ili: kako - fon - i ja menjamo pravila
Vreme je za blog. Bez bloga. Uslovni refleks nalaže:
Potreba za sopstvenim rečima!
#onokad te ništa iz-van-a ne interesuje. Jer ga je previše.
Upotrebiti misli kao sparing partnere kakofoniji. Znam da je ne mogu pobediti, da bez nje mir ne bi imao kvalitet koji očekujem, ali ulazim u ring, spremna da se borim svim raspoloživim sredstvima:
recimo!? blog bez bloga
ispisan rečima koje odaberete kada želite da se odmorite
i po-malo, prijateljski blago, saslušate sebe
o tome da -sebi- uvek imate šta da kažete, i da je boja tih reči poklon koji se može darivati drugima....
Automat mi je upravo zgotovio omiljenu kafu, a tablet veličine srednje koverte predlaže razgovor ni O čemu. Ako ne znate šta ste i *čemu upravo pročitali, to mi je i bila želja:
nastavite razgovor uz naslon nečega što volite:
i oslušnite povremeno kako se fonija udaljava. Prilagođava.
U zasedi čeka. Umiljava.
Tonovi, možda prvi put takvi, sprečavaju je da gospodari.... Iskoristite osvojeni prostor i postanite stvarniji.
Uhvatite barem jedan kroki - trebaće vam.
Meni je omiljen trenutak povratka. U more zvukova.. ali
........kada ga sama odaberem.