– Da li postoji Deda Mraz?
– Moraš da mi odgovoriš.
– Da li postoji ljubav?
– Postoje zato zaljubljeni ljudi, bi li?
– Ne bih.
– Zašto, nisam ti dovoljno privlačna?
– Imaš opasne misli.
– Gde je moj šrafciger?
– Vratiću ti ga.
– Kada? Ne podnosim da mi uzimaš stvari.
– Tvoje stvari su uvek samo tvoje, a moje su naše. To je moj šrafciger.
– A dete?
– Onaj deo deteta koji je moj je moj. A moje dete je samo moje dok je moje. Kad nije moje, onda je čije hoće da bude.
– Pa ipak to dete je naše, tvoje koliko i moje, u svakom trenutku.
– To je njegov problem.
– Neću da ti vratim šrafciger. To je naš šrafciger i on trenutno stoji kod mene, ako ti treba, traži. Šta će tebi šrafciger? Ionako sve ja popravljam po kući.
Krenula je ka ulaznim vratima žustro. Suze su joj bile na ivici kapaka. Saplela se o rasparenu patiku deteta i poletela glavom ka ivici prozora. Rasekla je čelo ukoso: crvena brazda kao iscrtana posred čela ličila je na obeležje nekog indijanskog plemena: iz rane je tekla krv i mešala se sa suzama. Sedela je na podu. Dečija patika je bila prevrnuta između njenih raširenih nogu. Sunce je padalo na nju. Ceo prizor ju je zaslepljivao. Nije rukom brisala tekućine sa svoje glave koje su slobodne padale na parket. On ju je gledao zapanjeno i zadovoljno; nije morao i nije hteo da interveniše. Ona se osećala slobodno, iako nije stigla ni do ulaznih vrata. Rekla je:
– To je moj šrafciger i ako mi ga odmah ne vratiš uzeću ti dete zauvek.
On je rekao:
– Pozvaću hitnu pomoć.
Ona je rekla:
– Nema potrebe. Ja sve mogu sama.
On je rekao:
– Još jedno opšte mesto.
Ona je zaista sama ustala, bez njegove pomoći i on se zaista osetio suvišnim i nevoljenim. Dok je gledao kako ispira ranu u kupatilu, raspliće kosu od usirene krvi i po grudima se briše peškirom od tragova crvenih suza, reši da vrati šrafciger na svoje mesto, ali da joj nista ne kaže o tome.