Obučen poput onoga kako zamišljam srednjevekovne truvere, sa nekoliko slojeva kožnih ogrtača i sličnom kapom, držeći planinarski štap, sa samo jednim zubom u gornjoj vilici, proćelave, dugačke, sede kose, oštrih, nekada očigledno markantnih crta lica i prodornog pogleda, ušao je u trolu na Slaviji i izašao već kod Beograđanke. U tih par minuta, govorio je o dolasku vremena čistog uma i razuma, filozofirao o cvetnom trgu i rastu cveća (čak pominjuci da cveće može da raste na ljudskim glavama, ako ima humusa), lamentirao nad majušnosti Zemlje, koja je deo neba, i pominjao nekakve nove, revolucionarne, neverovatno udobne, anatomske cipele, koje će prvo dobiti vozači gradskog saobraćaja za Univerzijadu, a posle i čitavo čovečanstvo.
Ne znam zbog čega mi je nekako bilo žao to što sam imao utisak da on bolje shvata i sebe i svet nego masa koja mu se otvoreno, nadmoćno, prezrivo podsmehivala, a ipak tako prazna.