univerzalnim vrednostima svakog istinskog ljudskog postignuća.


Supernova!

SN 1987A u Velikom Magelanovom oblakuSN 1987A u Velikom Magelanovom oblakuEvo nam dakle i jednog važnog astrofizičkog jubileja. Za nekoliko sati navršiće se tačno 20 godina od kako je do Zemlje stigao signal supernove SN 1987A, prvog takvog fenomena u poslednja četiri veka, i prve supernove vidljive golim okom od Galilejevog pronalaska teleskopa. Naime, u noći 23/24. februara 1987, kanadski astronom Jan Šelton radio je na opservatoriji Las Kampanas, visoko u čileanskim Andima. Jedan od njegovih asistenata, Oskar Dualde, nakratko je izašao na otvoreno, i dokono pogledao u tamno noćno nebo. Pošto je poznavao raspored sazvežđa, brzo je uočio nešto veoma čudno - na rubu magličaste mrlje svetlosti poznate kao Veliki Magelanov oblak, zapravo obližnje patuljaste galaksije, nalazila se zvezda, ne posebno sjajna - približno istog sjaja (ili zvezdane veličine, kako bi astronomi rekli) kao one u Orionovom pojasu. Ono što je bilo neobično jeste da ona nije bila tamo prethodne noći!


Otpor urbanističkoj mafiji

Kratak povod za ovaj tekst može se naći u akciji opisanoj u više detalja na blogu Marka Vidojkovića, kao i na izvrsnom sajtu http://www.petipark.bravehost.com/index.htm. Dakle, osetite se pozvanim na protestni koncert u subotu, 17. II 2007. u 14h na spornojPanj iz eks-parkića: predlog za novi simbol gradskih čelnikaPanj iz eks-parkića: predlog za novi simbol gradskih čelnika lokaciji "Petog parkića" u Ulici Stanislava Sremčevića na Zvezdari, gde se građani već godinama natežu sa bahatom urban-mafijom koja je razrušila parkić, posekla drveće i razorila jedno lepo dečje igralište u cilju zidanja nekakve pompezne garaže i "komercijalnih objekata" (čitaj: turbofolk tržnog centra). Posebno iritantan momenat u ovome jeste zidanje garaže, jer ne dao Bog da mafijaški audiji, mercedesi, leksusi i druga krvava vozila (čast malobrojnim izuzecima) moraju da stoje na kiši ili snegu. I to u situaciji kada je broj vozila u Beogradu ionako po procenama stručnjaka sa Saobraćajnog fakulteta približno trostruko veći nego što saobraćajna mreža može da izdrži, a količina smoga nikad veća.


U konklavu, bre!

Koliko je vremena potrebno da bi se dogovorili? Nakon smrti pape Klimenta IV 1268, vatikanski presto ostao je upražnjen gotovo tri godine, što je izazvalo svojevrsni globalni skandal u hrišćanskom svetu, pošto suprotstavljene stranke italijanskih i francuskih kardinala u Viterbou nikako nisu mogle sakupiti potrebnu dvotrećinsku većinu za izbor Sikstinska kapela - i čuvena vrataSikstinska kapela - i čuvena vratasvog kandidata. Karlo Anžujski, moćni kralj "dveju Sicilija", tj. južne Italije i Sicilije, verovatno najjači evropski monarh tog doba (i saveznik srpskog kralja Milutina sa kojim je imao zajedničke interese na Balkanu), konačno je izgubio strpljenje i podstakao gradjane Viterboa na akciju. Oni su najpre zaključali kardinale u biskupskoj palati, a potom im ukinuli svaku hranu osim hleba i vode. To mora da je zbilja zabolelo prebogate "prinčeve crkve", navikle na gozbe, prežderavanje i svaku vrstu raskošne trpeze! Kada je, međutim, čak i ta mera zakazala i novi poglavar Rimske crkve nije pronađen, lokalne vlasti su pribegle doista živopisnom ekstremnom rešenju: uklonile su ploče sa krova palate, tako da je žarko letnje sunce počelo da prži eminentni skup! Pošto je leto bilo vrelo, dogovor je bio postignut sa zapanjujućom lakoćom i u septembru 1271. arhiđakon Liježa bio je izabran kao kompromisni kandidat pod imenom Grgur X. Ovo je bio početak dobrog starog običaja zatvaranja kardinala "u konklavu" (latinski cum clave, "sa ključem"), koja se, radi izbora novog pontifeksa, tokom poslednjih par vekova sastaje u Sikstinskoj kapeli.


"Nove vođe biće blagi ljudi..." ili: poezija i postizborna Srbija

Jedan od mojih najdražih pesnika je nikaragvanski književnik, teolog i političar Ernesto Kardenal (rođen 1925, nedavno je, 20. januara, proslavio 82. rođendan!), nesumnjivo jedan od zanimljivijih likova iz podneblja gde takvi ne nedostaju. Rođen u bogatoj porodici, proputovao veliki deo sveta, školovao se u Managvi, Meksiko Sitiju i Njujorku, vratio se u Ernesto KardenalErnesto KardenalNikaragvu 1954. da bi učestvovao u neuspelom pokušaju zbacivanja diktatora Anastasija Somose Starijeg. Nakon propasti ove “aprilske revolucije”, povukao se u manastir u SAD. Nakon pomilovanja vratio se u Managvu, da bi 1965. i zvanično postao katolički sveštenik. Na Solentinamskim ostrvima na jezeru Nikaragva osnovao je jedinstvenu monaško-umetničku komunu, gde je u narednim godinama napisao više knjiga. Aktivno je sarađivao sa Sandinističkim nacionalnim frontom i borio se protiv diktatora Anastasija Somose Mlađeg. Nakon pobede sandinista 1979. godine postao je – uprkos želji Vatikana! – ministar kulture u novoj levičarskoj vladi.


Najlakša tema do sada

Ovo je očigledno praznično vreme, iskombinovano sa predizbornim, te je red za malo lakše teme – a gde ćeš lakše od one koja je lakša od samog vazduha? Dakle, baloni, a naročito vazdušni brodovi (u narodu poznati i kao dirižabli) biće tema ovog teksta, za šta imam više inspiracija. Jedna je svakako bibliotečko istraživanje koje sam izvršio za potrebe priloga koji sam napisao za III program Radio Beograda (izvrsni program iz kulture koji, nažalost, nedovoljno ljudi sluša, a vredi više nego ostatak javnog wc-a poznatog kao javni servis), gde sam otkrio kako je prošle godine neprimećeno oboren visinski rekord u letu dirižablom. Druga je svakako čitanje romana Protiv dana (izašao krajem 2006) velikog i nepoznatog – što se samo za njega valjda može reći – Tomasa Pinčona. Jedna od nezaboravnih uvodnih scena tog pravog literarnog orkana je fantastična alternativna verzija Svetske izložbe u Čikagu kojom dominiraju upravo vazdušni brodovi... O Pinčonu više u nekom od sledećih priloga, jer se po mom dubokom uverenju radi o najvećem živom književnom geniju, i najmanje što zaslužuje jeste poseban tekst. A sad o letelicama lakšim od vazduha!


Syndicate content