Koordinate: kada puna penušave tople vode. Ne znam po kom rasporedu Nova godina stiže do moje tačke, ali neka ne žuri. Na radiju svira meditativna muzika. Slow jazz. Slow is a good word.
Aktivisti NVO BUBE92 i učesnici kampanje "Sloboda i šengenska viza teheranskim mangulicama - SišTM" u saradnji sa blogerima B92 + moderatorkama (05 i, naravno, 012) kao i ostalim sa nezavisnih blogova uz veliku podršku ogromnog broja radnih ljudi, građana i poštene inteligencije, organizovaće javnu tribinu pod geslom:
"Žurka BUBE92 iako Milutin Milošević još nije objavio knjigu. Lenčuga jedna!"
Prijateljstvo u doba recesije::::Friendship in the Age of Recession
Na Queeria kalendaru za 2010. godinu pojavljuje se sedam predivnih poznatih žena i jedan prezgodni muškarac koji u narednoj godini objavljuju rat homofobiji i recesiji: One visokim potpeticama, a On svojim seksi crnim gaćicama.
Fotografi: Srđan Kalinić & Biljana Gaurina
Podrška: Civil Rigths Defenders & Kvinna Till Kvinna
&: Tashen, O.U.R bar, Identity, knjižara Akademija, Srdjan Kalinic Studio
Za put svile znam, znam i za trasu začina, ali nisam razmisljala o tome da postoji i ustaljeni, uhodani . put kolača - sve do pre neki dan, kada sam s plavom ikeinom kesom u ruci, cupkala na autobskoj stanici Beograd. U velikoj kesi bio je mali omot, a u njemu, kilogram domaće tarane. Taranu sam kupila na Kalenića pijaci, donela je kući, zapakovala i po najgorem kijametu zaputila se na autobusku stanicu da je predam Lasta vozaču, s molbom da je odnese u beli svet.
Ali
Ne, ovo nije naselje na smetlištu niti kulisa za horor film.
Ovo su krovovi i ulice, bolje reći prostor između dvije zgrade, nekadašnjeg naselja poznatog kao "Walled City", smještenog na poluotoku Kowloon, dijelu Hong Konga.*
Evo kako je sve počelo (ukratko iz teksta lokalnog vodiča, a za zainteresirane stiže wiki):
Nedelja je, dan koji me asocira gotovo uvek na bezbrižnost, opuštenost, blagu lenjost, popodnevni ručak u društvu voljenih osoba, gledanje porodičnog filma uz gutljaje tople kafe i predvecernje dremanje… Gotovo da se u ovom momentu identično osećam, s tim da su okolnosti u kojima se trenutno nalazim poprilično drugačije…
Negde je oko 14h popodne, nalazim se na otprilike 11,500 metara visine, iznad obale zapadne Afrike. U avionu sam sa jos, ni sama ne mogu da pojmim, koliko stotina ljudi, na putu za Buenos Aires. Nedeljni ručak samo što je završen… Malo neobično, zar ne? U vazduhu se čuje žamor ljudi, hrkanje onih koji duboko spavaju posle verovatno burnih noći provedenih po evropskim prestonicama, mnoštvo različitih jezika među kojima dominira španski.
Narod u Srbiji nema kontrolu nad sopstvenim životom. Nepravedni sistem u kojem bogati pojedinci imaju sve poluge vlasti u svojim rukama, stavlja malog čoveka u robovski položaj. On nema nikakva prava ni imovinu, zakoni se donose na njegovu štetu, lični i porodični život mu je potpuno razoren jer nema sredstava koja će mu omogućiti nešto više od golog opstanka. Vladajuće strukture su potpuno odvojene od građana koji je biraju na izborima. One ne štite interes svojih birača već krupni kapital i organizovani kriminal koji upravljaju Srbijom. Državni budžet se puni