Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Goran Marković

Zašto igram tenis?

Pre izvesnog vremena, dok sam sa mojim partnerom Draganom na Kališu pikao tenis, pored terena je prošla nekakva baba, šetajući svoje unuče. Zaustavila se, posmatrala nas izvesno vreme a onda rekla: «Kako vi, gospodine Markoviću, divno igrate!... Mislim, s obzirom na to da ste invalid.»

Bio je to dobar povod da konačno razmislim o tome zašto još uvek u ruci držim taj komad plastike (nekada je to bilo parče drveta) koji obično nazivamo teniskim reketom.         


Kako počinju olovna vremena?

Dragan MaksimovićDragan MaksimovićIma sredstava koja se ne mogu opravdati. Želeo bih da mogu voleti svoju zemlju a da istovremeno volim i pravdu. Nije mi svejedno u čemu će ona biti velika, da li će to biti u krvoproliću i lažima. Želim da je učinim velikom dajući svoj doprinos pravdi. Na to ste mi rekli: „Pa vi onda ne volite svoju zemlju.” 


Društvena igra

                                          Slika pronadjena na uliciSlika pronadjena na uliciJuče sam spuštao ulicom Cara Uroša i na uglu sa Jovanovom spazio nešto što me je zainteresovalo. Na kolovozu, takoreći na sredini raskrsnice, ležao je par starih, veoma starih ženskih sandala, preko njih je bio položen buket uvelih crvenih ruža a na vrhu te gomilice ležala je fotografija. Na njoj je bio par koji je zaneseno plesao neku okretnu igru. On je bio stariji čovek, možda već starac, a ona još uvek držeća sredovečna žena. Ono što mi je naročito privuklo pažnju bio je pogled koji su plesači razmenjivali. On je u svoju partnerku otvoreno piljio, zavodnički se smešeći, a ona je na to ogovarala srdačnim ali ipak distanciranim osmehom.         


Opsenari

Pre izvesnog vremena, iz čista mira, setio sam se mog omiljenog lika iz detinjstva. Imao je harizmatično ime i bizarno zanimanje. Zvao se Bora 3 i bio je “pošteni lopov”. Brojka “tri” je svakako označavala mesto u hijerarhiji, možda čak u dinastiji raznoraznih Bora, dok objašnjenje delatnosti bila je čista aporija. Dok se prisećam njegovih majstorija oko džeparenja i skidanja ručnih satova zbunjenim žrtvama koje je zamajavao atraktivnim pričicama, iznenada mi naviru uspomene na njegovog pretka (dedu, oca, starijeg brata?), na Boru 1.


O samoći

Dokolica rađa misli, a misli mogu biti opasne, što će lako shvatiti svako ko živi sam.                                       

Paul Auster, The Brooklyn Follies  

Kako tačno, brate Ostere! Šta ti drugo ostaje da radiš kada si sam nego da razmišljaš. Svakako da čovek može čitati ponovo svoje omiljene knjige, voditi beskrajne telefonske razgovore, gledati Ligu šampiona (čak i susrete Premijer lige ili Kalča), igrati pasijans sa svojim računarom ili konačno srediti svoje ormane. Ali kada ostaneš sasvim besposlen, kada više nema načina da se nečim zamajavaš, misli dolaze same od sebe.


On je tu, već je na pragu

Tu, skoro, sam prošao pored grupe Skinhedsa i pogledao ih malo bolje. Bili su to zadovoljni momci. Imali su svoju mržnju koja im je rešavala sve: i nedostatak para, i čamotinju u kojoj su morali odrastati, i beznadežnu budućnost. Mogli su da se uhvate za rasizam, antisemitizam, nacizam, ili za šta već, i na taj način «osmisle» svoju mladost. Da je učine, makar prividno, prihvatljivom, izdržljivom. Za razliku od njihovih ranijih, uglavnom dekorativnih pojavljivanja, ovi sadašnji Skinhedsi su mi delovali nekako odlučno, opasno. Mogao sam da im zamislim kako, sa ozbiljnim izrazima na licima, bejzbol palicama i okrvavljenim rukama izvršavaju svoju «misiju».


O prijateljstvu

„Onaj ko je nesposoban da boravi u društvu, ili kome je ono nepotrebno, zato što je sam sebi dovoljan, ne sačinjava deo zajednice, i sam je ili divlja zver ili božanstvo."

Aristotel, Politika

 

...malo ljudi uviđa šta je samoća, i šta sve ona obuhvata. Jer gomila nije društvo, i lica su samo galerija slika a razgovor je samo zvečeći cimbal onde gde nema ljubavi. Latinska poslovica to donekle izražava: Magna civitas, magna solitudo (Veliki grad - velika samoća) jer u velikom gradu prijatelji žive daleko jedni od drugih, tako da tu mahom nema onoga drugarstva koje se nalazi u manjim mestima. Ali možemo ići dalje, i najtačnije potvrditi da čovek živi u pravoj i bednoj osamljenosti ako nema istinskih prijatelja, jer bez njih je svet samo pustinja; a isto tako, o osamljenosti se može reći čak i to da ko god je sklopom svoje prirode i svojih osećanja nesposoban da gaji prijateljstvo, vodi poreklo od zverinja, a ne od ljudi. Glavni plod prijateljstva jeste što ono pruža olakšanje i odušku srcu punome i nabujalome od svakovrsnih jakih osećanja. Znamo da su bolesti zaptivanja i gušenja najopasnije po telo; a nije mnogo drugačije ni kad je u pitanju duša; možeš uzeti tetiviku da otvoriš jetru, železnu vodu za žuč, sumporni cvet za pluća, dabrovinu za mozak; ali nijedan recept ne otvara srce, samo istinski prijatelj - s njim možeš podeliti tuge, radosti, strahovanja, nade, sumnje, i sve ono što ti tišti srce; s njim se možeš posavetovati, njemu se možeš poveriti kao nekom mirskom ispovedniku. 


Kakva je danas uloga ili moguća korist od pesništva?

Koristim privilegiju svoga bloga da citiram pasus iz jedne knjige. Ovim ne želim da bilo koga navedem na bilo šta. Jednostavno, navodim tuđe reči i - ništa više:

,,Kakva je danas uloga ili moguća korist od pesništva?" - to je pitanje koje danas postavljaju glupaci, ljutito i uporno, a apologetski na njega odgovaraju neki drugi, neozbiljni ljudi. Uloga poezije je religijsko prizivanje Muze; moguća korist od poezije je u iskustvu pomešane ushićenosti i strave koji se u njenom prisustvu pojačavaju. Ali, ,,danas"? Uloga i korist ostaju isti; samo se primena izmenila. Nekada davno, to je bilo upozorenje čoveku da mora da ostane u skladu sa svim živim stvorenjima, među kojima je i on rođen, poslušan gospodarici kuće; danas ga poezija podseća na to da je zanemario upozorenje, da je kuću okrenuo naopako svojim hirovitim eksperimentima u filozofiji, nauci i industriji, i da je doveo do propasti i sebe i sav živi svet. ,,Danas" živimo u civilizaciji koja je obeščastila najplemenitije osobine poezije. ,,Danas" - zmija, lav i orao spadaju u cirkus; govedo, vepar i losos u konzerve; trkaći konji i lovački psi u kladionice; a sveti šumarak u pilanu. ,,Danas" - Mesec je prezreni zemljin satelit, a žena se smatra "značajnim pomoćnim osobljem u državnim službama". ,,Danas" - novac će kupiti skoro sve osim istine, i skoro svakog - osim istinom opsednutog pesnika. 


Nacija i igra

Niko mi ne može oduzeti veliku, neprimerenu strast prema fudbalu.  (Uzgred, ovde se sport koji se igra rukom zove rukomet a onaj koji se igra nogom – fudbal? Ali to nije tema...) Odgledao sam, dakle, sve utakmice svetskog prvenstva a pojedine znam napamet. Do u detalje. Možda to i nije sasvim normalno za čoveka mojih godina ali, šta ću... Volim fudbal više od mnogih drugih stvari koje ovde, iz razumljivih razloga, neću pominjati.Ali kako se svetsko prvenstvo bliži raspletu sve više u prvi plan, umesto te lepe igre, dolazi nešto drugo.


Šta je smisao bloga?

Tri puta sam razmislio pre nego što sam seo da napišem ove reči. Zašto? Kada se odlučite da objavite nešto što nije vaša vokacija, što izlazi iz domena onoga čime se bavite, znate da od svega neće biti prevelike koristi a šteta je, svakako, na vidiku. Mi, koji ne učestvujemo u političkom životu ove zemlje, na taj način izlazimo iz svoje udobne nezainteresovanosti i stavljamo, ne krivi ni dužni, glavu u lavlje čeljusti. Umesto da radimo svoj posao i uživamo blagodeti politički neangažovanog života, posmatrajući sa strane divlju borbu raznih spodoba koje čine suprotno, odjednom smo i sami uvučeni u tu prljavu igru, samom činjenicom što smo počeli da se javno oglašavamo.


Syndicate content