Danas smo vodili decu na Kališ. I ona nam održala lekciju o političkoj korektnosti, inkluziji i prijateljstvu. A mislim da su čuli samo za poslednju reč.
Aleksa je dečak sa autizmom, kad smo zajedno verbalno komunicira samo sa mamom (pojedinačne reči, eventualno prosta rečenica) i često naglas izgovara reči na engleskom. Reaguje samo na njen glas i neverovatno je poslušan. Kada mu Nataša kaže da stane, on se ukopa u mestu. Obožava da
Svako jutro, trenutak pre nego otvorim oči, sekund pre uskakanja u ulogu za taj dan, pomislim - Možda će danas biti lakše...
Možda ne moram da donesem nijednu odluku. Možda neko drugi može da odgovori na pitanja šta da obučem i da li će tetka poživeti ovaj dan. Između trivije i tragedije smestim tri obroka i dve užine, osam sati rada i dva sata u prevozu, partiju Una, 138 crtanih filmova, poljubac za laku noć (ovo je scenario za dobar dan:)...i odem da se onesvestim.
Više ne umem da zaspim. Samo zatvorim oči
Ljudi koji rade u školi su osuđeni na Dan mrmota. Svake godine iznova maturiraju.
No, da krenemo od početka. U moje vreme, u prošlom veku, mala matura nije bila diskoteke, marlboro, suzuki. Nas su odveli u Zvezdani gaj, dali nam po žuti sok i gledali smo crtaće. Malo je kao bio i disko i sećam se da je Kristina, sestra bliznakinja Kristijana Golubovića (čuvenog baje sa beogradskog asfalta) pevala M. Dzeksonov hit - Bili Djin, ćep maj lov! I to bi bilo to. Današnji klinci i njihovi nesrećni roditelji već za malu maturu potroše bogatstvo na odeću,
Ovih dana sam izigravala samohranu majku, a Cvex oca na službenom putu. U školi menjala koleginicu u nastavi i učlanjivala prvake u biblioteku. Vodila Ognjena u vrtić, a posle u parkić, pa po seku u školu. Kod kuće kuvala, prala i peglala i obećala Nadji sladoled ako dobije svog prvog keca iz matematike. Kroz suze je rekla – Ti nisi normalna! Ja sam nesrećna, drugi roditelji grde decu kad dobiju keca! Bem’ li ga, izgleda da ja nisam dobar roditelj...Posledica svega toga je grozan kašalj i skoro potpuni nestanak glasa. Cvex je bio egzaltiran tom činjenicom
U detinjstvu sam dedu i popa ljubila u ruku. Deda je mirisao na krave, a pop na tamjan. Meni uvek bilo malo muka od toga. Od žvalavih baba i oznojenih tetki sam bežala kao djavo od krsta, al’ nisam uvek uspevala da uteknem. Ljubili su me i za rodjendane razni rodjaci i vukli mi uši do iznemoglosti. Roditelji? Tužna priča, preskočiću.
U osnovnoj smo igrali igru poljubac-šamar. Treba da pogodiš ko je zamislio da se ljubi sa tobom. Ako pogodiš – dobiješ poljubac u obraz, ako promašiš – šamarčinu. Kad malo bolje razmislim, užasno
Rešim ja pre neki dan da pročitam novine. I imam šta da vidim - Dodir novca može da ublaži bol! U Kini naučnici vršili istraživanje na studentima (rečeno im je da će testirati osetljivost njihovih prstiju). Dakle, jednoj grupi su dali svežanj novčanica da ih prebroje, a drugoj obične bele papiriće. Posle su im rekli da stave prste u činiju vruće vode i opišu koliko im je bilo neprijatno. I pajz sad - oni koji su brojali novčanice izjavili su da im voda nije bila mnogo vruća, a oni sa papirićima se ošurili! Naučnici tu izvukoše zaključak da novac može
*veliki gest - spektakularan čin, napravljen u cilju dokaza ljubavi i vraćanja iste
Ne vi, dragi blogeri:)
Obraćam se ovim prostačkim rečima Vodovodu i kanalizaciji jer me maltretiraju ceo život i više nemam strpljenja. Jeste da na ulasku u moje prigradsko naselje stoji tabla sa precrtanim Beograd, ali ja ipak ne živim u Sahari nego u gradu na dve reke.