Na ovaj tekst me je inspirisalo pitanje koje je na Cvjetičaninovom blogu postavio nsarski – da li su zaista podele u srpskom društvu tolike da ih je nemoguće rešiti. No, kako je već prošlo nekoliko dana od tog pitanja, nastavljanje te teme u okviru tog bloga bi bilo mamuzanje mrtvog konja, te evo ovde mojih 3 evrocenti.
Na početku da odmah razjasnim moj stav – nije bitno da li postoje podele, već da li je društvo sposobno da pronađe način na koji njihovo rešavanje neće biti pitanje života ili smrti. I da odmah izrazim sumnju u takvu sposobnost srpskog društva, iz razloga koje ću objasniti dalje.
Prvi razlog se sastoji u razlici kako do demokratije dolazi u razvijenijim (zapadnim) društvima, i kako je do nje došlo kod nas (i u sličnim nerazvijenim društvima). Ukratko, u zapadnim društvima je prvo došlo do ekonomskog jačanja raznih grupa u društvu i sticanja ekonomske moći od strane tih grupa, pa je demokratija odgovor na potrebu da sve relevantne grupe tako multipolarnog društva steknu odgovarajući deo političke moći. Na sličan način je istorijski razvoj rimskog prava dokaz o vezi demokratije i ekonomskog blagostanja – na početku, dok još nije bilo dovoljno bogatstva, u Rimu je pater familijas bio sve i svja. Zato što u situaciji kada imaš malo ne možeš da dozvoliš da se demokratski odlučuje o raspodeli toga, pa da svaki ukućanin vuče na svoju vodenicu, već imaš jednog koji će da kaže kako će se raditi i posle njegove amin. Kako su Rimljani postajali bogatiji i bogatiji, tako je i moć pater familijasa opadala, a ostali članovi porodice ih sticali (prvo ostali muški članovi, a pred kraj zapadnog dela carstva i žene).
Srbija ni u 19. veku nije uvela demokratiju jer su prilike u društvu bile povoljne za razvoj demokratije, već po ugledu na razvijenije države tog vremena. To dovodi do osnovne razlike u jednoj i drugoj demokratiji – u prvoj je prevashodno ekonomska moć osnova političke, a u mnogo manjoj meri obrnuto, dok u drugoj politička moć postaje prevashodna osnova ekonomske moći. Prevedeno na običan jezik, onaj koji ima politički položaj može da utiče na to ko će se u društvu obogatiti odnosno u širem smislu poboljšati svoj društveni položaj. I to u velikoj meri sprečava razvoj društva tj. grupa u okviru društva koje će svoj ekonomski i politički uticaj moći da uspostave nezavisno od činjenice da se nalaze na vlasti. To i jeste osnovni razlog zašto su u 21. veku srpske partije na vlasti postale mehanizam i za obogaćivanje i za uhlebljenje.
Ovaj prvi razlog nas dovodi i do drugog. Kako ćete u demokratskom dijalogu trezveno doći do rešenja nekog sukoba interesa, kada uspinjanje i silazak na vlasti često ima obeležja života ili smrti u vidu dobijanja/gubljenja prilike bilo za enormno obogaćivanje (u odnosu na nivo bogatstva u tom društvu) bilo za uspon/pad na društvenoj lestvici. Da ne pričamo da se u prvom slučaju često ne radi samo o gubljenju prilike, nego i o značajnom osiromašenju ako ne uspeš da se uguraš i među nove pobednike. To nam takođe govori i zašto ne dolazi do aktivnijeg uključivanja u politiku one manjine koja je uspela da ostvari zadovoljavajuće prihode i društveni položaj bez pomoći politike. Ako su vam na drugoj strani oni čiji položaj isključivo zavisi od politike, za vas koji politici možete da posvetite nešto svog slobodnog vremena nit ima mesta niti je realno da pobedite one kojima je to egzistencijalno pitanje.
Zanimljiva je pojava do koje dolazi kod onih pitanja kod kojih postoje razni interesi i na strani onih trenutno na vlasti, odnosno kada postoje samo interesi nedovoljno politički jakih, koji ne mogu da obezbede ostvarenje njihovog interesa. Rešavanje takvih pitanja se onda prolongira u nedogled, stalnim pronalaženjem novih problema koji se moraju rešiti pre nego što se to konkretno pitanje reši, što predstavlja treći razlog koji ću navesti u ovom tekstu. Sjajan primer ovoga imamo takođe u Srbiji s kraja 19. i početka 20. veka (to da izbegnemo jedno drugo pitanje Srbije iz 21. veka, koje je dosta osetljivo tj. emotivno za mnoge Srbe) – jedno 40tak godina je trebalo Beogradu da izgradi kanalizaciju, zato što smo nekoliko decenija izgubili neprestano gnječeći kurac ponavljajući u krug o tome koji sistem uvesti.
Dakle, nije da su podele zaista tolike da bi bilo nemoguće prevazići ih, ali podele jesu onolike koliko onima na suprotnim stranama znači pobeda njihove opcije. Ako se na drugu stranu gleda kao na smrtnog neprijatelja, to onemogućava iole normalan dijalog. Ali, bez brige, kažu da Nemačka usvaja liberalan zakon za useljenike, pa će se taj problem rešiti na taj način. ;)