Obećala sam jednom mom redovnom komentatoru da ću napisati post o dometima politke uslovljavanja kao bitnog faktora koji je oblikovao odnos zapadne međunarodne zajednice i Srbije od 2000 naovamo. Današnji predlog Romana Prodija članicama i institucijama EU da Srbija što skorije dobije status kandidata za članstvo u EU, koji me je jako obradovao makar bio i samo individualni čin, odličan mi je povod da konačno ispunim dato obećanje.
Moja teza je da je politika uslovljavanja u jednom periodu dala odlične rezultate i da vlada Zorana Đinđića ne bi bila takva i toliko uspešna da se nije prihvatila ispunjavanja uslova, uprkos činjenici da se blok oko Vojislava Koštunice od početka potrudio da gura klipove u točkove takvom pristupu. Što je, svakako, veliki plus i dokaz političke zrelosti i državnosti pokojnog premijera. Upravo zbog toga, tadašnji DS nije bio ono što i DS pre petog oktobra, a ni ovaj sada. Ali, politika uslovljavanja ima ograničeni rok trajanja.
Retko koja zemlja ima takvu sudbinu. Nas je zapadna međunarodna zajednica oberučke dočekala 2000. Politika uslovljavanja bila je onaj minimum uslova koji se morao ispuniti da bi se povezali strukturalno i formalno. Ona je sa sobom nosila i sistem vrednosti koji smo trebali da etabliramo u društvo a koji je u njoj već mainstream, i tako postanemo zaista stabilna demokratija sa čvrstim institucijama, poštovanjem ljudskih prava i sloboda i vladavine prava. Ukratko, najefikasniji način za radikalni rez sa Miloševićevim režimom.
No, postavljalo se već tada pitanje dužine primene takve politike, negativnih efekata koje ona ima upravo na reformske snage. To jest postoji li li trenutak ili razlog da i sama mz odustane od nekih svojih zahteva, zarad postizanja dugoročnijih ciljeva, ali pre svega zarad jasne slike da reformske snage imaju neretko samo formalnu vlast ali da nisu one koje mogu “to deliver”. (U Srbiji se, inače, zaboravlja da je većina uslova potrebnih npr za članstvo u PfP ili da bi se potpisao SAP isti za sve zemlje zapadnog Balkana, a ne nešto usmereno da se Srbija kinji. ) Mnogi su već tada, sa sasvim validnim argumentima, smatrali da bi se Srbija, koja ipak jeste “junik kejs” možda brže reformisala “iznutra” ako joj se negde progleda kroz prste i mimo ispunjenja uslova. ( Šta bi bilo i gde bi sad bili da smo Mladića već isporučili, druga je velika tema). Rizik za mz od popuštanja jeste postojao, jer se em diskvalifikuje sama politiku uslovljavanja to jest rizično je, em može da iritira sa pravom druge zemlje koje su morale da ispunjavaju sve uslove, i nije bilo lako proceniti šta na duže staze daje obostrano zadovoljavajući ishod. Evo višestruko značajnog primera --Srbija je, ipak, u PfP a Mladić je i dalje na slobodi. Ne možemo znati da li bi bio brže uhapšen da smo u PfP primljeni još onda dok je “samo” Pavković bio uslov. Teško je procentiti i kako bi sve Srbija mogla iskoristiti prednosti ranijeg prjema u PfP. No mz je, na kraju, ipak popustila, priznajući i sama da politika uslovljavanja može pomalo i ponekad da se modifikuje. Gde bi vanjskopolitički kurs Srbije bio danas, u jeku povećane anti-NATO retorike da i u PfP nismo pozvani, i da li bi ga bilo uopšte moguće ispraviti! Ovako, u prezentacionom dokumentu ipak stoji bar partnerstvo sa NATO.
Ono što je posebno traumatično za Srbiju jeste to što je drugi veliki momenat da se Srbija približi evro-atlantskim strukturama bio upravo posle ubistva premijera. Bila je to jedina moguća racionalna reakcija zapadne mz u tako stravičnim okolnostima. No smena Živkovićeve vlade i dolazak na vlast VK promenli su drastično unutrašnje okolnosti, a politika uslovljavanja nije se više tako velikim intenzitetom vratila na scenu. U ostalom, dobar deo uslova ispunila je već i vlada pokojnog premijera. Frustrirajući splet okolnosti u kome se činilo, a i danas se čini, da upravo Vojislav Koštunica skuplja lovorike onoga što su drugi radili rizikujući toliko mnogo, a da pro-reformske snage bivaju napuštene i izdate od strane međunarodne zajednice. No, ako se kao glavni cilj, pre svega, postavi ulazak Srbije u porodicu stabilnih i razvijenih Evro-atlantskih demokratija, što je bila i želja pokojnog premijera, a sve drugo ma kako frustrirajuće stavi u drugi plan, stvari izgledaju drugačije.
Jer u pitanju je budućnost Srbije, u poređenju sa kojom trenutni osećaj da VK dobija i da mu mz bez razloga popušta nije toliko bitan. Bitniji su životi genracija koje dolaze. Bio je i Milošević faktor stabilnosti, videćemo šta će i sa Đukanovićevom političkom sudbinom biti na duže staze. Ono što stvarna reformska Srbija očekuje od politike uslovljavanja--bolje društvo, možemo da gradimo bez obzira na to da li smo formalno negde ili ne, a verovatno i lakše ako smo već deo nečega što to poštuje i neguje.
Čini se da nam zapadna međunarodna zajednica, i sama svesna i objektivno traumtičnih okolnosti koje izaziva pitanje konačnog statusa Kosova, nudi ne trgovinu, to ne, već razumevanje i podršku kroz još jedan talas ubrzanijeg povezivanja. U trenutku kada Koštunica neprikosnoveno vlada, a znamo da je dobrano kriv i što su prava dva talasa usporena. U trenutku kad sve očitije očijuka sa Rusima. I kako sad sve to shvatiti, osim kao ruku nama, reformskoj Srbiji a ne njemu!
Pa me onda čudi što makar i mlako ne pozdravimo i potpisivanje tehničkog dela Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Obrni okreni, sasvim sami bez DS I G17+ u ne tako dalekoj “the day after” situaciji, nećemo moći napred ka, makar i samo na papiru još uvek zajedničkom, cilju Eu i NATO. Donekle bar zajedno, predstavljamo relevantnu skupinu kojoj zapadna međunarodna zajednica može nastaviti da pomaže da joj se pridružimo. Možda je vreme da imamo objedinjen stav oko Prodijevog predloga, koji se u pismu institucijama i članicama EU založio za što skoriji prijem Srbije u EU, kao i oko načina kako da se problem neuhapšenog Ratka Mladića, bar za sada, premosti, bez obzira što bi izgledalo kao da kešira Koštunica. Jer ako ga ne pritisnemo, on će drage volje keširati na drugoj strani a mi ćemo ostati ukopani ovde gde jesmo. I sama Prodijeva ponuda nije još naišla na odobravanje svih u EU, možda i neće u toj formi, ali se neki modalitet očito traži. Pa možda nije loše pokazati da nas ovde ima koji to poštujemo i pozdravljamo iako smo protiv VK big time.
U prilogu je integralna vest o Prodijevom predlogu, kao i ponovljeni stav Gorana Svilanovića, iznet pre neki dan u Kažiprstu, o tkz hrvatskom modelu koji podrazumeva potpisivanje ovog sporazuma bez kompletirane saradnje, sa poverenjem u vladu da će tu saradnju posle potpisivanja da ispuni.
Prodi: Srbiji status kandidata | ||
14. septembar 2007. | 07:52 | Izvor: Beta | ||
Brisel -- Romano Prodi se u pismu institucijama i članicama EU založio za što skoriji prijem Srbije u EU. Više zemalja EU istovremeno je tražilo da prethodno bude razjašnjeno šta će vlasti u Beogradu učiniti kako bi postigle punu saradnju s Haškim sudom i da potom bude razmatrana Prodijeva inicijativa. Veoma povoljno je u svim članicama i telima EU ocenjeno okončanje tehničkih pregovora o Sporazumu o pridruženju EU-Srbija, a sada se očekuje poseta haške tužiteljke Karle del Ponte Beogradu i, na temelju njenog izveštaja, ocena Evropske komisije da odmah može biti parafiran, a do kraja godine i potpisan taj sporazum. Zato, prema diplomatskim izvorima EU, šef italijanske diplomatije Masimo Dalema i nije pokrenuo to pitanje na nedavnom ministarskom sastanku EU u Portugalu. Povoljno mišljenje o toj inicijativi Rima na zasedanju šefova diplomatija EU u Vijani du Kastelu izneo je evropski komesar Oli Ren, koji je ponovio da je puna saradnja Beograda sa sudom u Hagu uslov za dalju integracije Srbije u Evropu. Prodi navodi da srpske vlasti moraju ispuniti bitnu obavezu pune saradnje s Haškim sudom. Primećuje se, takođe, da, kako je to rekla i Karla del Ponte, Beograd sada sasvim sarađuje s Haškim sudom. "A upravo proverom pravog stepena te saradnje i proverom političke rešenosti da se to ostvari moći ćemo da se pozabavimo tim pitanjem", navodi se u Prodijevom pismu. "Ako zaista želimo da Beogradu uputimo pravu poruku i na delu dokažemo da Srbiju smatramo strateškim partnerom u regionu i da nisu samo reči kad Srbiji kažemo da je vidimo kao članicu evropske porodice, onda sam ubeđen da je kucnuo čas da na dnevni red budu stavljeni i izgledi za članstvo Srbije u EU i postepeno ukidanje evropskih viza za srpske državljane", naveo je Prodi. On primećuje da liberalizaciji viza treba prići prvenstveno s političkog stanovišta, odnosno razjasniti da li je Srbija pretnja kad je reč o ilegalnoj imigraciji i masovnom prilivu njenih stanovnika u zemlje EU i zaključuje da, prema njemu, te opasnosti ne postoje. "U stvari, znamo da postojeći režim viznih ograničenja samo može podstaći ilegalnu imigraciju i druge nelegalne aktivnosti", navodi Prodi. Diplomate u Briselu misle da Prodi u suštini traži da se Srbiji omogući da, s obzirom na to da je dobrim privrednim rezultatima i sposobnošću svoje državne uprave i institucija dokazala kapacitet da sprovodi nužne evropske reforme, ubrzano krene ka statusu kandidata za članstvo u EU. "Ja ni na koji način ne predlažem da se naši napori usredsrede na Beograd na štetu ostatka regiona, i svakako ne da se Srbija nagradi za ono što liči na verovatan ishod pregovora o Kosovu. Svi dobro znamo da bi prvo bila ozbiljna politička greška, a drugo sasvim nerealno", kaže Prodi. http://www.b92.net/info/emisije/kaziprst.php?yyyy=2007&mm=09&nav_id=262999«Ja imam sve poverenje u Evropsku uniju, želim da moja zemlja uđe u Evropsku uniju, i zbog toga mislim da je dobro da Evropska unija preuzme odgovornost za proces koji se sada vodi. I mislim da će taj proces ona voditi pažljivije nego svi drugi, i prosto mnogo više u nivou odgovornosti iz nekoliko razloga. Jedan je, oni plaćaju sve što se do sada radilo i što će se ubuduće raditi.» |
Svilanović: Pa ja bih razdvojio stvari. Prvo, ako se sećate, u vezi sa saradnjom sa sudom u Hagu i sa sporazumom o pridruživanju i stabilizaciji, dosta često se u našoj javnosti govorilo o tome da bismo želeli da se primeni hrvatski model na nas. Hrvatski model podrazumeva potpisivanje ovog sporazuma bez kompletirane saradnje, sa poverenjem u vladu da će tu saradnju posle potpisivanja da ispuni. Što se tiče Srbije, u ovom trenutku radi se o tri osobe - Župljanin, Hadžić i Ratko Mladić. Doslovno primenjen hrvatski model značio bi da se parafira sporazum koji će danas biti dogovoren do kraja, ovo je poslednja runda tehničkih pregovora. I ja hoću da kažem, moja lična pozicija je upravo to, očigledno je da se u Evropskoj uniji, i to se videlo na ovom ministarskom sastanku pre nekoliko dana u Portugaliji, razgovara o politici prema Srbiji, šta i kako dalje. Nisu jedinstveni, ima različitih ideja. Moje mišljenje je da bi trebalo biti otvoreniji prema Srbiji, da bi prosto trebalo definisati politiku koja će Srbiju da uključi, da angažuje u ovom procesu. Najbolji način da se Srbija konstruktivno angažuje jeste da se potpiše sporazum o pridruživanju i stabilizaciji i da se dalje nastavi saradnja sa vladom u Beogradu, da se dovrši saradnja sa sudom u Hagu, to je hrvatski model. Videćemo šta će da prevagne. U ovom trenutku većina ima stav da bi trebalo prethodno da budu ispunjene sve obaveze prema sudu u Hagu, što znači uhapšeni Mladić, Župljanin i Hadžić. Ja mislim da, ukoliko bi se narednih meseci, recimo pre kraja ove godine, nastavilo ono što je bilo započeto neposredno po formiranju ove vlade, jer dve osobe su izručene, ako bi došlo do još nekog hapšenja nekog od ove trojice, da bi to verovatno pomoglo da prevagne stanovište onih koji misle da Srbiji treba omogućiti da potpiše ovaj sporazum. Inače, da se razumemo, kad se potpiše sporazum, sledi period ratifikacije tog sporazuma u svakoj od sada 27 država, to traje dve-tri godine, i istovremeno Srbija sa svoje strane treba da ratifikuje, a zatim da počne da primenjuje taj sporazum. Dakle, to su procesi koji traju nekoliko godina. I moj je stav da ne bi trebalo zaustavljati Srbiju u ovom trenutku, da bi trebalo prosto potpisati ovaj sporazum pre kraja godine. O njemu će danas biti završeni pregovori, ja imam poverenje u tehničku ekipu koja je tamo otišla, to nije ništa tako komplikovano.