Ovoga vikenda, u "prestonici Banatskih militara" Tomaševcu, održano je jubilarno Deseto svetsko prvenstvo u banatsklim šorama. Titulom svetskog prvaka oklitili su se Orlovi iz Orlovata, dok su domaće ekipe morale da se zadovolje drugim (Čoke) i četvrtim (Marijevo) mestom - izmedju njih udenule su se Bečkerečke kere.
Banatske šore
(Igra na koju bejzbol liči)
Kad su čuli Ameri za banatske šore
Rešili su odmah bejzbola da stvore
Vi koji skijate, zamislite kako bi bilo da se niz padinu spuštate sedeći na jednoj skiji, i to i u slalomu, veleslalomu ili spustu? Ili, da vam neko veže oči a onda ide ispred vas i navodi vas, sve brzinom kojom sada skijate!
Vi koji klizate, zamislite da sedite na klizaljkama i tako se borite sa 6 protivnika po hokejaškom terenu pokušavajući da odbranite svoj gol i ugurate pak u njihov.
Vi, rekreativni skijaši, zamislite da sedeći na jednoj skiji prevaljujete desetak kilometara i pri tome tri puta pucate tako ufalčovani za skiju.
Vas nekolicina koji ste ikada probali da gurate kamen na polju za krling, zamislite da to radite sedeći.
Nimalo jednostavno, zar ne?
Dobro došli u Vankuver na Zimske paraolimpijske igre!
Prevedeno na crnogorski. Nijesam moga' odoljeti
Preko polovine stanovništva Najrobija živi u siromašnim četvrtima, grupisanim pre svega na severoistoku i jugoistoku grada. Nastala su intenzivnim doseljavanjem stanovništva iz ruralnih delova zemlje. Slivaju se kolone sirotinje u prestonicu očekujući da će tu naći život bolji od bede koja ih je pritisla. Kada se vidi i zna sva strahota življenja u ovim ubogim kućercima, može se zamisliti kakva ih je tek muka oterala iz njihovog rodnog kraja.
31. mart 2006.
Prirodom posla, putujem raznim prevoznim sredstvima. Najčešće avionom. Bez lažne skromnosti, imam običaj da kažem da neko ustane i krene tramvajem na posao, a ja ustanem i krenem dalje avionom. Mada, svih prethodnih pet godina dok sam radio u Jugoistočnoj Evropi, najveći broj putovanja bio je "prašinarski" - vozom ili putevima, autobusom ili kolima. Priznaćete, to baš i nije bilo lako. Dešavalo mi se čak da stopiram izmedju sprskog i bošnjačkog dela Bosne davne 1998. godine, ili da dva puta putujem kolima sa beogradskom registracijom po Kosovu (bez Metohije) 2002-ge. Luda glava.
Avganistan, priča prva
Bon je otelotvorenje promene. I to one duboke, uspešne, stalne, tekuće. Kada je Berlin podeljen i ostao opkoljen najpre Sovjetskom okupacionom zonom a zatim i Demokratskom Republikom Nemačkom, gradić na obali Rajne, malte ne igrom slučaja postao je glavni grad Savezne Republike Nemačke i odlično služio toj nameni u periodu stabilizacije i intenzivne obnove unuštene i osramoćene zemlje. Nestankom komunističkog bloka i prisajedinjenjem DDRa matici zemlji, prestonica se vratila tamo gde joj je mesto. Berlin je, prirodno, ponovo postao prestonica ujedinjene Nemačke. No, Bon nije čekao da doživi zlu sudbinu zaboravljenog i napuštenog grada. Grad je bio dovoljno pametan i sposoban da ne posustane, da se dočeka na noge i da nadje novu budućnost i novu snagu. Primer promena kroz koje je grad prošao je više nego poučan i treba ga proučavati i koristiti.
Vaspitanje dece zavisi od mnogih - roditelja, prijatelja, drugara iz kraja, medija. Medjutim, nezamenjivu ulogu imaju vaspitači, učitelji, nastavnici, profesori oni koji decu tokom odrastanja uče osnovnim životnim veštinama, uliju dobrotu, daju promer, brinu o njima kao otac i majka. Deca ih se sećaju celog života. I poneko od roditelja. Društvo ih zaboravlja i retko pominje njihov značaj.
***
Nebojša Gogić je profesor matematike u osnovnoj školi u Velikoj Hoči. Svi ga znaju kao Uču. Jedan je od onih koje jednostavno morate voleti. Ako ga uopšte primetite. Izuzetno je skroman, miran, skoro neprimetan. Dok vam govori, kao da se plaši da će vas možda povrediti jačina njegovog glasa i još više onoga što hoće da vam kaže.