Istorija egzodusa, istorija je ljudske civilizacije. Setimo se Mojsija i starozavetnog egzodusa. Uostalom, zar nisu i naši preci, Stari Slaveni, krenuli u egzodus, negde iza ili oko Karpata, u pravcu jugoistoka Evrope? Pa, Čarnojević i velike seobe Srbalja, zbog turskog zuluma, sa Kosova i iz južne Srbije u srednju Evropu sve do St. Andreje i Pešte, pa albanska golgota... Ali, zašto da idemo tako daleko u istoriju? Slike egzodusa Srba iz Zapadne Slavonije, posle “Bljeska”, iz Kninske Krajine, posle “Oluje” i sa Kosova i Metohije, posle “Milosrdnog anđela”, tako su sveže.
Nema sumnje, najtraženiji haški begunac je konačno u Ševeningenu.
Da li je Srbija time ostvarila punu saradnju sa Haškim tribunalom?
Izgleda da nije.
Zašto?
Pa, naravno, zato što je opaki magacioner iz sela Pačetin, opština Vinkovci, Socijalistička Republika Hrvatska, još uvek u bekstvu.
Gde se krije taj monstrum?
Pa, naravno, u Srbiji.
Tom marginalcu u političkim previranjima i vojnim sukobima devedesetih godina prošlog veka, posle hapšenja Ratka Mladića, na domaćoj i međunarodnoj berzi terorista i ratnih zločinaca naglo skače cena. Više na domaćoj, nego međunarodnoj . Ko ne veruje neka pročita tekst exmilicionera Miloša Vasića u najnovijem Vremenu.
Da li će vlasti Srbije uhapsiti i tog krvoločnog magacionera?
Predsednik Srbije tvrdi da hoće.
Ne sumnjam.
Da li će Srbija time ostvariti punu saradnju sa Haškim tribunalom?
Sumnjam, i to osnovano.
Jer, duga je lista optuženih i osuđenih Srba, političkih lidera, vojnih komandanata, policijskih funkcionera iz Srbije, Hrvatske i BiH koji čame u Ševeningenu i zatvorima diljem Evrope. Ništa manji broj nije onih koji su optuženi i/ili osuđeni za ratne zločine u Srbiji. Ali, to ni izdaleka nije dovoljno.
Bramerc jeste pohvalio Srbiju zbog hapšenja Ratka Mladića, ali je postavio i pitanje zašto se na hapšenje tako dugo čekalo, ko je sve pomagao Mladićevo skrivanje, ko su jataci, ko simpatizeri, zašto su tragaoci bili tako inertni i, naravno, dao je zadatak da se sve to ispita i istraži. Do tada nema pozitivne ocene.
Holandski parlament nacinalne traume i osećaj krivice za Srebrenicu leči proceduralnim razlozima. Jeste Mladić u Hagu, ali oni o tome još nisu dobili zvanično obaveštenje od glavnog tužioca. Do tada neka Srbija čeka na ratifikaciju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
A tek Kosovo?
Priznanje nezavisnosti Kosova u početku nije bio uslov za ulazak Srbije u EU. Nakon hapšenja Ratka Mladića, situacija se menja. Niže diplomatsko osoblje iz Brisela i pojedinih zemalja EU taj uslov uveliko najavljuje.
Kada i onaj magacioner s početka priče bude u Ševeningenu, sva je prilika da će priznanje Kosova postati novi ključni uslov. Ako Srbija i taj uslov ispuni i prizna Kosovo kao samostalnu i nezavisnu državu, naći će se već nešto, Jug Srbije, Sandžak, Vojvodina, prava seksualnih manjina…, a ako baš ništa drugo, ono makar kamen u bubregu, što bi rekao Duško Radović.
Sva je prilika da Srbija kao država nikada, a možda ni tada, neće stići u EU.
Ima li onda izlaza?
Naravo da ima: Egzodus, braćo, egzodus…
Istorija egzodusa, istorija je ljudske civilizacije. Setimo se Mojsija i starovzavetnog egzodusa.
Uostalom, zar nisu i naši preci, Stari Slaveni, krenuli u egzodus, negde iza ili oko Karpata, u pravcu jugoistoka Evrope? Pa, Čarnojević i velike seobe Srbalja, zbog turskog zuluma, sa Kosova i iz južne Srbije u srednju Evropu, sve do St. Andreje i Pešte, pa albanska golgota...
Ali, zašto da idemo tako daleko u istoriju? Slike egzodusa Srba iz Zapadne Slavonije, posle “Bljeska” , iz Kninske Krajine, posle “Oluje” i sa Kosova i Metohije, posle “Milosrdnog anđela”, tako su sveže.
Dakle, nama Srbima iz Srbije ne ostaje ništa drugo nego da krenemo u novi egzodus .
Kuda?
Pa, naravno, u zemlje EU.
Ne pojedinačno, svako za sebe, kao do sada, nego masovno i organizovano, u više kolona.
Prva i ponajveća kolona Srbalja uputila bi se u pravcu Den Haga, tačnije Ševeningena. U toj koloni bili bi svi Srbi odgovorni za ratove devedesetih i, naravno, odgovorni za sve zločine počinjene u njihovo ime. To su svi oni punoletni građani Srbije koji su, svojevremeno, glasali za Slobodana Miloševića, ali i oni koji su glasali protiv Slobodana Miloševića, ili nisu uopšte glasali, ali nisu bili dovoljno uporni u obaranju njegovog režima. Umesto pokojnog Arsenija Čarnojevića, ovu najveću kolonu bi predvodila Nataša Kandić.
U drugoj koloni bili bi svi Srbi koji su izbegli u Srbiju iz Hrvatske, BiH i sa Kosova. Oni bi se, na onim istim traktorima, uputili također u Hag, ali ne pred Haški Tribunal, već pred Međunarodni sud pravde. Za njih ne moramo da brinemo, imaju iskustva, navikli su na egzoduse.
U svim ostalim kolonama bili bi mladi Srbi i Srpkinje, koji su u vreme ratova devedesetih bili deca ili su rođeni posle devedesetih, i samim tim nikako ne mogu biti odgovorni ili krivi za ratove devedesetih, ali jednog dana mogli bi biti optuženi po osnovu naslednog genetskog koda.
Drž se Evropo, evo nas, ponovo dolazimo!