odosmo večeras...
moji klinci i ja, i još neko njihovo društvo...
ja, jedini roditelj, da se razumemo.
aj, prvo da zvocam:
zagušljivo, loša svetla, loš zvuk,
tekmika zakazuje samo tako. to su primedbe.
a momci i devojke, zapanjujuće energični,
zanimljivi, pojedinačni do maksimuma.
različiti u načinima prezentacije, u senzibilitetu,
svako sa samo svojom pričom,
odvažni.
spremni da se suoče sa mlakim aplauzom.
zadovoljni što mogu da kažu.
spremni da saslušaju. i umeju da čuju.
nisam se baš upustila u priču o canetovom
osvrtu na poezin party na minjinom blogu.
nisam, jer o canetu nemam mišljenje.
ne mislim da je šmeker, car, ostarela legenda,
štagod, ili kakogod. ja mislim da se
rok muzika na ovim prostorima,
jednostavno nije primila.
90% svega odsviranog i otpevanog
je katastrofalno loše ili
bleda kopija. cane inkludid.
ali, sada mislim da dramatično greši.
ovi mladi ljudi su avanturisti. big time.
ps. minja, nemaš brineš.
slem scena u srbiji je daleko iskrenija i stvarnija
od stvarnosti koju vidimo.