10. oktobar 2019.
Pred zoru je počela kiša i jak vetar. To sam i očekivala prema vremenskoj prognozi. Probudivši se usred noći od vetra, blagoslovila sam Sanju i Borislava koji su mi sinoć ponudili da spavam na tremu napuštene vikendice. Kad sam se ujutru ponovo probudila, nevreme se stišalo. Sedeći u zavetrini, u fotelji, pijem kafu, doručkujem i kuckam novi blog, a sve to sa pogledom na Irig i Rumu u dolini. Lep početak dana, čak iako nema sunca.
*
Južna Koreja ima četiri velike biciklističke rute, duž četiri velike reke. Najduža od njih povezuje Seul i Busan. Dugačka je 700 km, ako se ide najkraćom stazom, a uz de-tourove, koje planiram, može se voziti i 800 pa i preko 1.000 km.
Izabrala
1. april 2020.
U Čileu još uvek nije proglašena zabrana kretanja. Ipak, pitala sam vlasnicu stana u kome sam, a potom i lokalnog žandarma kog znam preko Ane da li misle da je uredu ako odem do Nacionalnog parka. Znam da su svi nacionalni parkovi zatvoreni, ali sam se ponadala da ću možda ipak moći da prošetam oko nekog jezerca ili da se popnem na neki od vrhova, koji nisu u sastavu NP. Smetnula sam sa uma da je u Patagoniji doslovno sve privatizovano i ograđeno, te da je skoro nemoguće naći neku skrajnutu stazu koja će vas odvesti na planinu ili kojom možete
7. oktobar 2019.
Danas krećem na novu pešačku turu, ovog puta po Fruškoj gori. Od povratka sa Camino de Santiago želim da hodam po Srbiji nekom rutom koja će biti prvenstveno hajkerska i u kojoj nije bitno na koju visinu ste se popeli ili na koliko tehnički zahtevan vrh, već je smisao u višednevnom hodanju u prirodi i prelaženju velikih razdaljina – desetine, stotine, pa i hiljade kilometara. Taj način još uvek nije popularan kod nas, dok je tamo u belom svetu, posebno preko bare, veoma omiljen među ljubiteljima outdoora. Tako će ova turica biti moj doprinos
18-23. jun 2012.
Već četvrti dan sedim u hostelu Romantik u Tbilisiju. Zajednička soba 5 evra, a u cenu su uračunate večera i neograničene količine kafe i čaja, a uveče i gruzijskog vina. Od ostalih civilizacijskih tekovina, tu su wifi, veš-mašina, topla voda. Jedino što je ceo hotel u "podzemlju", u suterenu ukopanom nekoliko metara, zbog čega nema prozora pa je pomalo zagušljivo. No, kad su ciklotuuristi i bekpekeri bili zahtevni.
U tom komforu sam silom prilika, dok čekam da mi stigne iranska viza. Došla sam u petak s Tbilisijskog mora, jer mi je prošlog puta, a to je bilo deset dana ranije, službenik u iranskoj ambasadi rekao da će do petka sigurno biti gotova. Isto to rekao mi je sedam dana ranije, samo što je tada bila u pitanju sreda.
(Odlomak)
Pitam je za ime.
„Happy Charlie“, odgovori, a ja je pogledam u neverici. „Stvarno se tako zovem. Moji roditelji hteli su da imam sreće u životu i da naučim engleski, pa su mi dali to ime“, objasni devojka.
Studira engleski u Medanu, ali pošto je siromašna, mora i da radi. U indonežanskom školskom sistemu student ima pravo na odmor nakon svakog položenog ispita. Srećna Čarli tada nastoji da zaradi neki rupi.
Retko ima priliku da vežba jezik, žali mi se. A morala
24. mart 2020.
Ovih dana često se prisećam vremena bombardovanja, ekonomskih sankcija i potpune izolacije Srbije 1999, a ponajviše onog osećaja da si prepušten na milost i nemilost nekom neprijatelju, kog (skoro i da) ne vidiš, jer njegovi avioni lete superbrzo, a od preciznosti njihovih pilota zavisi tvoj život. Osećala sam se bespomoćnom, kao da sam ovca u toru, zarobljena, bez mogućnosti da izađem, bez prilike da se borim. Ta nemogućnost da se suprotstaviš, to čekanje žrtve na milost i nemilost agresora, saznanje da