Poštovani čitatelji bloga B92, prenosim vam intervju sa mojom malenkosti objavljen u dnevnim novinama Borba povodom reakcije SPC na donošenje statuta Vojvodine, pod naslovom: "Sinod se oglasio posle pritiska vojvođanskih arhijereja"
Izvor: Borba, 14.02.2009
1. Koji je, po Vama, razlog da SPC izadje sa jednim ovakvim
saopstenjem protiv statuta Vojvodine, 4 meseca nakon sto je bez
problema prosao u vojvodjanskom parlamentu?
Određena nagađanja koja u Vojvodini kruže, govore o tome da su arhijereji vojvođanskih eparhija napravili pritisak na Sinod SPC kako bi se on oglasio povodom pitanja Statuta Vojvodine. U tom slučaju je do ovakve reakcije Sinoda trebalo da dođe nekoliko meseci ranije da je na čelo Sinoda SPC došao drugi patrijarh, ali kako je situacija krenula drugim tokom, do zvanične reakcije došlo je znatno kasnije.
Sa druge strane, koliko je meni poznato, iz krugova SPC se povodom ovog pitanja ne čuju disonantni tonovi, pa se stiče utisak da je reakcija rezolutna i jednoglasna. Ipak, kako nije tajna da unutar SPC postoje više struja koje imaju oprečne stavove, što po dogmatskim, što po političkim pitanjima postavlja se pitanje da li je reakcija izazvana pod pritiskom određenih arhijereja koji pripadaju takozvanoj „tvrđoj" struji. Zanimljivo je da se niko od zvaničnika eparhije banatske, sremske ili bačke ovog pitanja nije zvanično oglasio.
Svakako da SPC ima pravo da iznosi svoje mišljenje u odnosu na važna aktuelna socijalno-politička pitanja u zemlji i to joj pravo niko ne može osporiti, naprotiv, kao moralni oslonac društva to je i njena obaveza koja proishodi iz njenog društvenog statusa i poslanja. Šta više, izražavanje stava u vezi sa značajnim društvenim pitanjima i iznošenja stavova pred organima vlasti, nije u suprotnosti sa socijalnim učenje Pravoslavne Crkve. Međutim, ono što je u saoštenju Sinoda sporno jeste ton saopštenja i način na koji on stvara pritisak državne strukture, parlament i predsednika države. Na taj način SPC posrednim putem utiče na rad parlamenta i ostalih državnih struktura, što je u suprotnosti sa sekularnim uređenjem naše zemlje. Crkva je vaseljenski, nadnacionalni, svečovečanski i bogočovečanski organizam, kojoj mora biti strana svaka vrsta etnofiletizma, entocentrizma i politikanstva.
Sa druge strane, generalizacije pojedinaca da je saopštenje Crkve protivzakonito i neustavno jesu preterane i maliciozne.
2. Na koji nacin, po Vasem misljenju, autonomija Vojvodine, odnosno
predlozeni Statut, ugrozava SPC, ili njene interese?
Ne vidim razloga zbog kojeg bi predloženi Statut na bilo koji način mogao ugroziti interese SPC, po bilo kom pitanju. Podsetimo se da je Srpska crkva vekovima opstajala i to u mnogo težim uslovima, pod tudjim carevima i tolalitarnim režimima. Koliku zaista opasnost po nju može da predstavlja donošenje jednog akta od kojeg pre svega korist imaju građani Vojvodine, dakle, oni građani od kojih se većina izjašnjava kao pravoslavna. Statut Vojvodine vodi ka decentralizovanoj, modernoj i evropskoj Srbiji. Ne vidim razloga zašto bi SPC trebalo da istupa protiv interesa jednog dela svojih vernika, jer je ona tu pre svega da služi njima.
Argumenti koji se iznose u saopštenju Sinoda više uzburkavaju strasti nego što to zapravo jeste slučaj kada je u pitanju sporni Statut. Naprotiv, ovakva reakcija SPC može bespotrebno da polarizuje i radikalizuje situaciju u severnoj srpskoj pokrajini. Predstavnici mađarske manjine govore o internacionalizaciji celog pitanja što bi opet Srbiju moglo prikazati u negativnom svetlu, a na račun SPC će od strane pojedinih organizacija biti ponovo izrečene neodmerene kritike koje SPC svakako ne zaslužuje.
3. Kako Vasi vernici reaguju na ovaj potez SPC? Da li znate kako
reaguju ostale konfesije na teritoriji Vojvodine?
Zvaničnih saopštenja iz crkava i verskih zajednika koje pripadaju protestatskoj provenijenciji nema. Nisam iznanađen, budući da su tradicionalne protestantske crkve veoma pasivne i neretko indolentne u odnosu na društvena pitanja te su isključivo okrenute unutarcrkvenim pitanjima i samoj etničkoj manjini kojoj pripadaju.
Što se takozvanih "malih verskih zajednica" tiče, kod njih postoji drugi problem, a to je nepostojanje tela ili organa koje bi davalo bilo kakva zvanična saopštenja, ali ne postoji ni potrebna koherentnost niti monolitnost da bi postojao zvaničan stav. Moram priznati da ne dostaje ni politička svesnost. Sa druge strane, imajući u vidu stanje verskih sloboda i pritisak kojem su ove zajednice izložene eventualne reakcije bi samo dodatno poremetile već osetljiv status koje imaju u našem društvu.