U jugoistočnoj Albaniji, na visoravani sa zapadne strane Korčanske kotline, na mestu gde se nekada uzdizalo Svetlo Moskopolje, sada više niko nije stalno nastanjen. Od Slavnog Moskopolja ostale su samo ruševine, u korov zaraslo i mnogo puta oskrnavljeno groblje i pet crkava, oronulih i sklonih padu, a na njihovim zidovima izgrebane i oljuštene freske s likovim svetitelja ljudskom rukom iskopanih očiju i unakaženih lica. Samo onaj ko ume
Sabor Svetog arhangela Mihaila i ostalih bestelesnih sila 2007
Naveče
22:30 - Sam sam sa klincima. Malo sam lenj.
Plan za sutra: Decu u školu. Nabavka. Kuvanje s kućnjakom. Aerodrom. Gosti.
22:35 - Zvono na vratima. Otvaram. Preda mnom raščupana komšika odozdo. Na njoj šlafrok preko pižame. Uplakana.
- Zašto plačete? – zbunjen sam. Ona jeca. Traži pomoć? Rekao bih da ne krvari.
Pričica za vikend
Godina 1683. bila je posebno teška godina za Katarinu, kraljicu Engleske. U jesen je umro je njen voljeni brat Alfonso III kralj Portugala. Zato je kraljičin dever, vojvoda od Jorka, koji je tu vest primio dok je bio na vojnom pohodu u Americi, jednu od kolonija koje je usput osnivao nazvao po svojoj snahi kraljici. Queens. Da nije deo Njujorka, Queens bi opet bio višemilionski velegrad.
Preko
Nema načina da skočim do apoteke i da na brzinu kupim apsirin. Komšije, više od kafea i parka, vole apoteku kod tri sestre. A apoteka je prekoputa, na uglu. Napred izlog našaran Art nouveau cvetovima; a unutra vitrine, biljurna ogledala, drvene zmije uvijene oko drvenih pehara, mali milion fiočica i teglica po policama, rukom ispisane etikete, stupe i tučci, staklići. Ima i jedan veliki sat s klatnom pod plafonom. I srebrna kasa. Ima takvih starih framacija. I miriše starinski. Na čisto, na prašak za glavu i kolonjsku vodu. Ista kao pre sto godina kada je otvorena. Ili mi
Baka i deda imali su klavir. Crn, lakiran, polukoncertni, bečka mehanika. Klavir je imao tri mesingane pedale i tri debeljuškaste noge koje su ličile na Mišelinovog lutka s stomačinama u krug. Ispod klavira baka je čuvala pribor za šivenje, Burde a deda nekakve fascikle. Klavir je podužnom stranom bio prislonjen uza zid, naguran u ugao, ali je opet zauzimao skoro četvrtinu dnevne sobe. U ćošku, iza svega, pored treće noge, bilo je moje tajno skrovište.
OVO JE FIKCIJA
Substancia Filmes predstavlja
MARIA ALISE VERGEIRO
u
ŠAMAR PANTERU
(uradak na temu Kriza srednje dobi)
Ponekad, neki običan dan od koga niko ništa nije očekivao bude lep i prijatan i sve ti se namesti baš kako treba. Ponekad. Nema pravila.
A drugog nekog dana, umesto budilnika probude te neka kvrgava kolenca koje ti se veru po leđima ili majka koja te je rodila odluči da te pozove u praskozorje.
- “Šta bi ti hteo na poklon za rođendan.“
Gleda me belo. Kaže:
- Otkud znam. Ništa. .. Samo nemoj opet pakmena.
To o pakmenu je posebna priča. Dozvolite mi malu digresiju. Elem, za sve je kriv onaj bilmez Danilo koji me je u Njujorku navukao da kupim tog pakmena. Kao Pakmen je klasik. Nasednem, pomislim čovek se razume kad je tako samouveren i kupim pakmena. Kad sam došao kući deca gledaju onu praistorijsku kutijicu, svu ćoškastu (za one koji ne znaju tako izgleda pakmen) i čude mi se. Iz tehnološke supersile na poklon doneo prastaru video igru, ko ciglu s ručicom. Ja, iako svestan da time neću popraviti utisak, ipak kažem:
- „Pakmen je klasik“
Oni kažu:
- I pisaća mašina je klasik.
Izašao portugalski prevod Na Drini ćuprije.
Na naslovnoj stranici, kao što smo i očekivali, fotografija mosta. Duduše pogrešnog.
Pitam: Šta je ovo?
Kažu: To smo tako iz marketinških razloga.
Oni, jelte, nisu mogli da nađu lepu sliku prave višegradske ćuprije ali su na svu sreću naleteli na ovu, bila im lepa i eto - našla se gde joj mesto nije.
Verujem da je to zato što niko od onih koji odlučuju nije pročitao
U Portugal stranci uglavnom dođu slučajno. Posle većina ode, ko namerno, koga život odnese, a poneko sasvim slučajno i ostane.
Priča o jedno slučajnom dolasku veli: Dva slikara iz Beograda, kolege sa klase, Aca i Bane kao studenti slikali su portrete po letovalištima po Sredozemlju. Tako su godinama po celo leto provodili na moru, zarađivali sebi džeparac i odlično se provodili. Njih dvojica kad te naslikaju kao da su te skenirali – ispadneš pljunuti ti. Mene to impresionira, a oni (kao fol skromno) kažu da je to zanat i a to svako može.
Jednog leta, tek su bili završili studije, odu u Grčku, na neko malo ostrvo u još manje selo, postave štafelaje na rivu još pre no što je počela sezone i počnu da portretišu svakog ko sedne na šamlicu.