Drugo ubijanje Zorana Đinđića tema je najnovijeg, 62. broja magazina Status.
Zadovoljstvo mi je što sam se na stranicama tog magazina našao u respektabilnom društvu Miloša Vasića - novinara koga u ovoj zemlji držim najmerodavnijim da piše na temu Premijerovog ubistva. Zahvaljujem javno uredniku Statusa Slaviši Lekiću što se saglasio sa tim da tekst objavim i na ovom blogu na dan ubistva Zorana Đinđića.
Tema mog teksta je jedna „štampana stvar“ koja je ne samo doprinela ubistvu predsednika Vlade Srbije već je prednjačila u prljavoj i bednoj medijskoj kampanji blaćenja sada pokojnog premijera i stvaranju atmosfere koja je pogodovala njegovom svirepom ubistvu.
Od te štampane stvari mizernija je samo činjenica da film o Zoranu Đinđiću koji bi trebalo da bude prikazan na petu godišnjicu ubistva producira kuća na čijem je čelu individua koja je odigrala zapaženu rolu u medijskoj pripremi ubistva („Ako Đinđić preživi Srbija neće!").
Građani Srbije treba da budu ponosni jer njihova prebogata zemlja sponzoriše sirotinju poput Richarda Gerea, Angeline Jolie, Nicole Kidman, Tommya Lee Jonesa, Julie Christie...
Djetinjstvo moje je bilo tesko... Cesto ni kruha nije bilo dovoljno, zbog toga se desavalo da je majka, da bi pravilno rasporedila rezerve kukuruznog brasna koje je imala, morala zakljucavati ostavu u kojoj se nalazio kruh, a mi, djeca, dobijali smo samo toliko koliko se moglo pojesti....
Живели смо скромно, јако скромно, као и сви тада, уосталом. Сви смо јели исту храну, хлеба и масти. Нисмо имали више од два месна оброка недељно, јело се поврће.
Davno, kada mi je kao mladom novinaru pokretač bila misao da ono što pišem može makar neznatno doprineti bržem kraju Tiranina, jedan stariji i iskusniji kolega mi je, nakon jednog teksta u kojem sam, verovao sam, „gađao“ esenciju, rekao: Dobro je, ali se ne zanosi da bilo ko može ikada napisati bilo šta suštinski novo. Sve je već napisao Šekspir.
Te reči sam kao mladić smatrao pretencioznim a samu pomisao na takva poređenja iracionalnom. Već neko vreme od kako sam postao tipično sredovečno džangrizalo shvatam onog kolegu. Razlika je samo ta da je kada je o politici u Srbiji reč sve već napisao Nušić.
Poštovani čitaoče,
Najstariji dnevni list na Balkanu otvorio je ove godine svoje stranice za saradnju širokom krugu komentatora raznih političkih usmerenja – od esktremne desnice do desnog centra.
Mnogi od tekstova naših komentatora povod su za ozbiljne polemike. Kako Politika zbog ograničenog prostora nije u mogućnosti da izađe u susret svim potencijalnim saradnicima sastavili smo upitnik na osnovu kojeg ćemo rangirati saradnike i najbolje plasirane pozvati na stalnu saradnju. Na osnovu rezultata upitnika i Vi možete sami zaključiti da li možete postati redovni saradnik Politike.
Pratite li hrvatsku redarstvenu akciju izazvanu cyberprostorom? Uhapsilo blogera, a neki dan osudilo na zatvor vlasnika jednog portala. Pa kažu Hrvatska ispred Srbije. Jes vraga.
Postio. Ne k'o Jelenče-Mitralješče nego ozbiljno. 40 dana ništa televizija, radio, novine... Batalio bio čak i internet. Danima buljim u ekran i štampam kilograme papira da nadoknadim. Džaba. Nigde ni odgovora ni pitanja. Da ih nisam propustio?
Neka pitanja mi se vrzmaju po glavi posle sinoćnog nastupa ministra za sva vremena i sve režime:
Zašto je režim dao na Javnom Partijskom Servisu onoliko prostora jednoj od strana?
Da li će dati makar približno prostora i drugoj?
Da li nekome od brojnih koji su preneli i koji će tek preneti delove sinoćne propagande pada na pamet da u nedokazane bljuvotine unesu makar jednu reč ograde? Pitanje se odnosi i na „nezavisne“ medije.