Kombinovano društvo fakultetski obrazovanih ljudi, pretežno stomatologa, bankara i nešto novinara, sa pokojim privrednikom starog kova, doktorom ili inžinjerom. Ljudi profesionalci, dakle. Nisam nikad smatrao beogradske slave ničim naročito značajnim, još manje uticajnim, ali jesam indikativnim - skuplja se tu koliko-toliko društveno svestan Beograd, pa se dobija jedan presek gradskog osećanja po nekim ključnim pitanjima. Svakako statistički irelevantan, ali izvrsna fokus grupa.
U ona vremena, većina je deklarativno bila protiv Miloševića, ali su se nekako istovremeno pomalo uklapali u ondašnji sistem vrednosti, a sada je to otpriliko ko u skupštini, minus radikali i socijalisti. Ponajviše, cenim, demokrata, pa deesesovci, i poneki ne naročito glasni eldepeovac.
Najlepše od svega je što, evo, već druga ili treća godina da se politička pitanja gotovo i ne pominju. Ranije su nas nekoliko ljudi iz medija stalno ispitivali, bilo je žestokih sukoba ono kad se cepala demokratska na Živkovića, Čedu i Tadića, a od tada - ništa. Pretprošle godine, sećam se, zvezde su bili bankari - stomatolozi i mi smo ih pitali o tim kamatama, stranim bankama, kako to uopšte fukcioniše. Prošle, bile su neke svakdonevne teme. Isto, sa izuzetkom spektakularne tvrdnje da je Mišković krenuo da uništi neku perionici veša za hotele i preuzme i taj biznis, što je zabavno i ako je tačno, i ako nije, i ove godine. Pričalo se o krstarenju Mediteranom (!), značaju kafane uopšte i Kalenić posebno za političko i poslovno pulsiranje grada, treningu rukometa tako što se hvata olovka koja ti pada iza leđa dok gledaš napred...
E, sad. Ne znam šta to znači, ali činjenica je da reč Kosovo prisutnih 40-ak gostiju nije ni pomenulo, iako je baš u to vreme trebalo da bude objavljena vest da li se i šta značajno desilo u SB UN. Niko nije pomenuo ni predsedničke izbore, koji su tačno za mesec dana.
Nepominjanje Kosova me, u prvoj analizi, hrabri, jer mi se čini da je možda moj strah od nekontrolisane erupcije kojegod kolektivne emocije, kada kritična masa u Srbiji shvati da Kosovo nije i nema šanse da bude deo nje, ipak neosnovan. Iako, podsećam, radikala, socijalista, čak ni pripadnika njihove socjalne strukture nije bilo. A i mimo njih, uveren sam da pitanje i ogromnu većinu ostale populacije čiji se uzorak okupio najdirektnije dotiče, i da to nepominjanje ne znači nužno i nizak stepen zainteresovanosti za temu. Može tu biti u pitanju mehanizam samokontrole, koji neće izdržati u trenutku suočavanja sa stvarnošću. Nekako, čekam ekvivalent onog trenutka kada zemlja počne da dobuje po kovčegu položenom u grob, trenutku sa najvišim nabojem emocija na svakom pogrebu, kada krenu suze i onima koji su, razgovarajući o ko zna čemu, bili negde pri kraju povorke.
Sa druge strane, nezainteresovanost za izbore posebno, a politiku uopšte, kod opisane grupe ljudi, čini mi se kao opasan signal za moguću apstinenciju i pobedu Tomislava Nikolića.