Politička teologija ima za cilj da redefiniše ulogu teoloških postulata i verskih institucija i jezika kako bi njihov oslobađajući sadržaj unela u političke dimenzije i učinila ih relevatnim u realnom oslobođenju čoveka od teških socijalnih uslova koji ga okružuju. Njeno osnovno polazište je da društvo može biti promenjeno zajedničkim ljudskim snagama u kojima se otkriva eshatološka dimenzija Carstva Božijeg. Sociološko - političke implikacije ovakve teologije izražavaju se kroz tezu da njen smisao nije pružiti način kako razumeti svet, njegovu istoriju i čovečanstvo u celini već promeniti ih i prilagoditi kontekstu ideala koji proizilaze iz morala i etike hrišćanske tradicije.
Politička teologija je poslednjih nekoliko decenija, predstavljala jednu od najuticajnijih bogoslovskih tema, kako u crkvenim, tako i u značajnim svetskim akademskim krugovima. Ova mlada naučna disciplina predstavlja težnju da hrišćanska tradicija pozitivno odgovori na izazove postmodernizma, odlike industrijalizacije, urbanizacije, nauke, tehnologije, tržišne privrede, državnih institucija kao i njenih različitih ideoloških činilaca - liberalizma i socijalizma. Ovakva politička erminevtika razvila se unutar kritike tadašnjeg dominantnog individualizovanog, ahistorijskog i apolitičnog, egzistencijalističkog i transcendentalnog razumevanja hrišćanstva, kao što je to bilo u slučaju Rudolfa Bultmana i Karla Ranera.
Ključni protagonisti političke teologije, ujedno i najzaslužniji za afirmaciju ove discipline u savremenom svetu su pre svega: rimokatolički bogoslov Johann Baptist Metz (Johann Baptist Metz) i protestantski bogoslov Jirgen Moltmann (Jürgen Moltmann). Pored njih, značajni doprinos razvoju diskursa su dali još i politikolog, Karl Šmit, (Carl Schmitt) bogoslovi, Ditrih Bonhefer (Dietrich Bonhoeffer), Karl Bart (Karl Barth), Karl Raner (Karl Rahner), Rajnhold Nejbur (Reinhold Niebuhr), kao bogoslovi koji pripadaju trećem talasu političke teologije , Stenli Hauervas (Stanley Hauerwas) i Džon Milbank (John Milbank), pa i Miroslav Volf. Sa druge strane, u bogoslovskom diskursu istočne - pravoslavne misli, iako ne u okvirma iste terminološke matrice, teoriji odnosa crkve i društva značaj doprinos su dali Pavle Evdokimov, Jovan Zizizulas, Aleksandar Šmeman (Alexander Schmemann), Jovan Majendorf (John Meyendorff) i Stenli Harakas (Stanley Samuel Harakas). Danas o političkoj teologiji govore i Jirgen Habermas (Jürgen Habemas) i Slavoj Žižek.
Na stvaranje političke teologije u Zapadnim akademskim krugovima uticali su razni istorijski momenti, erminevtičko bogoslovski pristupi, društveno - teorijske škole. Leviatanski totalitarizam, kotrarevorucionalna filosofija Kortesa i De Maistrea, uspon nacizma u tridesetim godinama prošlog veka kod Šmita. Beskompromisni hrišćanski otpor nacizmu kod Bonhefera i Barta. Tragično iskustvo ratnog vihora, holokausta, uticaj marksističke filosofske misli, Principa Nade Ernsta Bloha, Teologije Oslobođenja, kao i mislilaca Frankfurstke škole kod Mec-a i Moltmana. Bonheferov pacifizam kod Hauervasa, kao i kritika savremenog kapitalističkog društva kod Milbanka. (Milbank, 2003:145)
Termin "politička teologija" prvi put se spominje u čuvenom istoimenom eseju Karla Šmita "Politische Theologie: Vier Kapitel zur Lehre von der Souveränität" (Četiri poglavlja o konceptu suvereniteta) čija glavna teza oslikava vezu između političke organizacije društva i religiozne svesti koje to društvo poseduje. Drugim rečima političko društvo uvek oslikava njegova verska ubeđenja, pa čak i kada je ono sekularno, ono neizbežno implicira na određenu formu civilne religije:
"Svi značajni koncepti moderne teorije države predstavljaju u stvari sekularizovane teološke koncepte koji su tokom njihovog istorijskog razvoja od teoloških sistema prešli u teoriju o državi. Jedan od takvih primera jeste slika Svemogućeg Boga koji postaje Svemogući Zakonodavac." (Schmitt, 1985:36)
Šmit je u svojim politikološkim refleksijama često pravio vezu između Rimokatoličke crkve i političke forme sa političkom teologijom, tvrdeći da politička i religiozna sfera dele isti afinitet koji se izražava kroz zakon. Smatrao je da su i politika i religija udaljene od modernih trendova kao što su liberalizam, ekononizam i tehnokratija, te da na takvom putu trebaju i da ostanu. Nije nepoznato da je sam Šmit bio izraziti konzervativac, te da je gajio simpatije prema totalitarnim ideologijama. (Scott i Cavanaugh, 2004:122)
Pesimistička antropologija i antiliberalizam figuriraju u Šmitovim radovima pre svega zahvaljujući Kortesu sa kojim je delio stav da moderna i tako oslabljenja država ne može da pruži mir i sigurnost. Donoso Kortes i drugi kontra-revolucionarni filozofi smatrali su da postoji teološka priroda neprijateljstva između hrišćanstva i liberalizma. (Scott i Cavanaugh, 2004:125)
Za Šmita, politička teologija predstavlja tezu da savremeni politički koncepti svoje svoje poreklo mogu naći u određenim teološkim konceptima. Unutar Šmitove refleksije političkog, Božiji autoritet se prenosi na politički neograničen i vrhovni autoritet osobe na kojoj počiva državna vlast i koja u kriznim situacijama može da opravda donošenje "posebnih mera". Pojam Apsoluta u državi se posvećuje sa političkim apsolutizmom. (Gray, 2007:175) Saglasno poznatom filosofu iz 17-tog veka Tomasu Hobsu, Šmit je bio ubeđen da je čovek u osnovi opasan i da mu je stoga potrebna jaka država koja će omogućiti red, mir i stabilnost. (Schwabb, 1985:14) Šmit je sledeći misao Kortesa koji je buržoanski liberalizam okakterisao kao „pričljivu klasu" i koji je smatrao da Parlament nije mesto gde se mogu rešavati društveni konflikti, verovao je da je liberalnim sistemima nedostajala mogućnost odlučivanja. Šmitova politikološka refleksija se može rezimirati u sledećem: Država predstavlja jedini entitet koji je u stanju da prepozna neprijateljske elemente i da zatraži od svojih građana spremnost da za nju polože i sopstveni život. To je ono što je izdiže iznad svih drugih organizacija. Da bi sačuvala poredak, mir i stabilnost, oružane snage i zakonodavni sistemi trebaju garantovati pravno konstituisan poredak i autoritet države. (Schmitt, 1933: 33)
Politička teologija nastala je kao pokušaj prigođavanja Crkve izazovima savremenog društva, kao projekat medijacije. (Rasmusson, 1994:375) U tom smislu karakter političke teologije je apologetski i želi da ima posredničku vezu između hrišćanske tradicije i savremenog društva. Njeno osnovno polazište je da društvo može biti promenjeno zajedničkim ljudskim snagama u kojima se otkriva eshatološka dimenzija Carstva Božijeg. Ona takodje predstavlja korelaciju između ljudskog iskustva i hrišćanske tradicije.
Johan Baptist Mec početkom 60-tih godina prošlog veka uvodi ovaj pojam u svoj bogoslovski diskurs. Mec ovom pojmu daje jedno novo značenje i određuje ga kao svojevrsni kritički aparat društva. Mec, Političku teologiju posmatra posmatra „kao kritičku korekciju savremene teološke misli budući da je savremena teologija usmerena više ka ličnosti a trebala bi biti usmerena ka političkom društvu." (Metz, 1969:107) Samo u domenu svesti svoje javne odgovornosti Crkva može ozbiljno da pristupi kritici društva. Jedino tako Crkva može da izbegne modus u kome postaje samo ideološka institucija utemeljena na određenom socijalnom poretku, kojoj pridodaje određeni značaj u olakšavanju socijalne situacije u društvu ali bez stvarne socijalne odgovornosti i mogućnosti da značajnije utiče na to društvo. (Metz, 1967:234) To podrazumeva da biti hrišćanin ne znači biti branitelj određenih dogmi i postojećeg poretka već biti u mogućnosti igra aktivnu i ključnu ulogu u transformaciji društva. Kako god da posmatramo Marksovu kritiku religije, savremena teologija u toj kritici mora da primeti upozorenje i prepozna afirmativnu poruku Crkvi. (Paulose, 2000)
Ljudska egzistencija, smatra Mec, "jeste političkog karaktera i svaka egzistencijalistička i personalistička teologija koja ne sagledava egzistenciju kao politički problem u najširem smislu reči, ograničava svoje zaključke na aptraktne pojmove. U ovakvom kontekstu očitava se pozitivna svrha političke teologije, to jest, određivanje novih odnosa između religije i društva, između Crkve i društvene svesti, između eshatološkog shvatanja vere i društvenog života." Ovakva bogoslovska inercija Meca dovodi do zaključka da "svaka eshatološka teologija mora da postane politička teologija, to jest, teologija kritike društva." (Metz, 1969:111)
Mec je sa pravom zaključio da je jedan od zadataka hrišćanstva da pomogne svetu da prevaziće ne samo duhovnu već i političku krizu i deluje na kolektivnom više nego na individualnom planu. To naravno ne znači napuštanje ličnosti već naglašavanje socijalne i političke dimenzije te ličnosti, to jest, bića kao homo politicus-a. (Metz, 1969:111)
Politička teologija ne želi da politizuje teologiju niti da razvije teologiju politike već da analizira političke implikacije hrišćanskog bogoslovlja, praksu kao i institucije hrišćanstva. Politička teologija ne želi da postavi politička pitanja u središte bogoslovskog diskursa ili političkim sistemima moći da religioznu podršku (Moltmann, 1975:102) niti da hrišćanstvo zameni filosofijom humanizma. (Moltmann, 1975:117) Cilj političke teologije je dakle, analiza političkih implikacija hrišćastva u savremenom društvenom kontekstu, kao i način na koji te implikacije mogu da učine društvo boljim. (Rasmusson, 1994:2) Ona je dakle, erminevtička kategorija. (Moltmann, 1975:103) Ona nije nikakvo politizovanje Crkve već, kritika loše, tlačeće teološke crkvene politike od strane hrišćanske, tj. oslobađajuće političke teologije. Politička erminevtika želi spoznati društveno-privredne uslove teoloških institucija i jezika kako bi njihov oslobađajući sadržaj unela u političke dimenzije i učinila ih relevatnim u realnom oslobođenju čoveka od teških socijalnih uslova koji ga okružuju. (Moltmann, 2005:354)
Oslobođenje čoveka iz zatočeništva greha, ne događa se posredstvom politike već posredstvom Božanske blagodati, ali ono nužno poziva na odgovaranja u političkom životu. Kako to sa pravom Leonardo Bof (Leonardo Boff), jedan od pionira teologije oslobođenja, primećuje: "Teologija sama mora postati politička, odnosno svaka teologija koja je u vezi sa društvom, mora biti politička, zato što u današnjem vremenu „političko" a ne „egzistencijalističko" ili „pozitivističko" definiše društveni okvir, njegova saznanja i praksu." (Milbank, 1990:246)
"Svaka eshatološka teologija mora postati politička teologija, tj. društveno - kritička teologija", citira Moltman, čuvene Mecove reči (Metz, 1969:115) i naglašava da novoj političkoj teologiji nije stalo do ukidanja Crkve u levom ili desnom političkom spektru nego do hristijanizovanja njene političke situacije u smislu Hristove slobode. (Moltmann, 2005:365)
Nastaviće se...
Citirana dela
1. Carl, Schmitt, Political theology: Four Chapters on Concept of Sovereignty. Cambridge: MIT Press, 1985.
2. Carl, Schmitt, Starker Staat und gesunde Wirtschaft Volk und Reuch 2, 1933.
3. W. Gray, Phillip, Political Theology and the Theology of Politics: Carl Schmitt and Medieval Christian Political Thought, Humanitas, 2007.
4. Schwabb, George, Introduction - Political Theology, Cambridge: MIT Press, 1985.
5. Rasmusson, Аrne, The Church as polis : from political theology to theological politics as exemplified by Jürgen Moltmann and Stanley Hauerwas, Notre Dame: Indiana, University of Notre Dame Press, 1994.
6. Moltmann, Jürgen, The experiment hope, Philadelphia: Fortress Press, 1975.
7. Moltmann, Jürgen, Raspeti Bog, Rijeka, Ex Libris, 2005.
8. Milbank, John Theology and Social Theory, MA: Blackwell Publishing, 1990.
9. Milbank, John, Being reconciled, London: Routhledge, 2003.
10. Metz, Johannes B, Theology of the World, United Kingdom: Burns & Oates, 1969.
11. Metz, Johannes, B. The Controversy About the Future of Man-An Answer to Roger Garaudy, Journal of Ecumenical Studies, Vol. 4, 1967.
12. Paulose ,Mar Paulose, Encounter in Humanization: Insights for Christian-Marxist Dialogue and Cooperation, Christava Sahitya Samithi, Thiruvalla, 2000.
13. Scott, Peter and, Cavanaugh T., William, The Blackwell Companion to political theology, MA: Blackwell Publishing, 2004.