Sezona koja je počela gostovanjem Partizana u Americi i utakmicama protiv NBA klubova, završava se kao jedna od najuspešnijih u istoriji kluba. Na početku sezone sam napisao blog, želeći da istaknem da momci zaslužuju podršku kakva god sezona da bude jer sam mislio da nije realno da stalno ponavljamo uspehe. Oni su me demantovali. Partizan ove sezone nije dobio jedino NBA klubove, a sve ostale je bar jednom dobio. I Barsu, Panatanaikos, Olimpijakos, Unikahu, Makabi, Efes i druge. Pratili smo ih i kada nije išlo (Cibona i Unikaha u Beogradu) i pevali "i kada ne budeš prvi ti", pratili ih i kada je išlo (Olimpijakos, Makabi, Barsa), pratili ih i protiv Radničkog iz Kragujevca, Borca iz Čačka, Tamiša, Cibone, FMP-a....
Pratićemo ih i u Parizu, jer su definitivno zaslužili šta god da bude tamo.
Sećam se 14. aprila 1992., nekoliko nedelja posle 9. rođendana skakao sam sa mlađim bratom po sobi nakon trojke Đorđevića. Srećniji sam bio nego za svoj taj rođendan. Šest godina kasnije, Partizan je ponovo igrao Final Four, a ja sam tada već uveliko išao na utakmice. Ove godine Partizan je napravio rezultate vredne svakog poštovanja a privrženost (devotion, slogan evrolige) smo osećali i kada se u tom takmičenju gubilo od Orteza u Beogradu. Ne samo kada Partizan ide na Final Four.
Mi već imamo razloga za slavlje jer ćemo sigurno osvojiti jedno od prva četiri mesta :) Nadamo se da će biti i neko više.
Vidimo se u Parizu!