Najavljena izložba umetnice Elisabeth Ohlson Wallin bez sumnje izazvaće ogromnu pažnju javnosti zbog svojeg kontraverznog, provokativnog, a za veliki deo građana Srbije i uvredljivog sadržaja. Bez želje da se upuštam u bilo kakvu kvalitativnu analizu umetničkog sadržaja pomenutog opusa jer nisam teoretičar umetnosti niti se bavim umetničkim recenzijama, želeo bih ukratko da se osvrnem na eventualne društvene implikacije ovakvog performansa imajući u vidu veoma napete i kompleksne okolnosti u vezi sa organizacijom predstojeće Parade ponosa.
Posmatrajući kontraverzne fotografije stiče se utisak jednog avangardno - provokativnog izražaja kome je želja da pomeri granice, šokira, preispita vrednosti i prilagodi religijsku ikonografiju i narative konkretnom društvenom kontekstu i problemima. Bavim se odnosom religije i društvenih fenomena i razumem potrebu da se Isus prikaže kao zaštitnik marginalizovanih i progonjenih što jeste centralni nus savremene teologije oslobođenja, međutim, moram iskreno da postavim pitanje da li je ovo zaista bila namera autora ili je posredi jedna flagratna vulgarizacija hrišćanske ikonografije i profanizacija centralnih motiva (krštenje, raspeće, tajna večera) hrišćanskog narativa.
Za nekog poput mene koji smatra da ljudi druge seksualne orijentacije (LBGT osobe) imaju pravo da svoj protest izraze jednočasovnom šetnjom i drugim manifestacijama ovo ipak prelazi granicu dobrog ukusa (koristim eufemizam) i vređa moja verska osećanja, što verujem da je slučaj sa većinom ljudi u zemlji. Imajući ovo u vidu, jasno je da će predstojeća izložba privući pažnju ali da će zaista ukazati na problem ili stvoriti još više problema to je sasvim drugo pitanje. Mišljenja sam da će organizatori Prajda week-a sa ovakvom izložbom napraviti sebi više problema nego koristi imajući u vidu njen kontraverzni sadržaj koji je za većinu nas krajnje neprimeren.
Poštujem slobodu govora i želju da se kroz umetnički izražaj komunicira oslobađajući narativ koji treba da na plastičan način ukaže na određeni društveni problem ili fenomen, međutim, on uvek treba biti primeren i prilagodjen društvenom kontekstu i njegovim moralnim normativima inače efekat može biti suprotan. Između provokacije i uvrede ponekad je vrlo mala granica i smatram da je ona u ovom slučaju itekako prekoračena i da će izazvati efekat nezadovoljstva u javnosti a nije isključeno ni nasilje imajući u vidu radikalna shvatanja eksremističkih grupacija. Iskreno mi je žao što su se organizatori Prajda odlučili da na ovakav način tematizuju problematiku LGBT osoba jer sigurno postoje drugi načini ukazivanja na problem koji su jednako efektni ali ne diskriminišu, niti vređaju osećanja drugih, a posebno društva od kojeg žele empatiju i razumevanje za probleme sa kojim se suočavaju.