NOĆNA STRAŽA
Gost-autor: Voislav Vasić, ornitolog
U svojim Pogledima Politika je 3. aprila 2017. objavila u sažetom obliku moje reagovanje na članak Snežane Kovačević o nepravedno lošem imidžu lovaca, objavljen u istim novinama od 12. marta. Kako je taj članak bio samo neposredni povod da se oglasim, stavljam na uvid javnosti svoje integralne stavove o toj temi. Naime, već decenijama posmatram promene u javnoj percepciji lovaca i lova kod nas i u svetu. To sam činio i iznutra a činim dalje i spolja kao privatni građanin i aktivni poslenik u oblasti očuvanja i zaštite prirode, i kao profesionalni zoolog i ekolog, ali svojevremeno i kao ekspert i konsultant u nacionalnim i međunarodnim programima unapređivanja lovstva i kao aktivni član u stručnim telima lovačkih organizacija. Proučavao sam divljač, analizirao probleme lova, predlagao rešenja, predavao i pisao o raznim lovnim temama. Ponosim se priznanjem koje su mi lovci dodelili za sav taj rad.
Takođe znam da u istoriji ljudskog roda nema nijedne značajnije kulturne zajednice u kojoj je lov bio u potpunosti odbačen. I ubeđen sam da je lov urođen ljudskoj biološkoj vrsti od njenog nastanka i da je neodvojivi deo iskonskog ljudskog kulturnog obrasca koji se nasleđuje i prenosi. A ni lov nije jedini izvorni ljudski poriv koji je u određenim okolnostima postao problematičan. Isto je i s ratničkim duhom, na koji su Srbi (i svi drugi narodi) vrlo ponosni. Dečaci od ranog uzrasta obožavaju igračke u vidu oružja za ubijanje, maštaju da imaju pravo oružje i da ga upotrebljavaju, a neretko to i ostvaruju kad porastu, kadgod pomisle da su za to našli opravdanje.
I sam sam lovio, dakle ubijao životinje, čak i profesionalno. Osetio sam lovačku strast i poznajem onu drhtavicu u trenutku kad moj hitac pogodi žrtvu. I nemam zbog toga grižu savesti. Prestao sam da lovim kad sam shvatio da lov može da povredi osećaj za etičnost i sentimente drugih ljudi. I kad sam se uverio da su divlje životinje postale toliko ugrožene da je doslovno svaki njihov pojedinačni život vredan za opstanak vrste i važan za krhki sklad u prirodi. Ali nisam postao pobornik ukidanja svakog lova. I uverio sam se, kroz sopstveno iskustvo, u klasičnu dvostrukost ljudske prirode koja mu podjednako omogućuje i da lovi i da bude bolećiv prema životinjama. Iz svih tih razloga osećam se pozvanim da s javnošću podelim svoja razmišljanja o uzrocima pogoršanja slike o lovcima i o lovu, koja je (slika) u Srbiji poslednjih godina postala toliko ružna, da su neki lovci počeli da govore o hajci koja je podignuta protiv njih (a očekuje se da lovci najbolje znaju šta je hajka). Samo jedna od manifestacija tog procesa je drastični pad članstva lovačkih udruženja, o kome svedoči i sagovornik Snežane Kovačević u članku koji me je podstakao da progovorim. I evo, saopštavam kako ja na sve to gledam.
Iako su lovci bar isto tako heterogena grupa kao i većinski ne-lovci, na njih javnost najčešće gleda kao uniformnu kategoriju i o njoj sudi uopšteno. Za to su se sami postarali. Ako ni zbog čega drugog, ono zato što se svi slično oblače. Pre nešto više od tridesetak godina ušao je u modu Military Look, a u vreme vladajućih doktrina Naoružanog naroda i Teritorijalne odbrane lovci su (naročito oni iz seoskih sredina) počeli masovno da u lovu nose uniforme JNA koje su “dužili” kao “rezervisti” ili “teritorijalci”. Grupe lovaca s oružjem, izgledom su podsećale na slavne i neslavne paravojne formacije iz izgubljenih ratova, što već samo po sebi nije podjednako dobro prihvaćeno u svim delovima javnosti. Što je još gore, iz izjava pojedinih lovaca čuje se da neki od njih nisu svesni da je davno napuštena koncepcija naroda koji bi od neprijatelja oružjem branio kuću po kuću (praznu) naših napuštenih brdsko-planinskih sela. Ideja da bi stub srpske odbrane u 21. veku mogli biti današnji lovci (na grupnim fotografijama većina ima upadljiv višak kilograma) kao novi partizani i četnici – daleko je od primamljive. S tim je povezano još jedno neprihvatanje promena. U ono vreme lovački savezi bili su čvrste polu-državne organizacije kojima su rukovodili provereni kadrovi jednopolnog režima, a negde u visinama stajao je Lovac Broj Jedan, koji je redovno održavao dvorske i diplomatske lovove, po ugledu na prethodne monarhe (i u istim, preuzetim dvorskim lovištima). Sve je to podrazumevalo privilegije za lovce ali i vrlo strogu disciplinu, a krivolov se nije tolerisao. Otada se sve promenilo, ali nisu svi lovci bili spremni ili sposobni da to prihvate.
Nove političke garniture su produžile da se mešaju u lov i lovstvo, a lovačka udruženja su šićardžijski gledala da su uvek uz lokalnu vlast, bez obzira na česte smene. Javnost je to posmatrala – i nije joj se dopadalo, čak i kad se to smatralo mudrom i lukavom taktikom. Nije međutim preneta nekadašnja čvrstina krovne lovačke organizacije niti efikasan nadzor. Kriminal i korupcija su se kao nikad dosad uselili među lovce zahvaljujući malignoj sprezi sa vlašću. O masovnom a nekažnjenom krivolovu bez zazora svedoče ozlojeđeni lovci na svojim forumima na internetu. Pitaju se da li su budale ako poštuju zakone i osećaju se nemoćnim da se suprotstave lovnom kriminalu. Boje se. Imaju više lovačkog straha nego građanske hrabrosti. Drugi lovci opet sasvim slobodno objašnjavaju kako u okviru lovačkog društva mogu da “srede” svaki sopstveni problem jer su i sudija i tužilac i poreski inspektor i komandir policije članovi istog društva i njihovi drugovi u lovu. Stvorena su tako mračna zatvorena lovačka bratstva koja veruju da im niko ništa ne može. Lovačka solidarnost ovde ima negativan kontekst i zloupotrebljava se za zaštitu kršilaca zakona. Lovočuvari otvoreno priznaju da ne žele da “imaju probleme” i okreću glavu kad saznaju za krivolov. Nema čak ni zavere ćutanja, pa narod sve to vidi, gunđa u sebi i o lovcima odavno više ne misli kao o visokomoralnoj kategoriji. Lovci koji se drže pravila žale se da su nepravedno svrstani među negativce, ali za pravdu se mora boriti. A oni to ne čine, jadikuju jedni drugima i ne prijavljuju prekršioce. Tako najčešće nevoljno drže stranu krivolovcima koji postaju sve osioniji i bahatiji. Zato javnosti izgleda da ispravnih lovaca ima manje nego što ih stvarno ima.
Nastaviće se...