istinita prica
Dzordz u stvari ima prelepo sasvim drugo ime, koje podseca na neka druga, sasvim nevina i naivna vremena, koja se nisu secala rata od pre, a ni slutila onaj koji ce doci, u nekoj drugoj, sasvim vecoj zemlji koja je bila nasa, u kojoj je mirisalo isto ovakvo prolece, sa iscrtanim oblacima na cistom nebu!
To, tako drugacije, zvao se do jedne veceri ranih devedesetih, kada je u gomili preglasnih ljudi na jednoj proslavi u stanu svoje prijateljice sreo Nju.
Iako zguzvana izmedju drugarica, na malom prostoru kuhinje, gde se dovikivalo preko glava, ipak je uspeo da je prepozna.
Bez velike poze i puno reci, samo onako pogledom kroz njene siske do njenih ociju i postade Dzordz, kako je ona sutradan nekom rekla, da se zove njen decko.
Niko od nas ga vise nikada nije zvao drugacije!
Dzordz je radio u banci, bez velikih ambicija, koliko mora za redovnu platu, dok se pak potpuno predavao svojim fotografijama, koje je stvarao sa puno strasti i energije!
Cudesni kadrovi i kontrasti, uglovi i svetlo u njima bili su njegov stvarni svet u kome je on stvarao lepotu, onakvu kava je njemu trebala.
Umeo je od obicne tacke na listu ili cvoru na kori drveta da udahne potpuno novi smisao.
Da isprica pricu i da je zadrzi u svojoj vizuri, da je i drugi tako prepoznaju.
Ako mogu da vide onim pogledom, koji je i Nju skoro skrivenu ugledao.
Dzorz je je voleo da povremeno izveze svoj camac na reku i u nekom rukavcu na miru pribere misli, dok ceka da se nesto uhvati na udicu koju je zabacio.
Posle je od ulova, znalacki pravio ukusnu domacu pastetu i castio drustvo uz vino.
Sve je skoro licilo na ono kako je zamisljao da treba da bude i bio je srecan.
Imao je svoj posao, platicu, stan, svoje strasti , a sada i Nju, da sve to podeli, kako bi smisao konacno bio zaokruzen.
Vise od toga nije ni trazio!
Jednoga dana, Dzordz dodje kuci bez svog osmeha, koji je uvek bio tu sa njim i bez koga nigde nije isao i nista od onog svog nije radio. Ni ono na poslu, ni na reci, ni sa fotoaparatom, a kamo li, kada je gledao Nju!
Snasla ga nevolja novih resenje za bolju buducnost nekih drugih-dobio je otkaz!
U nekim godinama i nekim navikama, a bez potrebnih ososbina i poznanstava, tesko se snalazio u ovoj situaciji, prosto nije imao ideju, a jos manje nacina, kako da problem resi.
Sa osmehom nestade i Dzordzova sreca i poceo je da hoda sa nepoznatim licem.
Nije ga ni Ona prepoznala.
Bila je neko vreme zabrinuta gde se izgubio i kada se umorila od neizvesnosti, potrazila je olaksanje u nekoj drugoj prici.
Dzorzd je bio ocajan!
Zarobljen tako iza drugog lica vikao je na sav glas- evo me, pa to sam ja, spasi me-ali ga Ona nije cula!
Da ga je mozda vise volela, znala bi gde i kako da ga trazi i kako da mu vrati staro lice s osmehom.
I ostade Dzordz bez svog lica i bez srece i bez Nje!
Nije mu vise bilo uzivanje da peca ljuljajuci se u maloj barci , niti su mu misli listale dnevne dogadjaje , bacajuci nepotrebno iz fajlova, jer je pomisao na bilo sta od toga, peklo u dusi.
Nije ga vise slusao ni fotoaparat, jer oko vise nije videlo skrivene kadrove sa tajnom pricom.
I Dzordz izgubi sve, od ono malo sto mu je trebalo!
I zakoraci u Nista, jer tu nije bolelo!
Cucao je tu neko vreme, sa tudjim licem i bez misli i osecanja, samo je disao na kratko isponova vazduh iz pluca, plaseci se da bi s onim spolja udahnuo Nesto i ugusio se!
Jednog dana, dok se koncentrisao na dva krataka udisaja, napravi se uska pukotina na opni i mali zrak iz oka nasavsi prolaz, pade na zeleni cipkani zbun, koji je kipeo iz saksije na prozoru.
Pomilova ga ta iznenadna nezna zivahnost I izgubljeni osmeh se vrati na Dzordzove usne.
Prvo stidljivo, kao da se snebiva, pokusavajuci da prikrije neprijatnost, sto ga nije tako dugo bilo.
A onda, sve sigurnije, po dobro poznatoj putanji, rasirio se potpuno.
I vrati Dzorzdu njegovo pravo lice, dok je jos sirio zenice na paperjaste listice.
Tako su se sreli Dzorzd I Srecica, cudesna, tanana biljka nabujale radosti!
Od tada, Dzordz, koji je sa licem I osmehom na njemu vratio I svoje staro ime sa mirisom I suncem, gaji Srecice sa puno ljubavi I posvecenosti I od toga zivi.
Povremeno pakuje citave price u jedan cudesni kadar, ili u starom cunu koji se meskolji na reci, sredjuje one beleske u glavi.
I srecan je!
Znao je, da ce Neko ko ce ga voleti i kada je uplasen i tuzan, proci jednoga dana pored Njegovih Srecica I ostati !