by Goran(che), uz nesebičnu pomoć Gordane Ninković
Konzervativne snage u Srbiji dižu već duže vreme buku oko ''bele kuge'', odnosno ''umiranja'' nacije i skorom nestanku Srba, ako se nešto ne preduzme. Kažu: postaćemo nacionalna manjina u sopstvenoj zemlji i na kraju će se ostvariti čuveno tarabićevsko proročanstvo o danu kada će sav Srbalj stati pod jednu šljivu. Oni više skloni ''naučnom'' pristupu naglašavaju negativne ekonomske reperkusije pada nataliteta, dok se ''geopolitičari'' bave značajnom smanjenju odbrambene moći usled mogućeg populacionog ''debakla''.
Predlažu se brojne mere: od revitalizacije materinstva, kreiranja ''kulta deteta'' umesto ''kulta žene'', ''vraćanja'' selu, osporava se pravo na abortus, predlaže su uvođenje poreza na neženje i bračne drugove bez dece i čak i reforma naslednog prava.[1]
Referentne demografske projekcije (Penev, 2006[2]) predviđaju da će Srbija za dve decenije izgubiti oko pola miliona stanovnika (imaće oko 7 miliona, kao i 1970, što je pad od oko 7%). Prirodni priraštaj u Srbiji je u padu već od 50-tih da bi od početka 90-tih postao negativan i početkom 21. veka iznosi nešto više od -3 promila[3]. Međutim, broj stanovnika se u poslednjih pet godina nije bitnije promenio, jer je prosečni godišnji mehanički neto priliv pupulacije (iz BIH, Hrvatske, Crne Gore, Kosova) bio otprilike na skoro istom nivou (a slično je bilo i devedesetih). Vršene su brojne projekcije i nije realno očekivati da bi se broj stanovnika Srbije mogao povećati, ili barem ostati nepromenjen, u narednih dve ili pet decenija, čak i sa snažnim povećanjem stope fertiliteta, koja je trenutno nešto ispod 1,6 (broj rođene dece po majci).[4] U studiji se predviđa starenje domaće populacije, i to sa današnjih šest stanovnika sa preko 65 godina na četiri sredinom ovoga veka (spadamo u ''starija'' društva u svetu, ali ipak nismo ''šampioni'', kao se to, često, tvrdi).[5] Ipak, teško je verovati da bi silazni populacioni trend mogao biti nastavljen u nedogled (demografska kretanja nisu lako predvidiva; koje npr. mogao očekivati da ćemo od 400 000 stanovnika Centralne Srbije s početka 19. veka danas ''stići'' do 5,5 miliona).
Realne posledice negativnog prirodnog priraštaja
Šta su zaista posledice ovih, čini se, dosta realnih prognoza u poslednjem pasosu? Da li će Srbi zaista postati manjina u sopstvenoj državi, da li ćemo postati lak plen za ''neprijatelje koji ne spavaju'' i da li će domaća ekonomija ostati bez radne snage? I ono što je najvažnije da li se, zbog holističkih doktrina, tako olako mogu predlagati i radikalni modaliteti za društvo, čije se političke elite (da li samo deklarativno?) zalažu za liberalne vrednosti?
Naravno treba razumeti emotivni odnos mnogih prema ovom problemu; npr. fakat je da će u narednoj deceniji i po čak četvrtina srpskih sela, praktično, ostati bez stanovnika.[6] Valja imati u vidu da čin rođenja ima za većinu ljudi neprocenjivu simboličnu važnost, i onda sa te referentne tačke treba posmatrati podatak da u oko 25% naselja u Srbiji u 2004. g. nije rođeno nijedno dete.
Drugo, važi i pravilo da kvantitet proizvodi kvalitet: tako da je manja verovatnoća da će se nrp. ingeniozni ili, za neke oblasti, vrlo talentovani ljudi, pojaviti u geografskim područjima sa manjim brojem stanovnika (ali, opet, manje, uglavnom evropske, nacije postižu zavidne rezultate na polju nauke, umetnosti, sporta....). U tom slučaju nije čudno da uglavnom najmogoljudnije zemlje dobijaju najviše medalja na olimpijadama; npr. SFRJ je osvajala i preko pet puta medalja više od Srbije (i Crne Gore), i bila je daleko uspešnija na Mundijalima (što za muški deo populacije nije, nikako, beznačajna stvar). I civilizacijska dostignuća, odnosno bogat kulturni život trebalo bi da korelira sa državama sa većim brojem stanovnika; međutim, u stvarnosti nije tako, jer upravo najviše ulaganja u kulturu i najveće domete na tom planu imaju bogate, industrijalizovane zemlje (naravno postoje i izuzeci, kao npr. ''iranski film'').
Ali, krenimo da demistifikujemo problem. Prvo, nismo uopšte specifikum. Pad broja stanovnika je već problem s kojim se sučava trećina naseljenog dela planete od Centralne i Istočne Evrope (uključujući i Nemačku), preko Rusije do Japana i Južne Koreje (i dela severnog Mediterana). I SAD i zemlje zapadne Evrope su već pre deceniju, dve imale pad populacije, ali je opet došlo do rasta i to ne zahvaljujući samo imigraciji, već i snažnom natalitetu nedomicilnog (ili manjinskog) stanovništva, kao i znatnom padu mortaliteta.
Pojekcije Svetske banke ukazuju da će, praktično, sve zemlje Centralne i Istočne Evrope do 2025. (u odnosu na 2000.) znatno smanjiti broj stanovnika, neke kao Ukrajina i Bugarska za čak 26%, odnosno 18% (Hrvatska i Češka za po 6%, Rumunija za 10%, Rusija za 12%, Slovenija i Poljska za po 4%, npr. Bugarska 1995-2006 ima negativni prirodni prirastaj od 5 promila prosecno). Problem ovih zemalja, pa i Srbije, se može objasniti sve manjom ''zainteresovanošću'' žena za rađanje sa rastom standarda; naime ''real-socijalizam'' je kreirao slučajnu kombinaciju žena obrazovanih prema zapadnim uzusima, koje su živele u osiromašenim privredama. Ipak reforme daju rezultate; Estonija je produžila porodiljsko odsustvo i dala olakšice za veštačku oplodnju, što je rezultiralo znatnim usporanjem pada populacije.
Međutim, postoje i mnoge prednosti država koje imaju manje ljudi i koje stoga, nikako, neće doživeti fiskalnu ili sicijalnu katastrofu ili, pak, nestanak. Ekonomisti su već osporili mit da je povećanje stanovništva esencijalno za ekonomski rast. Ključni pokazatelj je GDP po stanovniku (a ne ukupan GDP), jer on čini pojedinca bogatijim. Ako je cilj zemlje da poveća svoju radnu snagu, i time ostvareni dohodak, postoje mnogo lakši načini od forsiranja porasta ukupnog broja stanovnika. U tom smislu, indikativan je primer Japana, koji, usled depopulacije (radna snaga će opasti za jednu petinu u sledećoj dekadi[7]) sprovodi reforme u naporu da produži radni staž ljudi, poveća udeo žena u radnoj snazi, privuče imigrante i robotizuje industriju. [8]
Fakat je da zemlje sa malom i stagnantnom, ili čak opadajućom, populacijom, mogu da imaju visok ekonomski rast i to, naravno, u korist snage i uticaja države i individualnog prosperiteta. Ako bi zaista rast GDP-a bio u tolikoj meri korelisan sa porastom populacije, onda bi Afrika, Latinska Amerika, Indonezija i Filipini bili prosperitna mesta danas.
Studije ukazuju da je od Venecije, odnosno 11. veka, ostvarena veoma mala korelacija između ekonomskog rasta i povećanja broja stanovnika i da su najvažnije bile inovacije i specijalizacija.[9] Empirijska je činjenica da više ljudi i veća stopa prirodnog priraštaja znače više siromaštva, a ne više bogatstva. Ideja da treba da nas ima što više jeste bila racionalna za tradicionalna društva.[10] Sve se promenilo sa usponom nauke i tehnologije, i ključno pitanje danas je kako ljudi žive; ekonomija je, faktički, transcendirala demografiju.
Čak i za Kinu, gde je rast populacije odigrao veliku ulogu u ukupnom rastu GDP-a, istraživanja ukazuju da je veći značaj imalo snažno povećanje ulaganja u socijalni kapital (od početka reforme 1979). Dakle, rast populacije ne vodi porastu bogastva, već stvaranje bogatstva dovodi do stagnacije ili, pak, opadanja broja stanovnika, i to je neizbežni sled, čak i dobar (nije čudo što Tokio i Hong Kong, koji spadaju u najbogatija i najgušće naseljena mesta u svetu, imaju jednu od najnižih stopa nataliteta u svetu).
Ironično je da opsesija naučnika: produžetak životnog veka, koji je u dobroj meri ostvaren[11], jedino smeta makro-ekonomistima, koji to tumače kao tragediju za fiskalnu politiku. U autorskom tekstu ''Cheer up about long life and low interest rate'' S. Brittan (koluminista Financial Timesa) podvlači da bi, u stvari, trebalo da se zahvalimo medicini i da nam neizbežna reforma penzionog sistema i sve veća davanja za zdravstvo budu stvari koje ćemo ''egzaltirano'' sprovoditi.[12]
Neka žene odluče!
Srbi neće postati manjina u Srbiji, naprotiv, nizak natalitet u proseku više pogađa nacionalne manjine (nekoliko od retkih izuzetaka su Bošnjaci i Romi, koji čine 1,8%, odnosno 1,4% populacije), te će se udeo većinske nacije u perspektivi povećavati.[13]
Dakle, država ne bi trebalo da, praktično, ''gura'' ljude da imaju bebe, ako oni to ne žele. Da li će žene odlučiti da svoje vreme troše izlazeći po klubovima ili podižući decu, odnosno trošiti pare na šminku ili pak na pelene njihov je izbor, i svaki pokušaj da im se na neadekvatan način ukaže na ''poziv nacije'' tj. ''pravi put'' može biti i kršenje elementarnih ljudskih prava. Ako žele da imaju decu neka to bude njihov racionalni i emotivni izbor, a ne ''vraćanje duga'' otadžbini.
Srbija će, svakako, opstati, kao i skoro sve druge evropske zemlje, koje se sučavaju sa, praktično, identičnim problemom. Ovo, naravno, ne znači da socijalne kontribucije ljudima nižeg nivoa prihoda sa novorenčadima ne treba i dalje davati[14] i konstantno povećavati ta davanja (to je, uostalom, evropska praksa), kao i snažnije pomagati lečenja steriliteta.
U svakom slučaju, neizbežna tranzicija ka nižem broju stanovnika može biti teška za zemlje i na Vladi je da je olakša. Postoji mnogo načina da se to učini i većina podrazumeva promene u socijalnom sistemu. Kada je u pitanju Srbija, trenutno krucijalni problem je visok broj penzionera, uz blago smanjivanje zaposlenih, i reforme koji su učinjene (uz i savete i monitoring MMF-a) već daju efekte. Zbog visokog broja nezaposlenih, pitanje upošljavanja ljudi u dobu za penziju nije od većeg ekonomskog značaja, ali bi bilo dobro da, sa (optimističnim) padom nezaposlenosti u narednim godinama, ovo postane (sladak) problem[15], s kojim ćemo se suočavati.
Najbolji način da se ublaži (neizbežni) pad populacije u dolazećim godinama je da se prvo poveća zaposlenost (što je jedan od ključnih prioriteta sadašnje Vlade), čime bi se i teret budžetskih, odnosno penzionih davanja ublažio. Tek u narednoj dekadi na red dolazi dodatno produženje radnog veka (nešto je već na tom planu učinjeno pomenutom reformom penzionog sistema), odnosno eliminišu barijere ljudima da rade u poznijim godinama. U tom smislu prag za obavezni odlazak u penziju mogao bi porasti (ili bi, čak, obavezan odlazak u penziju mogao biti i ukinut). Ovo ne bi bilo dobro samo za društvo, koje ne bi plaćalo penzije najčešće potpuno radno sposobnim ljudima, već i za preduzeća koja bi ostvarivala veći profit koristeći već obučene ljude. Danas u Srbiji, koje je po tome jedan od neslavnih svetskih rekordera, dva čoveka (i to zajedno sa agrarnom radnom snagom) rade na jednog koji prima penziju (u svetu je to obično oko duplo više). Rigidnu struktura plata, koje rastu zajedno sa stažom, takođe, bi trebalo učiniti fleksibilnijim. Pored toga, više žena u radnoj snazi, čini se, razumnom solucijom, uz koju bi mogle ići veće nadoknade za plaćanje brige o deci. Još jedna mera koja daje dobre rezultate su porodične fabrike, jer zajednički rad i život podstiču produktivnost.
Kada je u pitanju strateški aspekt problema, današnja konstelacija na regionalnom ili globalnom planu je takva da našoj zemlji ne bi bilo od značaja da raspolaže i duplo većim brojem stanovnika. Neke zemlje su nuklearne sile iako imaju manju populaciju od Srbije; druge, sa preko 200 miliona stanovnika, skoro da ne igraju relevantnu političku ulogu.
..............................................................
Globalna slika
Stopa po kojoj se povećava broj ljudi u svetu počinje da se usporava.[16] U mnogim zemljama žene imaju manje dece nego što je dovoljno da se održi stabilan broj stanovnika.[17] Po projekcijama OUN (iz 2006.) već 2025. godine prosečna stopa fertilnosti u svetu će pasti ispod tzv. kritičnog racia. Demografi predviđaju da svetska populacija dostići oko 10 milijardi ljudi sredinom ovog veka (trenutno je 6,5). U svakom slučaju, ne postoji opravdana bojazan za ''maltuzijansku katastrofu''. Naime, čovečanstvo troši oko četvrtinu neto primarne proizvodnje zemlje, što jeste puno, ali je još uvek daleko od tačke iscrpljivanja. Cene sirovina su značajno porasle poslednjih godina, ali posmatrajući poslednji vek realne cene primarnih proizvoda su snažno opale. Nije sporna važnost problema zagađivanje planete, ali rešenje je u potrošnji manje fosilnih goriva, a ne u smanjivanju broja ljudi. Ne postoji ni opozitni problem; da će svetska populacija snažno opasti ili čak nestati. Naime, projekcije ukazuju da će sredinom veka broj ljudi biti relativno stabilan, da bi kroz nekoliko decenija počeo vrlo lagano da opada.
..................................................................
[1] Zbornik radova udruženja ''Opstanak'', 11-12. 10. 2006. Beograd.
[2] Goran Penev (deomograf-istraživač Instituta društvenih nauka u Beogradu), Demografska slika Srbije i perspektive Srbije do sredine 21. veka (tekst u zborniku radova udruženja ''Opstanak'', 11-12. 10. 2006. Beograd). Nalazi se odnose na period 2002-2052. i 2002-2027. (uzeta je u obzir srednja varijanta, mada ni ostale, ne-ekstremne, varijante ne odstupaju mnogo).
[3] Npr. 2004 prirodni priraštaj za Srbiju (bez Kosova) je bio 3,3 promila, natalitet je bio 10,4 promila, a mortalitet 13,7 promila. Inače, posle 2000. dolazi do blagog rasta nataliteta u Srbiji (npr. 1999. bio 9,6 promila).
Za period 2002-52. Srbija bi prema datim procenama trebalo da ima neto migracioni saldo od prosečno 1,6 promila, ali bi negativni prirodni priraštaj (3,7 promila) dovodio do pada ukupnog broja stanovnika, od preko 700 000 stanovnika.
[4] Što je blago ispod evropskog proseka; naime praktično sve evropske zemlje imaju stopu fertiliteta ispod 2 (prosek za visoko razvijene zemlje je 1,7, a za ZUR 2,8), a za održavanje nepromenjenog broja stanovnika potreban je racio od 2,1. Od 2000. beleži se blag rast stope fertiliteta u Srbiji.
[5] Japan je posle Drugog svetskog rata imao samo 5% stanovnika sa preko 65 godina (očekivano trajanje života bilo je 50 godina, a sada je 82 godine) a danas ih je petina (procene govore da će ih, sa ''dolaskom'' ''baby-bum'' generacije 2015. biti skoro trećina). Sličan nivo starih imaju i SAD, Britanija i Francuska.
[6] Koji će poumirati ili otići u gradove i predgrađa, ali se uvek postavlja pitanje šta je isplativije: fianansirati neproduktivnu ekstenzivnu agrarnu proizvodnju ili, praktično, pasivno stimulisati odlazak ljudi iz sela (ovde treba reći da Srbija ima vrlo visok udeo ruralnog stanovništva u evropskim razmerama).
[7] Penzioni sistem Japana se sučava sa problemom; danas četiri čoveka rade na jednog koji prima penziju. Već 2030. Japan i Italija će imati dva čoveka, koji rade na jednog koji prima penziju, a još dvadeet godina kasnije radiće trojica na dva penzionera.
[8] U Japanu će odlazak u penziju biti pomeren sa sadašnjih 62 na 65 godina, mada se mnogi eksperti za tu oblast već zalažu i za 70 godina, jer bi se na taj način prepolovio pad radne snage u Japanu. Povećanje udela žena u radnoj snazi na 63% (SAD i Zapadna Evropa imaju 68%), takođe, bi dodatno smanjio pad radne snage (dodatni problemi kod žena su što one rade povremene poslove koji su plaćeni 60% manje od regularnih poslova, kao i to da je za žene mnogo teže da postignu prekovremeni rad zbog brige o deci). Japanske firme još uvek nisu učinile mnogo i većina njih penzioniše ljude sa 60 godina, jer su im stari radnici skupi zbog većeg plaćanja po stažu. Neke su, ipak, napravili pomake, kao Kawasaki, koji će do 2009. pomeriti obavezni odlazak u penziju na 63 godine.
[9] Whelan S, 2006, Power without people: Rising to the challenge.
[10] Više sinova značilo je više ruku koje će raditi na njivi, a više ćerki značilo je više "ljudskih resursa" za razmenu sa drugim domaćinstvima; za državu, više stanovnika značilo je više topovskog mesa, i samim tim više šansi da se pobedi u ratu.
[11] U većini zemalja sveta, posebno na ''zapadu'' prosečni životni vek dostiže, i prestiže 80 godina.
[12] S. Brittan, Financial Times, January 27 2006.
[13] Ovde, naravno, treba imati u vidu, da kakav god da bude ishod pregovora o Kosmetu, da će, i ako platforma naše Vlade bude u dobroj mori usvojena, to, svakako, biti stvarno dve odvojene populacione celine.
[14] Država od 2002. vodi pro-natalitetnu politiku i jednokratno finansijski pomaže porodicama sa novorođenčetom.
[15] Kakav je tokom druge polovine 2006. bio sterilizacija visokog priliva kapitala za NBS.
[16] Hiljadama godina broj stanovnika u svetu se lagano povećavao (prenaseljenost i nedostatak resursa sprečava da se broj stanovnika enormno poveća na određenoj terotoriji), da bi se rast snažno ubrzao sa industrijskom revolucijom i samo tokom 20. veka broj ljudi u svetu se skoro učetvorostručio.
[17] Trenutno četvoro od devet ljudi živi u zemljama u kojima stopa fertiliteta nije dovoljna da bi se broj stanovnika održao nepromenjen (odnosno nije dostignut tzv. ''replacement racio'' koji iznosi 2,1).