Terasa stana okrenuta je ka parku. Park kao i svaki park: Drvored… travnjak… staze… ukrasno žbunje… drvene klupe ofarbane u zeleno... Sunčano je popodne prve sedmice prinudne samoizolacije… Sedim na terasi i pijem kafu. Na obližnjoj klupi i oko nje je grupa mlađih tinejdžerki. Nisam ih brojao, ali čini se da ih ima više od 5 (pet). Škole im ne rade, pa su valjda zbog toga tako lepo raspoložene i vesele. Ili možda samo zato što su mlade. Stazom pored njih sporim i teškim korakom, oslanjajući se na drvenu štaku, prolazi stariji čovek. Očigledno - znatno iznad 65 godina.
Jedna od devojčica uzima mobilni telefon i simulirajući poziv govori: Halo, uzvikuje dovoljno glasno da je stariji gospodin čuje, ovde po parku se šeta jedan penzos, pošaljite nekoga. Šta kažete? Sve su vam ekipe već na terenu? OK, onda pošaljite šintere. Ostale devojčice se glasno kikoću. Stariji gospodin samo malo zastane, pa nastavi dalje.
Hvala ti Bože, pomislih, deca su nam duhovita… a i brinu o starima.
Inače, prvu sedmicu prinudne samoizolacije je obeležio i prvi izlazak iz kuća i stanova. Prvi izlazak u grad za guštere posle polaganja zakletve, kako se to nekada u vojsci govorilo. Samo što su ovi gušteri, svi od reda stariji od 65 godina, prilično poranili i umesto od 14.00 do 23.00 č pohrlili u prodavnice već od četiri ujutro. Tako im je određeno.
Ipak, ima nade, zaista ima: Od juče je psima, kućnim ljubimcima, dozvoljeno da se prošetaju svakog dana između 20.00 i 21.00 č. Nadajmo se da će i nama starijima od 65 godina uskoro biti odobreno vreme za šetnju, pa makar i na povocu kakvog mladog volontera.