U poslednjih 15 meseci bilo je više dobrih šansi da se napetost između Izraela i Turske spuva. No, kako uglavnom unutrašnja politika diktira spoljašnju to se nije dogodilo.
Do nedavno međusobno "diplomatsko" pljuvanje turskih i izraelskih političara nije pogađalo običan svet. Međutim, tuk na luk politika se nedavno spustila i do tog nivoa (hmm, nivoa). Desetine Izraelaca nadugačko ispitivano po sletanju u Tursku kaže prekjučerašnji naslov izraelskog dnevnika Haaretza. Ko pročita ceo članak videće da je maltretiranju i ponižavanju izraelskih turista u Turskoj prethodilo identično maltretiranje i ponižavanje turskih turista u Izraelu (s tim što će samo pažljivi čitalac ukapirati da su oni maltretirani u procesu izlaska iz Izraela). Zvaničnik ministarstva spoljnih poslova Izraela je požurio da objasni da je maltretiranje Turaka pri ulasku u Izrael rutinska, business as usual, stvar:
Međutim, Age of Deception: Nuclear Diplomacy in Treacherous Times, Muhameda ElBaradeja, bivšeg generalnog direktora Međunarodne agencija za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency, u daljem tekstu IAEA), sam poručio (sredinom aprila) pre nego što je objavljena (početkom maja). [Zahvaljujući nesposobnosti turskog PTT-a primio sam je tek u subotu.]
Pre dve nedelje sam počeo da pišem tekst o Zinu. Povod je bila nagrada Njujorškog univerziteta koja se godišnje dodeljuje, a laureati se biraju među ispisnicima istog. Nagrada Martin Luter King se daje humanitarcu koji služi za primer i otelovljuje ideje koje je MLK promovisao – "viziju mira, istrajnost i inspirativnu akciju." Hauard Zin odgovara ovom opisu u potpunosti.
iliti Ponoćni stolar
07:00
- Fu, ajde da ustanemo. Ovi su rekli da će doći u pola osam. -
- Ma ne verujem da će doći ujutro, sigurno će doći posle radnog vremena. Samo još malo. Nisam oka sklopila cele noći.
"Ovi" su momci iz radnje građevinskim materijalom u Mumdžularu, gde uglavnom pazarimo. Obećali su da će doći pre otvaranja, da bi nam pomogli oko mini selidbe. Naime, klavir (dobro, nije klavir, pianino) treba da se najzad izbaci iz našeg budućeg kupatila na mesto za nj predviđeno u dnevnoj sobi. Osim toga garnituru za sedenje
Moj gost je istaknuti turski advokat (specijalnost ljudska prava), aktivista ljudskih prava i kolumnista lista Today's Zaman-a, Orhan Kemal Džengiz (Orhan Kemal Cengiz). Posle kratke izmene mejlova dobio sam njegovu dozvolu da prevedem i objavim njegovu današnju kolumnu (i sve prošle i buduće). O tome zašto današnju u beleškama na margini.
Hroničan umor me je celo leto držao podalje od knjiga koje su mi na spisku za čitanje. Prošle nedelje sam se osetio dovoljno odmornim da nastavim (zapravo ponovo počnem) da čitam trilogiju Čalmersa Džonsona, koju sam počeo negde juna i to "naopačke" odnosno od druge knjige zato što Amazon ima čudnu politiku pakovanja i slanja knjiga. Elem, trilogija – Blowback, The Cost and Consequnces of American Empire, Sorrows of Empire, Militarism, Secrecy and the End of the Republic i Nemesis, The Last Days of the American Republic – je, pretpostavljam, ono po čemu je prof. Čalmers Džonson poznat široj publici. No, o tom potom. Juče uveče, neposredno pre nego što ću leći u krevet da čitam Blowback, onlajnirah se na kratko i na Tviteru videh tvit Democracy Now! "RIP Chalmers Johnson." A ko je Čalmers Džonson?
Danas je u 85. godini umro Nedžmetin Erbakan, premijer Turske (1996.-1997.) koji je skinut sa vlasti poslednjim uspešnim, takozvanim postmodernim, vojnim pučem. Interesantno je da je umro jedan dan pre sutrašnje 14. godišnjice tog puča.
Nije mi do pisanja nekrologa, nit' imam vremena ni volje, ali zato sam iskopao jedan prošlogodišnji (mart 2010.) tekst, objavljen samo na mom, sada nepostojećem, "rezervnom položaju". Tekst smatram prigodnim, jer govori o tom puču, a samim tim o Erbakanu.
Dugo nisam pisao o turskim unutrašnje-političkim nadgornjavanjima. Zapravo čini mi se da je prošla čitava večnost, s obzirom na to šta se sve ovde izdogađalo i kakve sve politčke krize su se dešavale od izbora na ovamo imali (neke još tinjaju). Međutim, događaj od prošlog petka (ne juče) opisan u ovoj papazjaniji od vesti Turska: Vojni vrh podneo ostavkezaslužuje koju reč. Sam događaj nije izazvao krizu [kakvoj su se, kanda, akteri -- generali -- nadali], ali je značajniji od mnogih koji jesu.
Za pet dana, 12. juna, u Turskoj će se održati parlamentarni izbori. Predizborna kampanja nam je pružila vruće političko proleće, iako je pravo bilo zapravo hladnjikavo i kišovito. S jedne strane gledano prosto je neverovatno koliko predizborna kampanja za izbore sa unapred poznatim rezultatom može biti brutalna, međutim, iako je jasno da će vladajuća partija dobiti i ove (treće po redu) izbore, ulozi su veliki i njihov ishod može bitno uticati na brzinu rešavanja gorućih pitanja Turske. Naime, suspens ovih izbora ne leži u pitanju ko će pobediti, nego u odgovoru na pitanje kolika će ta pobeda biti.
ili smrt fašizmu, sloboda internetu
Ne znam u čemu je stvar. Verovatno je u pitanju više faktora - julske vrućine, višak prostora u časopisu jer je deo redakcije na godišnjem i ko zna šta još, no fakat je da Teofil Pančić početkom svakog jula em dobije više prostora u Vremenu, em ga iskoristi da napiše glupost koju niko, osim njegove publike, a ona mu je ionako delegirala proces mišljenja, dakle, niko, ni poslovični pas s maslom, ne bi progutao.
Ovog jula se eto pridružio Endruu Kinu na braniku kulture i civilizacije kakve poznajemo pišući panegirik njegovoj knjizi, Kult amatera: kako današnji internet ubija našu kulturu.