Odrastala sam uz narodnu muziku, volim je i danas. Posebno one nepravilnih ritmova, s juga, il sevdah sa zapada. Volim i da naletim na dobre kafanske muzičare pa da se pustim, da ne pitam šta košta. Najvolijem da onda po spletovima obiđem svuda okolo, od svega po dve-tri, redom polako, pa ako imam sreće pogodi i se ono što se retko čuje a treba i znati izvesti.
Opet, ni tada ni tada nikad, ni kao stotu na redu, ne bih poručila Tomu. Dobro, bih onu što sam sad saznala da je pisao za Silvanu, al samo tu i samo ako mi je cilj da se ljudi okolo razgale, ne za svoju dušu.
I zato me posebno smaralo kad dođu na red sve one tugovanke, Danke i Branke. Nikakvi stihovi i ne baš nekakva muzika. A ume da se otegne...
I sva takva sinoć odgledah film i... da, zaplakala sam. Nema veze što su izmešali vremena, izmislili događaje, uradili su to odlično. Posebno me oduševila muzička ekipa. Lane Moje Tanjug Javlja je vrhunski odradio svoj deo posla.
Istina, nepravedno je u senci ostalo nekoliko odličnih pevača, jer pevati dobro nije lako ali pevati dobro kao neko drugi, da liči po boji, stilu, svemu, to mogu samo najbolji. Imena tih nekih su ostala skrivena, skoro pa tajna, al svaka im čast, svakom od njih. Oživeli su jedno vreme i pogodili žicu i Tomi i Silvani, Tozovcu, Čoli, čak i Pimpeku. Svi su se oni sasvim lepo čuli.
Priča...onako, bajkovito nerealna, ko za film koji će se gledati za Novu Godinu, uz rusku salatu i bajaderu od sinoć.
Kako god, meni je prijalo.
A izgleda da sam samo to i htela da kažem.